Ovih dana poturaju nam priče skuhane ko zna gdje - jesmo li mi Bošnjaci ili Bosanci, pokušavaju da nas izlude lažnim dilemama, a mi nikako da se dozovemo pameti. Više od godinu dana koriste bošnjačku neslogu koju su proizveli Zagreb i Beograd, Putin i Orban. Mađarskom premijeru je čak nedavno u Sarajevu priređena topla dobrodošlica, pri čemu su „kratkopamteći“ Bošnjaci zaboravili Orbanov i Janšin „non-paper“ koji je prekrajao granice naše domovine. Za mene bi ova ličnost uvijek bila persona non grata, jer podržava nacionalističku i veoma opasnu retoriku Milorada Dodika. Bošnjaci, nažalost, još uvijek nisu spoznali šta im se sprema. To se vidi iz njihovih mlakih reakcija na povampireni srpski i hrvatski nacionalizam. Međunarodna zajednica posmatra ove događaje sa pristojne udaljenosti i bez ikakve stvarne želje da nešto uradi na spašavanju Daytona, koji je, u to nema nikakve sumnje, izgubljen, o čemu dugo pišem. Danas su Bošnjaci na brisanom prostoru. Jake dezintegrativne snage, koje ustvari nikada nisu pobijeđene, smatraju da je došao trenutak kada treba podijeliti BiH i razbiti njenu supstancu. Izuzev nekoliko časnih izuzetaka u bošnjačkom političkom miljeu, kao što su Denis Bećirović, Zukan Helez i Irfan Čengić, nema tu ko da se suprotstavi ovoj malignoj politici, koju su proizveli naši susjedi. Ostali su ili „kupljeni“ ili ucijenjeni ili ko zna čime pridobijeni da budu „konstruktivan“ bošnjački faktor. Sada se vodi ogorčena borba unutar „pobjedničke“ koalicije u Sarajevu šta će ko i koliko zgrabiti od izbornog plijena. Bosna je u drugom planu. U Banovićima, naprimjer, traje skoro otvoreni rat između „esdeaovaca“ i „pedepeovaca“ ko će koga izgurati iz vlasti. Ali da razjasnimo. Ovdje uopšte nisu bitne ideologije niti ima razlike. Vodi se zapravo sirova borba za ovladavanjem prirodnim resursima. Iza svega stoje pare. Takvih skandala ima i napretek, pa i u Sarajevu, gdje je na djelu uhvaćen prvi čovjek u dominantno bošnjačkoj općini Stari grad.

Legitimna odbrana Bosne i Hercegovine
I kada se neko duhovno lice „drzne“ da javno govori o lošim primjerima iz naše svakodnevnice, a posebno da ukaže na evidentni nacionalizam, odmah stižu reakcije sa hrvatske i srpske strane, ali i „patriotskog“ dijela Bosne i Hercegovine. Kao da ovi problemi ne tangiraju svakog, pa i one koji nose džube ili mantije, nije važno. Ovih dana reisu-l-ulema je na otvaranju džamije u Rabranima otvoreno govorio o sirovoj hrvatskoj politici koja ide za tim da onemogući manjinsku bošnjačku zajednicu da ispovjeda svoju vjeru. Ali džaba ti zakon, kada hrvatska nacionalistička vlast u tom dijelu BiH drži zakon u svojim rukama i s njim manipulira. Lokalna administracija koja je pod „šapom“ samog vrha HDZ-a ne osvrće se na činjenicu da je džamija u Neumu na privremenoj listi nacionalnih spomenika. Sva pisma, upozorenja, urgencije, molbe, protesti sa istaknutih mjesta u BiH i međunarodnih adresa bila su pucanj u prazno. Vlast je ostajala neumoljiva. Reisu-l-ulema nije pominjao džamiju u Neumu, a trebalo je. Umjesto da je džamija koju je srušio zemljotres 1927. popravljena, renovirana i obnovljena, ona u 21. vijeku predstavlja međunacionalni i međureligijski problem, jer se Hrvati u stvari protive dolasku ijednog muslimanskog „uha“ u njihov tobože „eksluzivni“ prostor. U smišljenoj medijskoj kampanji koriste najgore laži i osporavaju dugo postojanje džamije u Neumu. Historijski dokument potvrđuju da su Turci u Neumu izgradili džamiju i čatrnju, da je pomenuta nekretnina upisana kao k.č. 33, na površini od 6.602 m²... O kakvoj se sistematskoj raboti HDZ-a radi vidi se i prema posljednjem primjeru opstrukcije dogradnje muslimanskog vjerskog objekta – Tucakovića džamije u Rabranima, u mjestu koje se nalazi u neumskom zaleđu. U doba kompjutera, svemirskih putovanja u druge galaksije, HDZ se služi inkvizicijskim metodama gušenja islama zavodeći politiku diskrimnacije i potpuni apartheid. Nakon podrške zapadnih dužnosnika Bošnjaci Rabrana, koji ničim i nikoga nisu ugrozili otvorili su džamiju 22. 7. 2022. godine. Reisu-l-ulema koji je prisustvovao ovom svečanom događaju kazao je da „nije stvar u broju džemata, muftiluka, eparhije.“ Kazao je da je u Goraždu u kojem ima svega nekoliko katolika „kad je trebalo da se gradi crkva tamo“, lično je tražio da se podigne ova bogomolja. Poručio je da onaj ko je siguran u svoju vjeru, u svoju tradiciju, nikada se neće bojati tuđe. „Zato je nama važno da ovdje u Rabranima branimo princip slobode. Onaj ko ne razumije ovaj princip, ništa u svom životu neće razumjeti.“

