BiH u obruču dvaju ekstremnih nacionalizama podržanih od ključnih država međunarodne zajednice
Kako braniti i odbraniti državu Bosnu i Hercegovinu napadnutu sa svih strana, iz vana i iznutra? Agresori iz 90-tih jači su i odlučniji da ostvare ono što nisu uspjeli tokom agresije 1992-1995.g. U Grudama i Mostaru se slavi 30-godišnjica od nastanka Herceg-Bosne, a policija Rs zvecka oružem na entitetskim linijama, koje markiraju kao granične. Međunarodna zajednica umjesto da razvlasti i ukine Rs, uspostavljenu na genocidu, razbije iluziju o trećem entitetu, podržava procese destabilizacije države, a glumi dušebrižnika.

Kako braniti državu kad su sve državne institucije i organi u rukama neprijatelja države, OHR i Međunarodni predstavnik im asistiraju, strani mentori mute, a korumpirano pravosuđe šuti…Umjesto građanske demokratije produbljuje se etnički koncept, kakav na postoji ni u jednoj državi EU. Ustavni poredak BiH se ruši na dnevnoj bazi bez osude i posljedica. Po ocjeni mnogih politička i siguronosna situacija u BiH je sada najteža od uspostave Dejtonskog mira.

Kome trebaju osuđujuće presude najviših sudova, koje neće biti provedene?
Od onog trenutka kad ste čuli prvi komentar američkog ambasadora u BiH Michaela Murphia o presudi Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Slaven Kovačević, sa kojom je utvrđeno da su izbori u BiH nedemokratski, mogli ste shvatiti šta smjeraju ključni faktori Međunarodne zajednice i kuda vode Bosnu i Hercegovinu.

Ako su prve riječi američkog ambasadora u komentarisanju presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu bile da se “Neće moći implementirati presuda suda, ukoliko se politički akteri ne slože, i da se o njoj treba dogovarati i tražiti konsenzus, šta se onda može očekivati u dejtonskoj Bosni i Hercegovini narednih mjeseci i godina? Kome to američki ambasador Murphy soli pamet? O kakvom On dogovoru političkih stranaka govori? Kakvu to podršku SAD preko njega obećavaju Bosni i Hercegovini? Kad sve to sagledamo u sklopu okolnosti, pod kojima se susjedi ubrzano naoružavaju, a iz BiH kasarni izvozi oružje, imamo puno razloga da budemo zabrinuti.

Kao prvo pitanje u tom smislu postavlja se - ako MZ-a ne poštuje presude svojih sudova, zašto bi ih poštovali oni za koje je presuda osuđujuća? Svakom pravniku ali i prosječno obrazovanom građaninu poznato je da se presude sudova ne komentarišu, već izvršavaju. I tako je svugdje u svijetu, samo u Bosni i Hercegovini od presuđenih treba tražiti da se s presudom slože i da je dobrovoljno prihvate.

I ko da se složi, otvoreni neprijatelji države, Dodik i Čović, koji već 20 godina intenzivno rade na njenoj razgradnji i na tom planu imaju sve veće rezultate? I sve se to odvija uz prećutnu šutnju, odobravanje pa čak podršku najuticajnijih aktera Međunarodne zajednice.

Nakon obeshrabrujuće izjave američkog ambasadora, koja je zaprepastila sviju u BiH koji imaju još makar malo vjere u MZ-u i pravosudni sistem, nije trebalo dugo čekati na glas podaničke izdajničke Trojke plasiranu kroz izjavu Nermina Nikšića, u kojoj navodi: “Nažalost, iskustvo nas uči da sama presuda kod nas u Bosni i Hercegovini ne znači da će automatski biti provedena”. Umjesto da kao vodeći lider socijaldemokratije građane ohrabri i mobiliše, on ih destimuliše i ubija u pojam. Važno mu je samo da oporavda podaništvo.

Udruženo djelovanje protiv Bosne i Hercegovine
Od kada su po dogovoru Srbije i Hrvatske Dodik i Čović uspostavili poslovno partnerstvo, postalo je izvjesno da se uz saglasnost MZ-e pokušava BiH rastočiti i u prvoj fazi konfederalno podijeliti, a u drugoj potuno razdvojiti i pripojiti ugovornim stranama iz Karađorđeva. Time bi Evropa udovoljila pohlepi bh susjeda i na dogledno vrijeme riješila problem poznat pod pojmom “2 miliona muslimana”, o kojem se u zatvorenim krugovima žustro raspravlja, a premijer Mađarske Orban ga je samo otvorio. Dodik i Čović su im prikladan operativan alat za tu rabotu.

Neshvatljivo je da Trojka koja sa srpskim i hrvatskim separatistima participira u vlasti, a sebe predstavlja kao građansku opciju, ne vidi ili neće da vidi da Dodik i Čović ubrzanim koracima idu ka osamostalenju i dijelove bh teritorija na kojem dominiraju već vide kao dio Srbije i Hrvatske. Zašto bi se zalagali za EU i euroatlanske integracije, kad će ostvarenjrem svojih ciljeva automatski postati dio njih.

Republika srpska se već godinama predstavlja kao država, a zadnjih godina njeni naredni koraci se i ne kriju. Dodik je uz podršku MZ-e, uključujući SAD, srušio sve prepreke osamostalenju. Ostao je samo Ustavni sud, a i on je pred kapitulacijom. Ako izbace strane sudije i zamijene ih sa stranačkim, (a za to već imaju podršku Trojke), imat će ga u šaci.

Dragan Čović je na sastanku HNS-a jasno najavaio “preustroj Bosne i Hercegovine”, samo se odgovorni s bošnjačke strane i dalje prave da to nisu čuli ili da to nije on mislio ozbiljno.

Proslava 30.godišnjiice od nastanka fantomske Herceg Bosne je to još jednom potvrdila i jasno pokazje kuda to vodi. Zastave Herceg- Bosne su ponovo slavodobitno zalepršale na paradi u Grudama i Mostaru…, a zločinci Ratko Mladić i Dario Kordić se slave kao heroji i idoli.

Četnici više ne izlaze na Drinu, niti ustaše potenciraju Blajburg, ali aktivno žive i rade u državnim organima, institucijama i parlamentarnoj strukturi države. Sva vlast je u njihovim rukama.

Bošnjaci su potpuno onesposobljeni da nešto promijene. Dok se oba susjeda ubrzano naoružavaju, iz državnih kasarni se izvozi oružje. Uzdati se samo u patriotsko rodoljublje i snagu ispoljenu tokom agresije 92-95 je nesigurno i neodgovorno, jer veliki dio te snage je tokom agresije rastočen po cijelom svijetu. Ono što je u zemlji ostalo nema dovoljnu kritičnu masu, a i koliko je ima, rastače je izdajnička Trojka.

Uz jasno opredjeljenu bošnjačku SDA, kojoj se i danas pokušava pripisati sklonost za filđan državu, ranije smo se mogli uzdati u patriotsku podršku probosanskih partija i demokratske SDP-e, a sada više ni u njoj nema dovoljno kohezije…Skretanje SDP-e, zbog borbe za fotelje, ne samo što produbljuje podjele već značajno slabi građanski front i odbranu Bosne. Ono što su ranije činili age i begovi, kad su spašavali svoju imovinu umjesto državu, sada to čine najviši kadrovi iseljeni iz SDA u NiP i neke druge da sačuvaju i spase svoje fotelje.

Od MZ-e, prije svega od SAD, mora se organizovano zatražiti puna podrška za izmjenu Dejtonskog sporazuma na način da se ojača država i u najkraćem roku implementiraju sve presude Europskih sudova i Ustavnog suda BiH, a primarno presude ESLJP u predmetima Sejdić & Finci, Zornić, Pilav, Šlaku i sada Kovačević.

Bosni i Hercegovini je potrebna pomoć Amerike
Amerika je dužna pomoći državi BiH da nadvlada sve nacionalizme, ukine entitete, ojača centralnu državnu vlast, tročlano Predsjedništvo zamjeni jednim predsjednikom i oslobodi pravosuđe od sistemske korupcije. Diplomatska mreža u svijetu se mora istrgnuti iz etničkih nacioanlističkih ruku, podvesti pod jednu ruku i staviti u funkciju državne vanjske politike. Sa vanjskom politikom kakvu sada ima BiH ne može dostojno predstaviti državu, ni dokle doprijeti, niti napraviti pomake.

Po svaku cijenu se moraju spriječiti promjene Ustavnog suda BiH po zamisli Beograda i Dodika i promjene Izbornog zakona po zamisli Zagreba i Čovića.

Osnovna težnja MZ-e predvođene sa SAD pri zaključivanju Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini - Dejtonskog sporazuma bila je zadovoljiti agresorske strane, srpsku predvođenu Miloševićem i hrvatsku predvođenu Tuđmanom. Bosanska strana predvođena Alijom Izetbegoviće morala je prihvatiti nametnuta nepravedna rješenja, kako bi zadovoljila Zagreb i Beograd. Posljedice toga osjećaju se i danas. Srpski agresori, uprkos počinjenim teškim zločinima i genocidu nad Bošnjacima, nagrađeni su sa 49% teritorija države, dobili entitet sa statusom Republike (oduzet državi), iako su u strukturi bh stanovništva učestvovali sa 31 %. Hrvatska strana u BiH, koja je činila svega 17 % stanovništva, dijeli sa Bošnjacima FBiH, drugi bh entitet, u kojem ima ne samo ravnopravan već i nadređen položaj. Bošnjaci su tada činili 43,48%, pa ipak su ostavljeni na marginama, gdje su i danas. Važno je potsjetiti da je Hrvatska uz pomoć SAD tokom Oluje svoj teritorij potpuno etnički očisti od Srba, što im je benefic neprocjenjive vrijednosti. Iako dominiraju na svim pozicijama vlasti u FBiH Hrvati šire famu da su majorizirani od brojnih Bošnjaka.

Na osnovu sporazuma između Beograda i Zagreba, po matrici iz Karađorđeva, Dodik i Čović već 20 godina djeluju u istom smjeru, sa približno istim ciljem. Dok Dodik jača elemente državnosti Rs, priprema njeno otcjepljenje i daje Hrvatima u BiH vjetar u leđa, Čović djeluje iz pozadine, stvara preduslove za obnovu Herceg- Bosne, sa statusom entiteta ili federalne jedinice. Da bi to ostvario potrebno je da Srbi Rs dobiju pravo na izdvajanje. Zato se drže za ruke, djeluju u tandemu.

Varaju se svi koji misle da se hrvatska strana zadovoljila time što uz podršku Trojke s Dodikom dijele vlast u FBiH i državi, da joj je to više nego samostalna jedinica.

Dodik i Čović neće stati
Dodik i Čović upravljani iz Beograd i Zagreba neće i ne mogu stati. Ako stanu oduvaće ih vjetar na smeće historije. Zato moraju biti zasustavljeni i onemogućeni.


Od MZ-e ne može se očekivati ništa, od Međunarodnog predstavnika Schmidta ništa, od uticajnih zemalja EU skoro ništa, od bh pravosuđa kakvo je sada ništa. Oči se, uprkos svemu, izgubljenoj nadi i razočarenju, upiru u SAD, koje ne mogu pustiti da istrune i propadne sjeme koje su posijali na Balkanu.

Tužilaštvo BiH pod pritiskom javnosti napokon je podiglo optužnicu protiv Milorada Dodika, predsednika Rs i v.d. direktora Službenog glasnika Rs Miloša Lukića zbog neizvršavanja odluka Visokog predstavnika, umjesto da Dodik bude optužen zbog antiustavnog djelovanja i rušenja ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Optužnica nakon dopune još čeka potvrdu suda. Mnogi vjeruju da je to samo farsa i da će Dodik ovim dodatno profitirati. Nisu mu naškodile američke sankcije, pa neće ovo. Dodik, kao i njegov tandem Čović, uprkos brojnim optužnicama, do sada su ostali nedodirljivi. U svom narodu su još popularniji, a u MZ-i ih još više respektuju.

