Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

USTOLIČENJE NACISTIČKE IDEOLOGIJE (2): Sve je počelo dvadesetih godina prošlog vijeka. Nacionalsocijalistička radnička partija Njemačke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, skraćeno NSDAP) osnovana je 24.2.1920. godine, zanimljivo na dan ruske agresije na Ukrajinu 102 godine kasnije. Bila je to grupica radikalnih Nijemaca od 60 članova, koja će vremenom do 1945. godine narasti na 8,5 miliona. Zapravo u Njemačkoj su tih godina životarile manje političke grupe koje su bile nacionalsocijalističkih usmjerenja i nastale su nakon kraha Njemačke u Prvom svjetskom ratu.

Patuljasta stranka velikih ambicija
U prvim mjesecima 1918., dvije godine prije utemeljenja, stranka je bila poznata pod nazivom Freier Ausschuss für einen deutschen Arbeiterfrieden (Slobodni komitet za slobodu radnika) i početke bilježi u Bremenu. Prvi predsjednik joj je bio Anton Drexler, koji je bio njemački nacionalista. On je u Münchenu formirao stranku početkom marta 1918. godine. Prije toga za vrijeme Velikog rata (1914 –1918) vodio je Domovinsku stranku. Ovaj izraziti militarista bio je jedan od nezadovoljnika mirom koji je sklopljen 11.11.1918. godine. Žestoko se protivio odlukama Versajskog sporazuma (franc. Traité de Versailles). Dexler je bio ubijeđeni antisemit, bio je neprijatelj marksizma i vjerovao je u mit da Nijemci predstavljaju arijevsku nadrasu, odnosno „Herrenvolk“. Optuživao je kapitaliste za uzimanje ratnih profita, a pri tom je Jevreje nabjeđivao za međunarodni kapitalizam. On je tražio stabilnu centralnu vlast, a od radničkog pokreta uništenje boljševizma odnosno komunizama. Sa grupicom istomišljenika na samom početku 1919. godine razmatra stvaranje jedne stranke koja bi u političkoj osnovi nosila te ideje. Kada Dexler predložio da se nova partija zove Njemačka socijalistička radnička stranka jedan od članova inicijativnog odbora protivi se tome da se u imenu pominje riječ socijalizam pa se kao kompromisno rješenje pojavljuje ime Njemačka radnička stranka (Deutsche Arbeiterpartei, DAP). Partija je proklamirala „antimarksizam“, a u progarmu se zalažila za socijalni napredak svih Nijemaca. Ova militaristička, antisemitska stranka tražila je ujedinjenje njemačkog naroda svih staleža, a kao temeljni ideološki stub stajala je Njemačka, samo bez Jevreja (Judenfrei). Kao jedna među mnogim nacionalističkim strankama, DAP je bio nenaklonjen ljevici, posebno prema Komunističkoj partiji Njemačke (KPD) i Socijaldemokratskoj stranci (SPD). Jednom riječju oni su javno isticali da su protiv jevrejskog internacinalizama koji su povezivali sa boljševizmom.

Hitler se nameće za Führera
Adolf Hitler, koji se kao 55. član priključio ovoj stranci, dobio je stranački broj 555. Zato što je ova stranke prikrivala svoju minijaturanost pa je svakom članu stranke dodavan broj 500 da bi DAP izgledao snažniji. Bila je to patuljasta stranka na njemačkoj političkoj sceni, iako je broj članova stalno rastao. Nacionalsocijalistička radnička partija Njemačke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, skraćeno NSDAP) osnovana 1920. godine, a prvi predsjednik joj je bio Anton Drexler. Hitler je htio da se partija zove „Socijalna revolucionarna stranka“, ali su ga članovi odvratili od tog naziva. Njemačku radničku partiju kako se u to vrijeme zvala ova politička grupacija Dexler je vodio veoma kratko kada je nakon neuspjelog puča 1923. promijenio stranku i bio izabran u bavarski parlament godinu nakon toga. Nakon njega dizgine je preuzeo Adolf Hitler. On ih nije puštao sve do svoje smrti 1945. godine. Premda je DAP bila mala partija ipak je zainteresirala vlast zbog otvoreno subverzivnih ciljeva. To se vidi po angažiranju Adolfa Hitlera od strane Njemačke vojne obavještajne službe koja ga je poslala sa zadatkom da istraži DAP. Kada je došao na sastanak stranke odmah je počeo da učestvuje u raspravi a kako je imao veliki govornički talenat momentalno je primjećen pa su ga pozvali da se priduži stranci koja je bila tek u nastajanju. Prije njega u stranačkim redovima su bili kasnije visokopozicionirani nacistički kadrovi Rudolf Hess, Hans Frank i Alfred Roseneberg. Ovaj posljednji je poslije Hitlerovog hapšenja u neuspjelom Pivničkom puča 1923. godine, zauzimao jedno vrijeme vodeću ideološku poziciju stranke.

Kako je već napomento na čelo antisemitske i militarističke stranke dolazi 28. jula 1921. mladi kaplar iz Prvog svjetskog rata Adolf Hitler. On odmah poništava pravilo da vođa partije bude biran između svojih članova. To izaziva unutarstranačke borbe, ali pobjeđuje njegov koncept o Principu vođe. Hitler postaje „Führerom“, vođom, sa pravom da donosi sve odluke. Njegovo je gledište bilo da treba srušiti slabu Weimarsku Republiku, jer se na desnom ideološkom polu smatralo da je vode ljevičari i Jevreji, odnosno tzv. novembarski kriminalci (misli se na novembar 1918. kada je sa saveznicima potpisano primirje). U nacističkoj stranci su bili posve uvjereni da su upravo ovi izdali njemačku vojsku 1918. godine i zatim potpisali Versajske ugovore. Anton Dexler je imao drugačije stavove od Hitlera. Hitler se zanimao isključivo za antisemizam i ekspanzionizam njemačke države. Odmah je postavio šemu da su glavni neprijatelji Njemačke – Velika Britanija, Francuska i boljševički Sovjetski Savez. Jer, prema njegovom mišljenju ovim državama su upravljali Jevreji koji su bili najslabija tačka. Znao je od prvog momenta da će protiv njih voditi rat. Rasni problem, kao i nacionalni, za Hitlera su bili uvijek i apsolutno najveća iskušenja. NSDAP je odmah usvojio kao svoj znak „svastiku“ odnosno kukasti krst na crvenoj podlozi čiji je autor bio neostvareni slikar Adolf Hitler. Ovaj neoriginalni znak, koji je kod nacista smatran obilježjem arijevske rase, trajat će sve do maja 1945. godine, kada će kao i nacizam survati na smetljište svjetske historije. Sada ćemo priču usmjeriti na Njemačku između dva svjetska rata odnosno period Weimarske republike koji je prethodio dolasku Adolfa Hitlera na vlast.

(Sutra: Polarizacija socijaldemokratije)