Ima, međutim, još mnogo primjera bošnjačke susretljivosti o kojima reisu-l-ulema nije stigao govoriti. Listam svoje bilješke i jedna mi pada u oči.

Muslimanka poklonila zemlju katolicima da sagrade svoju crkvu
Kada sam nedavno došao u skoro napušteno i zaboravljeno selo Kotezi („eres“) na putu Trebinje – Ljubinje, koje je smješteno na obronku brda Lipnice, pred katoličkom crkvicom dočekala me je starica Manda Bukvić, koja je svoj radni vijek provela u Dubrovniku, a rodom je iz Odžaka u Bosni. Katolkinja je sa radošću govorila o obnovi džamije u Kotezima. Priča mi Manda Bukvić da je jedna muslimanka uvakufila u Kotezima svoje zemljište i dala da se tu podigne katolička crkva. Ona mi nije znala reći da je vakif bila Mula Hodžić, a da su dozvolu za njenu gradnju dali efendije Omer Durić iz Ljubinja i hodža po prezimenu Bosarić, iz Stoca. Čin vrijedan svakog divljenja. Pojedinosti o ovom vakufu nisu zapisani u vakufnami, a niti se zna o tome nešto više. Ali, Manda, blagosilja ovu Bošnjakinju, muslimanku, koja je bila toliko milosrdna da pokloni svoje imanje katolicima. Rečeno današnjim modernim jezikom ova nepoznata muslimanka podsticala je međureligijski dijalog i nije ga ometala kao što danas čine njeni sunarodnici i predstavnici Katoličke crkve u Neumu, koji nisu ni došli iako su bili pozvani na svečanost otvorenja džamije. Ili primjer Huseina Smajića koji je na svom zemljištu u Veseloj Straži kod Bugojna, gdje su Bošnjaci apsolutna većina, izgradio prošle godine rimokatoličku crkvu. Još jedan primjer vrijedan istinskog divljenja, koji ne vide u RKC već preko „državnih organa“ osporavaju muslimanskoj zajednici pravo na slobodu.

Na drugoj strani, nakon obraćanja reisu-l-uleme u Sapni, odmah su strijele odapeli hrvatski i srpski nacionalisti. Cilj im je isti. „Umiriti“ istaknutog Bošnjaka koji se usudio reći istinu. Hrvati su kazali da je to bio Kavazovićev „nacionalističko huškački govor“ prenoseći informaciju MINA-e prema kojoj su gazije, šehidi i r. Alija Izetbegović očuvali Bosnu. Pa, šta je tu sporno? Zar reisu-l-ulema nije rekao istinu?

