Aliju Izetbegovića sam upoznao u Zenici ratne devedeset treće godine dok je obilazio borbene položaje u zoni odgovornosti III korpusa bosanske Armije. Viđat ću ga i kasnije, veoma često. Iako stariji čovjek, slabog zdravlja, stizao je na opasne linije fronta kako bi se našao blizu svojih vojnika. Nije pristajao na pompezne dočeke i bogate trpeze, jer je znao da su branioci Bosne više gladni nego siti. Ovo su za mene bili važni detalji, koji su, možda, i presudno uticali na konačno oblikovanje mišljenja o njemu.

Čudan smo mi neki svijet. Kada nekog volimo to činimo do iznemoglosti, a kada ga prestanemo voljeti iz nas počne izbijati vulkanska mržnja koju je teško opisati. Ovih dana na udaru se našao prvi predsjednik BiH r. Alija Izetbegović. Neki njegovi prijatelji, koji su do jučer isticali svoju privrženost Izetbegoviću, počeli su još prije nekoliko mjeseci otvorenu i vrlo prljavu kampanju protiv njega. Ovim su izgleda pravovremeno najavili dolazak novog doba u kojem će Alija Izetbegović biti označen kao poželjna meta za pljuvanje. Kampanja je nastavljena ovih dana, a među pljuvačima su se našli neki akademici i pisci. Među njima i jedan bivši pandur, policijski isljednik Alije Izetbegovića iz prethodnog sistema. To je onaj što mu Izetbegović nije vratio milo za drago dok je bio na vrhucu moći, već ga je unaprijedio i dao službu u policiji nove države. Neću se baviti imenima, oni znaju ko su, ali bih skrenuo pažnju čitaocima da ne padaju u vatru i histeriju, da ne budu žrtve kampanje koja će se ovih dana itekako zaoštriti uz pomoć domaćih slugana. Bošnjaci, koji vole Bosnu i Hercegovinu i poštuju pripadnike drugih naroda, danas moraju prepoznati namjere onih koji im ne žele dobro. Znam sigurno da se sa ovakvom situacijom u društvu ne bi složio nikako Alija Izetbegović niti bi prihvatio apartheidska pravila uspostavljena na izborni dan. Jer, to je nezabilježeno u historiji parlamentarizma. Ne bi ni aplaudirao oktroiranoj vlasti koja je uspostavljena matematičkom akrobatikom Christiana Schmidta.

Nakon rata, pratio sam njegovu tešku i istrajnu borbu za političku odbranu koncepta cjelovite Bosne i Hercegovine. Najprije, kao vanjskopolitički urednik u Televizije BiH, a kasnije i kao njegov savjetnik u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Kada mi je predsjednik Alija Izetbegović ponudio mjesto svog savjetnika dugo vremena se nisam mogao odlučiti. Novinarstvo, a posebno vanjska politika, neodoljivo su me privlačili, a kao televizijski komentator pronalazio sam u tome veliko zadovoljstvo i stalno nadahnuće. Prelazak u politiku značilo je svjesno odricanje od stvaralačke sreće i prihvatanje nečeg što je bilo daleko od vrline i ljudske iskrenosti.

Šta je čovjek mogao očekivati na «dvoru»? Med i mlijeko – nikako, a spletke i intrige - svakako. Ipak, želja da budem svjedokom historije i aktivan učesnik u obnovi ratom skoro razbijene države opredijelila me je da prihvatim ponudu i ovaj izazov Alije Izetbegovića. Jer, Bosna je nakon agresije prolazila kroz važan period svoje historije. Silom ugurana u tijesnu dejtonsku odjeću, mučila se tražeći dah i u tom grču malo kome se činila lijepom, izuzev onima koji su je voljeli. A, oni, kojima je Bosna bila relikvija, nisu se mirili s činjenicom da će iskonska ljepota drevne zemlje biti zauvijek zarobljena u šnitu daytonskih krojača. Bio sam odlučan, kao i najveći broj Bosanaca, koji se nisu zanosili nacionalnom nego državnom idejom, da se borim se za njen život i da joj koliko mogu pomognem da izađe iz tijesne kože. Sa pozicije predsjednikovog savjetnika, mogućnosti za nastavak borbe bile su velike. Imao sam još jedan motiv. Kako sam bio Izetbegovićev lični izbor, a ne «rješenje» nekog kadrovskog kružoka, ovi razlozi su «presudili» i tako sam prihvatio njegovu ponudu.

Kako je i u novim okolnostima u mom biću ostao «zarobljen» novinar, smatrao sam da imam moralnu odgovornost i prema javnosti, da prateći iz neposredne blizine glavnog kreatora bosanske stvarnosti i projektanta budućnoti, svjedočim i o izrastanju samostalne Bosne i Hercegovine.


Mislio sam da ću posredno, iz perspektive sadašnjosti, moći proniknuti i u prošlost, u jedno drugo i drugačije vrijeme sa mnogo «istina», koje su obavezni pratilac konfuznih vremena. Bilo je to bezbroj dilema: intrigantna ratna prošlost, kontroverzne odluke donijete u posebnim okolnostima, mnoštvo generala nakon boja, inflacija političkih stratega, koji „nikada“ne bi potpisali Dayton, i uz njih mnogo sumnjičavih, koji nisu željeli vidjeti da je rat uvezen izvana već su bili skloni nagađati je li se sukob u BiH ipak mogao izbjeći, samo da su se Bošnjaci (ali ne i drugi; sic?!) okanili nacionalnog organiziranja...

Svjedočenje istine
U kabinet predsjednika Alije Izetbegovića ušao sam dakle bez ikakvih predrasuda i definitivnih stavova. Moja namjera bila je da svjedočim istinu i pošteno zabilježim sve što bi moglo doprinijeti razumijevanju djela i sagledavanju lika prvog predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Nisu mi, naravno, bile nepoznate priče njegovih protivnika o Alijinim romantičarskim snovima o muslimanskoj Bosni i Hercegovini. Mnofo otvorenih pitanja. Pokušavao sam to prepoznati te „objede“ u njegovom ponašanju, postupcima iz razgovora, u natuknicama. Da li je te snove, o kojima se špekuliralo u javnosti, naprasno «zaboravio», jesu li, možda, bili «ugušeni» u njemu kao nerealni i da li su zapravo zauvijek «protjerani» iz njegovog života, ako ih je ikada i bilo, sva ta pitanja sam razmatrao tokom prvih mjeseci rada u njegovo neposrednoj blizini. Mogu svjedočiti da u vremenu moje neposredne vrlo bliske saradnje sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem takvih ideja nikada nije bilo na stolu i one nikada nisu pominjane preda mnom. Da ih je bilo, ja bih to prepoznao, svakako, i odstupio bih istog momenta, jer nisam takav čovjek koji se „kupuje“ za položaj, a dugo „vaganje“ da li da prihvatim funkciju savjetnika govori o tome. Znam da je tokom razgovora sa mnom Alija uvijek govorio da Bosne i Hercgeovine nema bez Srba i Hrvata, ali da dobar broj Srba i Hrvata ne žele Bosnu. Isključivost te dvije činjenice su ga stalno zaokupljale i stoga treba razumjeti njegova popuštanja Srbima i Hrvatima zarad cjelovite Bosne i Hercegovine. Pričao je o „pozitivnom nacionalizmu“, koji ne podrazumijeva šovinizam i isključivost drugog, već njegovanje vrijednosti svakog naroda. Govorio je da čovjek koji ima nacionalna osjećanja voli svoj narod kakav god on bio, dakle dijeli njegove vrline, ali svakako i mane. To je bila suština njegovog Bošnjaštva, imao je aktivan odnos prema Bosni i Hercegovini. Želio je cijelu Bosnu i Hercegovinu, a ne nikako da ona bude prevashodnon domovina jednog naroda. On se, dakle, borio svim svojim bićem za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, protiv jednonacionalnosti. Konstanta njegove politike u zadatom vremenu bila je učvršćivanje temelja nezavisne Bosne i Hercegovine i oštro suprotstavljanje separatizmu, jačanje države sa svim njenim atributima i, naročito, dvosmjerni povratak izbjeglica. Ali, zašto ne kazati Alija Izetbegović je govorio otvoreno o pojavama da se sve islamsko izjednačava sa fundamentalizmom i terorizmom. Nije volio taj uklon koji je sugerirao da se u BiH radi o dominaciji Bošnjaka. Svi događaji danas nam govore koiko je Alija Izetbegović bio u pravu. Zar se danas otvoreno ne priča o dominaciji Bošnjaka u centrima svjetske moći. Zar visoki predstavnik Schmidt, koji je došao kilav u BiH, nije donio apartheidska izborna pravila u korist Hrvata, uveo neutemeljenu razliku vrednovanja glasa kako bi Bošnjake sveo na prihvatljivu mjeru, da se relativizuje bošnjačka većine. Sve ovo uz aktoivno sudjelovanje američke ambasade u Sarajevu,koja sonosi dio odgovornosti za ovakvo stanje u Bosni i Hercegovini.

I sad da se vratim na knjige na osnovu kojih sam pisao o ulozi i značaju Alije Izetbegovića, kojeg bi danas ovi „analitičari politike misli“ proglasili glavnim protivnikom nove BiH. Ove knjige nisu pretendirale da bude isključivo historijsko štivo i ovo nije priča prevashodno o Aliji Izetbegoviću u projektiranom vremenu i konkretnim situacijama, nego, uz ostalo, njome pokušavam rekonstruirati, „uhavtiti“ tadašnji politički trenutak Bosne i Hercegovine.

Nastojao sam da moj lični odnos, koji je bio ispunjen simpatijama prema ovom čovjeku, koji me ničim nije zadužio, kao ni ja njega, ne utiče na objektivnost priče o vremenu i Alije Izetbegovića u njemu. Zapis o njemu se oslanjao na vrlo precizne bilješke iz mog dnevnika o Predsjednikovim aktivnostima kao i njegovim zapažanjima i komentarima o ljudima i događajima.

Građanin svijeta
Tokom veoma korektne saradnje sa Alijom Izetbegovićem, nisam uvijek dijelio njegova mišljenja i stavove, posebno u vezi nekih nepromišljenih medijskih poteza koji su mu štetili, a on ih je povlačio bez obzira na cijenu. Ali, odnos iskrenog poštovanja zauvijek je ostao. Perije svega zbog uporne i bespoštedne borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu bez nacionalnih isključivosti i dominacije bilo kojeg naroda.

... Sada vi zaključite kakav je bio Alija Izetebgović. Bio je građanin svijeta, kojeg su poštovali svi dobronamjerni i pošteni ljudi. Za mene je Alija Izetbegović bio pozitivna historijska ličnost. O njemu su svoju riječ kazali svjetski državnici i ugledni građani svijeta. Nešto od toga ste saznali dok ste čitali moj feljton Čovjek koji je nadišao epohu, na Bosnjacima net. To je samo dio, ostatak pročitajte u knjizi koja obiluje nizom podataka o značaju Alije Izetebgovića u bosanskim i svjetskim okvorima. Namjera je bila da ispričam priču o dobru i ljudskom poštenju rahmetli Izetebgovića, prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine. Ali nije to neizostavno priča samo o tome. To je i pripovijedanje o ljudskim htijenjima i nemoći sa kojima se suočava čovjek, kojem je prst sudbine dodijelio ukogu državnika svjetskog formata. Bez Alije Izetbegovića nezamisliv je prošli vijek, veliko i nemilo stoljeće u kojem su počeli i završili svi veliki ratovi. Vrijeme u kojem su Srbi izvršili agresiju na hiljadugodišnju Bosnu i počinii strašan genocid nad Bošnjacima Srebrenice i drugih bosanskih mjesta u ovom prljavoj agresiji koja je vođena do istrebljenja Bošnjaka. I hrvatska odgovornost nije ništa manja. Sud je rekao svoje da se radi o udruženom zločinačkom poduhavtu vođstva dviju zemlje pri čemu su tačno navedeni Milošević i Tuđman. Ali i vrijeme u kojem drugim sredstvima još traje agresija na Bosnu i Hercegovinu, zamaskirana i potpomognuta iz zapadnog svijeta koji ne želi da nagađa ni u pretpostavkama da se ovdje ne krije zrno fantomske islamske države, koju je odbijao i Alija Izetbegović .jer je bio svjestan političke realnosti današnje Evrope.

Alija Izetbegović je pripadao vremenu u kojem je živio i, voljeli ga ili ne, ostavio je neizbrisiv pečat u njemu.



(Kraj)