Pisao sam početkom avgusta jednu analizu kojoj sam dao naslov „Hrvati i Davidova zvijezda“ ponukan događajima oko izbornog zakona u koji su se umiješali Izraelci. Sve sam tada rekao, ko je na čijoj strani, kako će se stvari razvijati u BiH nakon Čovićevog ekspresnog odlaska u Izraela i ukidanja fašističke bruke u Mostaru koju 30 godina dobrovoljno nosi na vratu HDZ vlast, a riječ je o promjeni naziva ulica sa ustaškim imenima. Francetić, Budak, Lorkovića i ostali fašisti su po brzom postupku iščezli u robotarnici povijesti. Sve se ovo dogodilo nakon Čovićevog povratka iz Jerusalima gdje je očigledno radio na pridobijanju izraelskih političara za „hrvatsku stvar“. Zbrkano, skanadalozno, netačno i protivrječno saopćenje izraelske ambasade tih dana odražavalo je u stvari stavove HDZ-a o konsocijacijskoj demokraciji na čemu već dugo instiraju „politički Hrvati“ čija stranka HDZ je nakon zadnjih izbora postala „gigant“ na bh. političkoj sceni. Istina, potpuno nezasluženo, jer svoj položaj u državi mogu zahvaliti samo i isključivo Herr Christianu Schmidtu, Amerikancima i Britancima i još ponekom zapadnom ambasadoru. Posebno Bošnjacima bilo je jasno da je izraelska ambasada bezdušno izmanipulirana (ili je htjela biti) pričom o egitimnom predstavljanju što u konačnici ide ka ispunjavanju HDZ-ovih ratnih ciljeva, zagovara diskriminaciju i etničke podjele kojima se ugrožavaju prava manjina (i Jevreja među njima). Spomenuta inicijativa najavljena je nakon što je izraelska ambasada u BiH sa sjedištem u Tirani neslužbenim dokumentom podržala početkom avgusta prošle godine hrvatski prijedlog izmjena Izbornog zakona. Petnaestak dana nakon izraelskog autogola stvar je malo smirio premijer i ministar vanjskih poslova te zemlje Yair Lapid, koji je imenovao novog ambasadora u BiH. Prethodno je ukorio postojećeg Noah Gal Gendlera nakon što su njegovi postupci okarakterizirani “novim najnižim nivoom za izraelsku diplomatiju”. No ne leži vraže. Samo što su se smirili poljuljani odnosi između BiH i Izraela, što se dogodilo u vrijeme mandata Bisere Turković, iskrsnuo je novi skandal, ali kod nas u Bosni. Još dok nije nstalirano Vijeće ministara BiH uz američko-britansko insistiranje, Hrvatski narodni sabor (čitaj HDZ) je zatražio premještanje bh. ambasade u Jerusalim unatoč službenom stavu Zagreba da Hrvatska kao članica Evropske unije prihvata stajalište Bruxellesa i da neće priznati Jerusalim kao glavni grad Izraela ako se oko toga ne dogovore Izraelci i Palestinci. Na stranu što je ekskluzivna bošnjačka politika dotada napravila mnogo katastrofalnih grešaka (ne Bisera Turković), no mora se priznati da je Dragan Čović odigrao odlične poteze hrvatske „denacifikacije“, kojim je privolio i okrenuo američku politiku na svoju stranu. Javno izražena ljubav „političkih Hrvata“ prema Izraelu bila je, čini se, dovoljna za promjenu političkog stava najvažnije države svijeta (SAD) koja se manifestirala napuštanjem svog bošnjačkog saveznika. (Istina, promjena američke dioptrije u BiH je započela i prije ovih događaja). U Washingtonu se uvijek gledao Izrael kroz posebne naočale. Doživljavan je kao političko mezimče, čak i kada su izbijali teški sukobi, kao posljednji između američkog predsjednika i izraelskog premijera. Američka ambasada koja je dobila odriješene ruke u BiH prešla je preko packi koje je sama uputila prema HDZ-u. „Kažnjavanja“ pojedinih bosanskih Hrvata koje se manifestiralo kroz stavljanje na američku crnu listu sada više nisu značile ništa. Pogrešne zaključke su izveli mnogi komentatori navodeći da se Čović prema sankcijama predsjedniku FBiH M. Čavari nije ponio muški i liderski nego hinjski i kukavički i da su ove mjere koliko god bile za neke simbolične, jer Marinko Čavara nema imovine u Americi, ipak su osramotile politiku Dragana Čovića i njegovog HDZ-a. Bla, bla, bla. Ove sankcije protiv Marinka Čavare zbog podrivanje Daytona i ugrožavanje stabilnost regije pokazale su se kao dobro za njega, jer je to bez sumnje predstavljalo plus u njegovoj političkoj karijeri, koji ga je „grešnog“ doveo na mjesto zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (PSBiH). Njegovom „indulgencijom“ dobili su i Ameri i on sam. Kako Ameri, znate i sami, ne moram objašnjavati.

Izrael je dolazio nama, a ne mi njima
Ali, ovdje želim govoriti o nečemu drugom, a to je odsustvo bošnjačkog lobiranja po svijetu nego i ispoljena oholost, koja se vratila nepravedno prema Bošnjacima. U sarajevskom Oslobođenju sam 6.11.2021. napisao da se HDZ služi „superiornom i upornom propagandom, ozbiljnijom od bošnjačke, koje zapravo i nema... Bez oslonca na prijatelje u svijetu, za razliku od Srba i Hrvata, Bošnjake je ovo dovelo u lošu situaciju. To je bh. istina, koju treba mijenjati. Sada ću ispričati kako je kabinet predsjednika Alije Izetbegovića u kojem sam zauzimao dužnost savjetnika, lobirao za BiH, što posredno što neposredno. Prvo, Izetbegović stariji nije se sektaški odnosio prema Izraelu, jer je postojanje te države smatrao nepobitnom činjenicom. Odnosi Bosne i Hercegovine i Izraela nisu bili prisni, ali su bili korektni. Alija Izetbegović je vodio principijelnu politiku prema Tel Avivu a da pri tome nije išao „po mišljenje“ u Izrael. Prije 20-tak godina Izrael je „dolazio“ nama u BiH, a Izetbegović se trudio da održi prihvatljivim te odnose. Ispričat ću sada jedan događaj koji su Izraelci veoma cijenili. U knjizi III, Alija izbliza, str.171 pišem: „Za vrijeme naše posjete Iranu 1999. godine Izetbegović je zatražio od Teherana da se iz iranskih zatvora „pusti“ 13 zatočenih Jevreja. Vijest koju je prenio izraelski radio odjeknula je veoma snažno. Najprije se izraelski ambasador u BiH Joel Alon zahvalio na tom prijateljskom gestu... Prilikom posjete BiH zamjenik ministra vanjskih poslova te države Nawah Massalha zamolio je Izetbegovića 16. 2. 2000. da se i dalje angažira na oslobađanju 10 iranskih Jevreja, koji su bili optuženi za špijunažu (uhapšeno 13, a 3 su puštena uz kauciju)... Četiri mjeseca kasnije i predstavnici Evropskog kongresa Jevreja zamolili su Izetbegovića za pomoć u oslobađanju zatočenih Jevreja. Generalni sekretar Serge Zweigenbaum ispričao je da se radi o 'lovu na vještice' i da su iranski Jevreji nedužni. Nijednom od njih nije dokazana krivica. 'Došao sam kod Vas, jer ste Vi ne samo predsjednik jedne države, nego ste i intelektualac i visoko moralna ličnost, pa imate kredibilitet da intervenirate kod ajatolaha Hamneia na humanitarnom planu'. Izetbegović mu je odgovorio: „Ja sam poslao pismo u Teheran. Imam uticaj kod liberalne struje u iranskom rukovodstvu. Ova trinaestorica su uhapšeni izgleda od radikala. Kada su konzervativci u pitanju, ne mogu puno uraditi. Razgovarao sam i sa predsjednikom Hamneijem i sa Rafsandžanijem. Rekao sam im da je u interesu Irana da ih oslobode, ali rezultati su izostali.“ Jevrejski kongres je primio ovu informaciju sa zahvalnošću, a Zweigenbaum je rekao: „Svijet Vas treba, gospodine predsjedniče“.

Bosni trebaju hrabre diplomate
Iz ove priče, treba izvlačiti pouke. Najprije, postratna 'vlast' je išla u susret događajima. Predsjednik Alija Izetbegović je razvijao lobističku mrežu stručno, pedantno i odgovorno. Nije bio sektaš već je događajima prilazio realno uz uvažavanje svih činjenica. Stoga bi njegovi bošnjački nasljednici (SDA) morali iz temelja mijenjati svoj oholi odnos prema okruženju. Lideri bošnjačkih (patuljastih) stranaka su instalirani u vlast samo zahvaljujući „matematici“ i ambasadama SAD i UK odnosno Herr Schmidta, koji je demontirao Dayton, moraju apsolutno saglasno, jedinstveno, neopozivu i jasno iskazati svoje negativno političko mišljenje prema opasnim stavovima predsjednice Vijeća ministara Bojane Krišto, koja bez imalo diplomatske osjetljivosti ponavlja Čovićevu mantru o izmještanju ambasade BiH u Jerusalim. Svima je jasno zašto ovakva priča. Nikome od Bošnjaka nije dopuštena šutnja o iščašenim i luckastim političkim stavovima jedne predsjednice, jednog organa koji nije vlada. Voljeli bismo čuti šta o pitanju premještanja bh. ambasade misli i šef bh. diplomatije E. Konaković. Nadam se da u vezi Palestine neće tražiti „interpretacije pravnika“ te da će biti jasan i mnogo jasniji nego u emisiji HRT „Nedjeljom u 2“ kada mu je postavljeno pitanje „da li je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu?“. Tada je odgovorio da „neće biti diplomata“ kako je za sebe rekao voditelju Stankovića, drugim riječima zadržao je odgovor „hrabro“ ne izgovorivši ga. O Palestini, koju sve češće upoređuju sa Bosnom i Hercegovinom, ili obratno, moramo otvoreno i pošteno govoriti. Prvo, što narod Bosne i Hercegovine još od Titovog doba voli Palestinu. I, drugo. Postoje nagovještaji da nam se sprema palestinski slučaj i ne daj Bože zla kob. Bosna ima puno pravo govoriti o Jevrejima, Arapima, Palestini i Izraelu, jer smo prije više od pet vijekova pružili gostoprimstvo Jevrejima koji su bili protjerani iz Španije. Ovo je potrebno i zato što je jevrejski lobi itekako snažan u SAD. Jevreje, ili Židove, kako bilo, nikako ne bismo trebali imati za neprijatelje.

(Autor je bio savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića)