Još jedan prirodni princip, Božiji zakon, nauka je opisala kao inerciju. U praktičnon smislu inerciju najbliže opisuje svojstvo ustaljenosti. Iz lat. riječi inertia, može se tumačiti i kao nesklonost kretanju/naporu/promjenama; nepokretnost/nedjelovanje/ustaljenost; ustrajnost/pasivnost/lijenost ili isključivost nekog stanja. Ako bi ta značenja grupisali, bila bi to ustaljenost kretanja, ustaljenost rigidnosti i ustaljenost isključivosti.

Ustaljenost kretanja predstavlja slučaj Kovačević, imena po slavi. On se obratio Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, navodeći da je ugroženo njegovo pravo jer kao Bosanac i/ili (op.a.) Hercegovac iz Sarajeva ne može odlučivati o izboru člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda niti može biti delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Evropski sud za ljudska prava je presudio da je u oba slučaja Kovačević diskriminisan, te odlučio da delegati u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH moraju biti izabrani sa teritorije cijele države, kao i da se članovi Predsjedništva BiH moraju birati na području cijele države, a ne iz entiteta.


Ustaljenost rigidnosti predstavlja slučaj Kovačević, imenom po radosti. On se obratio preko medija navodeći da u Sarajevu nema mjesta za one koji govore istinu jer nije dobio dozvolu MUP KS, za sebe i trideset drugih građana, da protestvuju protiv suda koji se nalazi u Sarajevu. Tvrdeći da Srbi nemaju nikakvih prava u Sarajevu, pozvao je sve građane Rs da dođu na najavljeno okupljanje i pokažu da nekakva posebna ograničenost treba da postoji za te ljude. Naveo je da će građani mirno da iskažu jasan demokratski stav da Rs neće i ne dozvoljava suđenje, sudove, presude i njihovo implementiranje.

Ustaljenost isključivosti predstavlja slučaj Čović, imenom po dragosti. On tvrdi da je odgovor na situaciju samo jedan stav i to jednostavan. Po njemu će borba za legitimnost biti još jače izražena u zahtjevima oko izmjena i Ustava i svih zakona. Taj jedan stav je po njemu samo jednostavno kolektivno pravo koje treba da jednostavno osigura jednakopravnost hrvatskog naroda s druga dva, a i legitimno predstavljanje jednog stava tog naroda. Jednostavno.

Razmatrajući sva tri slučaja sa aspekta uvodnog dijela ove priče, može se jednostavno prepoznati inercija generisanih procesa/borbe u devedesetim godinama prošlog vijeka. Sa ove vremenske distance, uzimajući bosansko društvo (sa kontinuitetom svih svojih specifičnosti) kao cjelinu, se može tvrditi da je tadašnja bošnjačka borba ipak generisala državničke, pravične i integrirajuće procese. Za srpsku borbu devedesetih se može tvrditi da je bila separatistička, bezobzirna i agresivna pa je i ustaljenost iste takve frekvencije. Hrvatska borba u Bosni je bila disolucijska, dvoznačna i (po)grešna te je i ustaljenost nezaobilazno identična. Ustvari srpska i hrvatska borba u Bosni su ustaljenost politika Beograda i Zagreba devedesetih, tako da je razumljivo što na presudu iz Strazbura i njeno sprovođenje prijete čak i ratom.

Paćenici pod evropskim vrijednostima i promicatelji evropskih vrijednosti su sa ovom presudom ponovo pokazali svoj fanatizam. Unatoč činjenici da im je iz Strazbura po pitanju njihove borbe metnuto dobro duboko do znanja, oni pojačavaju svoju borbu ustaljeno (po)grešno … a vrijeme (im) teče.