I nije kriva majka na koju se Razo poziva kada u svom imenu ostavlja nakaradluk promjene samoglasnika pa joj se ime završava na o, pa influenserski, tiktokerski, fejzbukovski, i na kraju očigledno starletovski jer je toliko bezobrazluka u njenoj konverzaciji da likom i djelom pripada tamo, osvaja medijski prostor baruštine u kojoj Bošnjaci plivaju širom otvorenih usta.
A kad im nečist upadne u usta bude kuku.

Onda nam od ibreta ili ti čuda što nas budaletina od šake do lakta, pardon od Laktaša, naziva posprdno muslimanima iz tamo neke Bosne i Hercegovine, braneći nam na tom zapišanom prostoru bosanski jezik za koji smo krvarili da se vrati u govor i pisanje a koji nam zabrani Austro-ugarska pod asistencijom tadašnjih Srba i Hrvata, 4. oktobra 1907. godine i nametne srpsko-hrvatski. Čudimo se kako to četnici dođu na sarajevski crveni tepih ili ti ćilim, hladno, ucifrano na francuski način, (oni koji poznaju povijest nastanka parfema znat će o čemu govorim, op.a.) sve to uz blagoslov ciljano oženjenog direktora festivala koji se sada vadi iz govana. No nije majka karala Muju što se kock’o, već što se vadio. Šire posmatrano, zgražavamo se nad izjavama koje je na konto migranata, opet muslimana iz arapskih zemalja, uputio fra Mato Vincentić na mladoj misi u Plehanu ravne Posavine, 20.avgusta 2023.godine. Ovdje iz poštovanja čitaoca da im ne donosim dodatni stres, neću citirati niti slovo iz gnusne, nacističko-ustaške izjave koja ima korijene na ovim prostorima, u postupcima Rima spram Bogumila, i potpisivanja izjave Kulina Bana na Bilinom Polju, 8.aprila 1203.godine, kada im je zasmetala Crkva bosanska. Ništa nije od juče!

Kontinuitet mržnje prvo spram Bogumila, kasnije Bošnjaka na ovim prostorima traje skoro milenij. Stoga ne treba vjerovati ni da će izdobriti bajka “Vuk, Lisica i troje Jarića” u koju nas je svojom odlukom uvukao visoki predstavnik Kristijan Shmit, ne pitajući braću Grimm, pardon Bošnjake kao najbrojniji narod na ovim prostorima, ostavljajući tako u oba entiteta da su Bošnjaci manjina.

U toj političkoj priči “jarići” se ponašaju baš kao Razo u medijskom prostoru da makar zabave narod kad im ne mogu adekvatno obezbijediti hljeba, neka igara, ne vodeći računa o posljedicama.

Zašto opet u prvi plan stavljam, influensericu, fejzbuk hanumu, jer više vremena tamo egleniše nego sa đuvegijom efendijom, tiktokericu, i pojavnošću starletu sa hidžabom čega se kao čovjek, Bošnjak islamske vjeroispovijesti, stidim? Zato jer vidim naše dalje propadanje kao ummeta, naroda kome je Uzvišeni Bog dao Knjigu direktno, u ruke našeg Poslanika Muhameda s.a.aw.s., a muslimani diljem svijeta, pa i na ovom najljepšem prostoru što ima konture dženneta po vodi i zelenilu, a kojeg dva milenija zovu Bosna, ne drže se Knjige.

Lakše je “zapratiti” kako to Razo samo umije nagrditi jezik, silne bezobrazluke i maloumnosti, gologuze ophodnje po šeheru, mlaćenje spolovilom ljigavaca po kući sevdaha na radost prisutnih Bošnjakinja, jer su tako na pozornici u svijetu suvremenog koji se zove “sad je to normalno.”

Lakše je izmarisati vlastitu ženu, pa i ubiti, jer je utjeha već stigla kroz taze objavljene “klipove” kojih ne manjka. Razo je to! Lakše je sve to “zapratiti” nego li pročitati ono što će izgraditi vlastiti govor, jer kako stara narodna mudrost reče, “progovori pa ću ti reći ko si.” U “zapraćivanju” i “zaprđivanju” na društvenim mrežama taj zahmet ili ti napor nije potreban. Dovoljno je biti na levelu hajvana pa se i ponašati hajvanski, ili da prevedem animalno, životinjski.

I nemoj me moj dragi hafize na kahvi nakon džume sputavati da ne pišem, jer kako reče “Razo je hanuma efendijina pa nije lijepo.” Baš zato i pišem, jer nije lijepo to što takva razmahuje poprsjem na kojem je džambodžetski oglas kojim najavljuje svoj dolazak u kuće onih što ju “zaprate”. Nemoj hafize živ bio, drag si mi tako mi Boga, ali nije ni moj iman nit od paučine da ga svaka šuša more prekinuti. Nego te molim da među alimima povedete muhabet na temelju gazije, efendije, i nadasve insana, rahmetli Osmana ef. Kavazovića, koji preseli na ljepši svijet prije neki dan. Tog alima i brata našeg uvaženog reisa, koji je u srpskom logoru odbio razmjenu sve dok i posljednji njegov džematlija ne dobije isto. Na temelju takvog odnosa spram vjere i života sa svojim džematom, (čitaj zajednicom, op.a.) mi možemo sanjati ali i doživjeti Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u kojoj će Bošnjak biti čovjek sa potpunim pravom na jezik, vjeru, obrazovanje, kulturu i tradiciju, baš kao i svaki drugi narodi na ovom grumenu zemlje, ne morajući pri tom biti konstituentni, kako to Deyton odreza. Do tada ostaje “zapraćenim” da čekaju Razo a mi rijetki da zavrnemo rukav makar dva zavrtanja više.



Piše: Said Šteta, književnik i novinar