Protesti podrške Dodiku održani 1.9. na entitetskim linijama u četiri bh grada pod patronatom policije Rs, kao odgovor na zabranu okupljanja pred Tužilaštvom BiH, je dobro osmišljen i unapred planiran. I nije to samo obično protestno okupljanje građana u znak podrške Dodiku, već istinska “generalna proba”, kako je svjesno ili nesvjesno predstavila Željka Cvijanović. A takvu probu sa balvanima i prvim mrtvim glavama mnogi od nas još pamte sa Plitvica 1990-te.

Uz podršku Beograda i Zagreba i srpska i hrvatska strana u BiH se iz petnih žila zalažu da se iz svih organa i institucija, prije svega iz Ustavnog suda, izbace strani predstavnici. Naravno, sada im ne trebaju strani tutori, jer su Dejtonskim mirom i njegovom lošom implementacijom dobili sve i to ne u srazmjeri sa strukturom stanovništva. Srpski agresor je 90% očistio teritoriju na kojoj je formirana Rs i sada je drži čistu, a pruža pipke na nekoliko opština u FBiH, vrši pritisak i pokušava ozakoniti otimačinu imovine. Hrvatski agresor širi famu da je majoriziran od većinskih Bošnjaka, a drži sve pozicije ne samo u FBiH već ih sa Dodikom dijeli i na državnom nivou. Uz podršku MZ- e Bošnjake su sveli na margine i obespravili ih na svim višim nivoima vlasti.

Dodik i Čović neće stati. Njihov prvi zajednički cilj je potpuno ovladati sa Ustavnim sudom BiH. Uklonjene su skoro sve prepreke na tom putu. Odlaskom srpskog sudije i imenovanjem Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda koje će se uskoro dogoditi, taj proces će biti okončan, naravno uz podršku Trojke, koja je već dala svoj pristanak. Nakon toga, posljednja barijera za punu dominaciju Beograda i Zagreba je postojeći Izborni zakon zasnovan na etničkomi legitinmom predstavljanju. Umjesto da se izmjenom unaprijedi izborni proces i omogući provođenje sudskih presuda, izmjene će biti po zahtjevu Čovića, za koje već postoji suglasnost Trojke.

Bosna i Hercegovina se transformiše u konfederaciju ili bolje reći verifikuje ono što već egzistira i djeluje u političkom i društvenom životu BiH.

Pokušaju Dodika da linije administrativnog razgraničenja pretvori i verifikuje u granice, dio je posljednjih radnji u strategiji otcjepljenja. A takve granice ne mogu postojati bez graničara.

Krajnje je vrijeme da se Srbija i Hrvatska, Beograd i Zagreb, distancijaru od Dodika i Čovića i javno obznane da ne stoje iza njih. Ali to neće učiniti, dok ih na to ne prisile međunarodni faktori koji vrše nadzor nad ovim prostorima. Jer Dodik i Čović neće stati dok imaju podršku Beograda i Zagreba.

Probosanske snage, koje u Bosni i Hercegovini vide i imaju svoju jedinu domovinu, moraju se ujediniti i ujedinjeno izvršiti pritisak na Vijeće sigurnosti UN, SAD i EU, OHR, Vijeće za implementaciju mira, Visokog predstavnika da promijene i unaprijede svoj odnos prema BiH. BiH treba pomoć međunarodnih faktora za promjenu unutarnje strukture države. Treba joj pomoći da ukine entitete, jer oni su izvor podjela i uzrok sukoba, vrati status Republike, tročlano Predsjedništvo zamjeni sa jednim predsjednikom, unaprijedi izborni i ozdravi pravosudni sistem i što prije uđe u NATO i EU.