Nakon obraćanja reisu-l-uleme u Sapni, odmah su strijele odapeli hrvatski i srpski nacionalisti. Cilj im je isti. „Umiriti“ istaknutog Bošnjaka koji se usudio reći istinu, da su gazije, šehidi i r. Alija Izetbegović očuvali Bosnu!

Srpska retorika je bila, međutim, mnogo oštrija. U dnevnom listu Politika označili su govore dr. Kavazovića „politički ostrašćenim“ koji su „zapalili BiH“ (da li to autor teksta nagovještava požar?). Nebuloze koje je u Politici iznio samozvani analitičar Dževad Galijašević da u Sapni „nije bilo riječi o tome koja je svrha nove džamije, ali slušali smo prijetnje koje su zvučale kao da se otvara kasarna, a ne bogomolja“, podsjeća na predratne
Odjeke i reagovanja, rubrika Politike, koja je pred jugoslovenske ratove "njegovana" u ovoj najdugovječnijoj novini. Današnja Politika primjenjuje istu tehniku kao onomad kada je prenosila najgore glasine o silovanjima Srpkinja od strane Albanaca, bez provjere, prikazujući ih kao istinite. Ovaj dnevnik sugerira policijskim organima (istina iz usta nekog borca) da hapse dr. Kavazovića, a onda Politika dalje reda „grešna djela“ Bošnjaka, npr. istrgnute poruke iz hutbe imama Amira Mahića, koji je „vjernicima govorio o Svetom Savi kao začetniku fašizma, nazivajući SPC sektom“. Ne kažu da je hodža prenosio samo stavove nekih srpskih intelektualaca. Pominju i profesora Muharema Štulanovića. Ne mogu da mu zaborave što je „eres“ nazvao „okotom“. S pamfletima koji su objavljivani prije 30-tak godina u rubrici „Odjeci i reagovanja“, Politika se nije proslavila nego ju je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju tretirao kao primjer instrumentalizacije medija, koji je kalio srpski revanšizam i istovremeno podsticao mržnju i nasilje.

Glavni protagonisti rušenja BiH, po šablonu Memoranduma 2

Sve podsjeća na već viđeno. Glavni protagonisti rušenja BiH, po šablonu Memoranduma 2, šetaju po njoj kako im je ćeif, bez elementarne razine poštovanja njenog teritorijalnog integriteta i suvereniteta, za koji Vučić izjavljuje da ga poštuje, a prije toga, sjećamo se, pozivao je u julu 1995. na osvetu - '100 muslimana za jednog Srbina'. Posljednjih mjeseci se šakom i kapom dijele odlikovanja domobranskim postrojbama HVO-a u BiH (Zoran Milanović) a na drugoj strani se prave vrtići za srpsku djecu (Vučić) koje krste isključivim imenom „Srbija“ i to usred Bosne i Hercegovine. U isto vrijeme međunarodna zajednica koja se obavezala da će štititi daytonsku BiH svojim nečinjenjem puše neizravno u jedra ovakve maligne politike držeći njene „vakcinisane“ i omamljene Bošnjake u lažnom uvjerenju da je tu Evropska unija i visoki predstavnik (Srbi ga omalovažavaju do besvijesti), koji tobože bdiju nad njenom nezavisnošću, a zato, kako kažu, brine EUFOR-Althea. Na drugoj strani austrijski general koji komanduje ovim trupama i pored poziva sa najvišeg mjesta u državi odbija, međutim, njihovo angažiranje u Brčkom, neuralgičnoj zoni Bosne i Hercegovine. Kako će tek biti kada Eufor uskoro pređe pod komandu mađarskog zapovjednika.
Ovakve medijske lekcije iz Zagreba i Beograda, Budimpešte i Moskve, koje su odraz politika u tim zemljama, moraju se mnogo pažljivije osluškivati u Bosni i Hercegovini dok još nije kasno. Bosna i Hercegovina kao i svaka država mora se pripremati, kako bi rekli „partizani“ kao da će „sto godina biti mir, a sutra rat“, dakle, ne daj Bože, zatreba li, za odbranu svog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti na koju su zinuli i s lijeva i s desna.