Zdravom i mladom čovjeku se može poznata kur'anska sentenca Inna Lillahi wa inna ilayhi raji'un činiti tuđa i nestvarna, ali mi iz trećeg životnog doba znamo da ona u tih par riječi okrutno sažima sav naš život. Kad je izgovorimo opraštajući se od umrlog, preplavi nas osjećaj prolaznosti i svijest da smo zaista i sami na tom putu.

Umro je Marko Vešović.

Turobna vijest je pogodila njegove prijatelje i poznanike, kao i poštovaoce njegovog književnog stvaralaštva. Ipak, široj javnosti on će ostati u sjećanju prije svega po svom snažnom duhovnom i književnom otporu protiv srpsko-crnogorskog fašizma uperenog na Bosnu i Hercegovinu.

Srpsko-crnogorsku brutalnu agresiju devedesetih godina prošlog stoljeća na Bosnu i Hercegovinu Vešović je sa suprugom i kćerkom osjetio na vlastitoj koži, ostajući u Sarajevu do kraja bestijalne opsade. Sa indignacijom je odbijao ponude da se zajedno sa zlikovcima i ratnim zločincima izvuče na Pale. Njegov inat, čojstvo i čast su bili jači od straha pred smrću i oskudici.

U sarajevskom paklu neumorno je stvarao; jedno od njegovih antologijskih ostvarenja iz tog perioda je zbirka pjesama pod nazivom Poljska konjica.

Kao častan čovjek ostat će upamćen i po tome što je odbijao nepodobne književne nagrade: »Odbio sam nagradu Risto Ratković jer su je opoganili, kao što se crkva opoganila kad su je dali Karadžiću. Odbio sam Šestoaprilsku, nakon čega me četnik Novak Kilibarda u Danima ispljuvao i s mojih leđa se uvlačio u zadnju jamu Adilbegu: 'Može g. Adil Zulfikarpašić, jedno od krupnih imena u sveukupnoj istoriji Bošnjaka, primiti sa zahvalnošću onu nagradu koju odbija da primi Marko Vešović!!! Zamislimo šta će učiniti protok vremena, ne samo od jednog kalendarskog vijeka nego i od jedne decenije, od dviju ličnosti – Adilbega i pjesnika Marka. Odista hajdučko-otimački i čobansko-brdski mentalitet, koji prilježno kritikuje g. Marko Vešović, prosto je probujao u njegovoj ličnosti.' Prošla je decenija, i danas se zna da su pokradene pare iz Adilove zadužbine, a Marko ima 23 objavljene knjige. Hajduk i otimač je Marko, a ne Kilibarda koji je harao po Hrvatskoj i u Konavlima se slikao s nožem među četnicima. Hajduk sam i otimač jer neću da uzmem novac od nagrade! Ne zna se da sam odbio i nagradu Skender Kulenović.«

(Šokantno, ali nažalost istinito, nagradu »Skender Kulenović« ponudio mu je u ime žirija bihaćki pjesnik Husein Dervišević, iako je znao da je Skender autor zloglasne Stojanke Majke Knežopoljke, proročanske poeme o uništenju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. O, sancta simplicitas!)

Obzirom na književno-filozofski, moralni i drugi kredibilitet – sada već pokojnog Vešovića –, činilo se da je samo pitanje vremena kada će se obračunati sa govorom mržnje u školskoj lektiri, koju je inače i sam predavao u školskim ustanovama. Ali, to se nije desilo. Na tu posljednju stepenicu prema ljudskom vrhu nije stao; to je bio prevelik zalogaj za njega. Za literarni napad na Gorski vijenac bezbeli nije imao snage. Vjerske voditelje je smatrao faktorom remećenja u društvu, ali Njegoša, Andrića i Kulenovića ne.

Naznaku žalosti ili kajanja zbog svog defetizma naziremo u njegovom odgovoru na pitanje šta misli o srpsko-crnogorskoj hajci na Andreja Nikolaidisa, koji se usudio napisati jednu jedinu rečenicu: "Što se mene tiče: evo vama programi školske lektire i biblioteke pune Andrićevih fake smećarskih mudroserija i Njegoševih kvazifilozofskih masturbacija nad sudbinom nacije i vjere; to nikada nije i nikada neće biti moje." Vešović kaže:

»Već sam rekao da supotpisujem retke zbog kojih je na Nikolaidisa dignuta hajka. Da je sreće, trebalo je da ja to napišem, ali me mladi kolega po peru preduhitrio.«

Eh, baš, da je bilo puste sreće!

Marko pjesniče, počivaj u miru.