“U zemlju su nas pokopali, ali nisu znali da smo sjeme.”, misao je, kojom je Alija Izetbegović oslikao čudo bosanskog otpora, koji je izrastao u pobjedu. A pobjedu je Alija Izetbegović opisao riječima „sam naš opstanak, naša je pobjeda“.

Koliko je ubijenih Bošnjaka u genocidu, toliko je i još više priča o zlu i pobjedi, svaka, liči na prethodnu po zlu i muci, a opet se svaka razlikuje od druge po sudbini i pobjedi.

Dušmani su Bošnjacima namijenili sudbinu žrtve, nisu računali, kad su spremali scenarij genocida, kojim nam je bio namijenjen biološki nestanak sa bosanskog tla, da je nemoguće uništiti narod, koji se sam sobom grije, koji u sebi nosi plemenitost zemlje iz čije grude je stvoren. Nisu vjerovali, da narod koji na sedždu pada, i Jednog Boga slavi, ne može biti uništen, potlačen, ne može biti rob nikome do onome koga je stvorio i u čijoj moći je smrt i život, i žrtve i zločinca.

Zasigurno da zločince više od naše pobjede, boli to što smo uspjeli da se izdignemo iznad njihovog zla, da u nama ne ubiju volju za životom i iskonsku ljubav za Bosnom, koju u sebi nosimo ma gdje bili, i kojoj se uvijek i iznova vraćamo. Bošnjak tražeći sebe, pronađe Bosnu, tražeći Bosnu pronađe sebe.

U koloni smrti, koja je tog julskog dana koračala prema zloglasnom srpskom logoru Manjača, jedan pored drugog, išli su braća Šefik i Refik Kandžić. Koracima teškim kao sudbina, prelazili su ostatak dunjalučkog života, pred očima su se nizale slike, u mislima se rojilo bezbroj pitanja, na koja je teško bilo naći odgovor. U rijetkim trenutcima kada bi podigli glavu, pogledom su potražili jedan drugoga. Nisu progovarali. Ali su se pogledom hrabrili, snažili, obećavali da će svako iskušenje podnijeti dostojanstveno. A onda bi opet pognuli glavu, uronili svaki u svoje misli. Koje, da ih je bilo moguće pročitati, bile bi identične. Oba su mislili o porodici, o onima koji ostaju iza njih. Sve oko njih je ličilo na trenutak smrti. Šefik je bio spreman da umre, ali nije bio spreman da se s trideset i četiri godine života odvoji od porodice. I dok korača prema mjestu gdje ga čeka melek smrti, Šefik ne razmišlja o sebi, sebi je odavno postao manje važan. Ne boli ga kraj života koji nazire. Bole ga djeca i žena. Boli ga to što neće moći biti im podrška kroz život, a toliko je planova imao. Toliko želja, koje neće moći ostvariti. Toliko osmijeha koje im neće moći pokloniti, a koji bi značili podršku, ohrabrenje, ponos. Pred očima više nije vidio put kojim ide, nego dva dječaka koja za ruku drže majku, kao jedinu sigurnost koja im je ostala na ovom Dunjaluku, dok ne spoznaju da je Allah zaštitnik svakog, pa i njih. Želio je da Amir, Denis i Besima, budu posljednje što će vidjeti od dunjaluka. Da mu budu u mislima, kada već nisu pored njega, a toliko je sretan što nisu pored njega. Što ih je prije nego je počeo genocid uspio poslati u Sloveniju. Razmišlja, a ujedno misli mu postaju dova.

– Hvala ti Bože, pa će oni uz Tvoju pomoć preživjeti. Molim Te, Bože, kad si meni odredio ovakvu sudbinu, odredi da njihova sudbina bude bolja. Znam, da Ti, Allahu, nikoga ne ostavljaš bez pomoći, pa nećeš ni njih. Neka mi budu ponos, na oba Svijeta. