Ovih dana mogli smo čitati tešku optužbu Ibrana Mustafića na račun Bakira Izetbegovića o navodnom skrivanju generala slavne bosanske Armije u jednoj od „njegovih“ vila u Turskoj. Najprije ne vjerujem ništa od izrečenog, jer Bakir Izetbegović ipak nije toliko lud da se kocka sa Bosnom i Hercegovinom kojoj „sjede za vratom“ svi njeni domaći i inostrani protivnici, a Mustafićeve optužbe shvatam kao osvetu jednog „bivšeg čovjeka“ koji već dugo iskaljuje svoj bijes, počev od izdavanja knjige Planirani haos, preko njegovih intervjua u novinama koje traže senzaciju i portalima upitne provenijencije.

Ibran Mustafić je već dugo involviran u srebreničke događaje a njega pamtim iz vremena kada sam bio savjetnik predsjednika Predsjedništva BiH r. Alije Izetbegovića. Nisam ga poznavao do 24. februara 1998. godine kada se pojavio u Predsjedništvu BiH sa grupom žena iz Srebrenice, koje je očigledno „vrtio oko malog prsta“, a poslije tog datuma više ga nikada nisam viđao. Sada donosim jedan odlomak iz moje prve knjige Alija izbliza (I-III) koji se odnosi na Srebreničane i posredno na Ibrana Mustafića, koji je kao i drugi lideri iz ovog grada imao stanoviti uticaj na jednu grupu ucviljenih majki. Ovo da biste formirali sliku o jednom ogorčenom čovjeku i političkom pobunjeniku, koji je u dugom ratu sa SDA. Htio bih da kažem da knjige Alija izbliza nisu lakirovka, kako neki vole da misle nego kritičko sagledavanje perioda iz političkog djelovanja Alije Izetbegovića. Naslov odlomka je Suočavanje sa bolom. Ovdje donosim drugi dio sa sastanka od 4. aprila koji smo imali Alija Izetbegović, 7 majki, Ibran Mustafić, Rasim Kadić, Amor Mašović i ja).

SUOČAVANJE S BOLOM
24. februar - 4. april 1998.
Prema preživjelim mučenicima Srebrenice Alija Izetbegović je imao posebno brižan odnos prepun iskrenog saosjećanja. Srebrenica je bila prioritet svih prioriteta. Za Srebreničane je uvijek imao vremena, žurio na svaki njihov poziv, a protokol je imao instrukcije o tome da je Srebrenica uvijek prioritet i da se za preživjele kada god izraze želju mora pronaći termin za razgovor sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Jedino Srebreničani nisu mogli biti „na čekanju“.
U Predsjedništvo BiH su dolazile delegacije nekoliko udruženja iz ovog grada. Njihovu okosnicu činile su žene organizirane u tuce suprotstavljenih tabora, pod uticajem lokalnih, najčešće posvađanih lidera. Međusobno su se optuživali za pad Srebrenice i sve nevolje koje su ih snašle u apokaliptičnim ratnim danima. Međutim, zajednički nazivnik što ih je povezivao, bio je nesnosna bol.
Alija Izetbegović je razumijevao sav košmar u dušama ovih ljudi, pa sam imao utisak da se prosto želi suočavati sa tim njihovim bolom, doticati ga i potpuno spoznati.

4. april 1998.
Na sastanku 4. aprila, Majke Srebrenice su kazale predsjedniku Aliji Izetbegoviću, možda nevješto, ali s mnogo emocija, da su duboko nezadovoljne i teško povrijeđene odnosom društva prema njima. Ukazivale su na privilegije onih koji su blizu skuta općinske vlasti. Teško je bilo pratiti ko koga optužuje i zašto. Nezadovoljne pričama o stradanju Srebrenice, pale su i teške riječi o krivici za pad Srebrenice ...
Nije bilo nikakve sumnje da su majke bile pod snažnim uticajem Ibrana Mustafića. Predsjednik ga je smatrao demagogom gladnog vlasti, koji vješto manipulira opravdanim nezadovoljstvom Srebreničana.
Iako je predsjednik Alija Izetbegović nastojao ostati miran, nije mu to pošlo za rukom. Provalile su emocije.

„Izludih!!! Mnogo je 'istina'. Nemojmo pretvarati problem Srebrenice u problem Ibrana Mustafića!“

- Ibran je simbol stradanja!!! ‒ dobacila je jedna žena.

Izetbegović je pokušao biti logičan, ali su glas i izraz lica odavali uznemirenog čovjeka, svjesnog da njegova priča ne postiže cilj.

-Evo, da objesimo neke, šta ste dobili? Jesmo li na taj način riješili problem osam hiljada ljudi?? – nadglasavao se s njima predsjednik Alija Izetbegović.

Pošto je saslušao Srebreničanku, koja mu je bez pardona upala u riječ, mirno je nastavio:

„Naređena je detaljna istraga, a ona se gubi u hiljadu papira. Ne znam kako će teći, jer mnogi nisu među živim, a spominju se. Dajte i vi doprinos istrazi. Ali, to mora imati svoje ime i prezime!“

Pokušao je ukazati na koji način voditi borbu za Srebrenicu u novim uslovima, nakon Daytona.

Jedini put je ići tamo, u Srebrenicu, rekao je Alija Izetbegović i nastavio:
„Moramo ovladati Srebrenicom. OHR je naredio da se uspostavi izvršno tijelo, koje će 'pritiskati' Srbe da budu kooperativni. Nije lahko ići među dželate, ali to je jedini put. I zapamtite, nema slasti u srebreničkoj vlasti. Niko tamo ne ide zbog vlasti.“

Na to je grubo reagirao Ibran Mustafić, koji je prethodno sručio „drvlje i kamenje“ na bošnjačke kadrove u općinskoj administraciji Srebrenice:

- MOJE POLITIČKO RJEŠENJE JE PUŠKA!!! ‒ sručio je Ibran Mustafić.
Vidio sam da je predsjedniku Izetbegoviću „prekipjelo“, ali je ipak staloženo odgovorio Mustafiću:

„U ovoj zemlji biće reda i zakona! Nije to put, ne možemo silom. Ovo je proces.“
Malo je zastao i pogledom potražio Ibrana Mustafića.Nisam siguran da li je rečenica kojom se obratio Mustafiću odražavala njegovo razočarenje ili prezir, ili možda i jedno i drugo.

„Uvijek je u centru Ibran Mustafić. Za tvoju slobodu sam, Ibrane, dao dva četnička dželata!? (razmijenjen za dva visoka oficira srpske vojske, op.a.).

Sa ovog mučnog sastanka otpratio sam predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića do njegovog kabineta. Izgledao je umoran, bio je i nasekiran, ali ne i ogorčen. On je shvatao bol majki, roditeljsku patnju, njihovu duboku tugu i svu silinu uzburkanih emocija, koje su preplavile ranjene duše. Bio je nesretan što se njihova bol bezdušno iskorištava za politikantske ciljeve. Dok sam ga pratio od «dvadesetosmice» do njegovog kabineta nije prozborio ni riječi. Korak mu je bio težak, a izraz lica prepun bola i gorčine. U tom začuh ezan i obradovah se. Znao sam da će lijek za uznemirenu dušu pronaći u molitvi, na namazu.

(Autor je bio savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića)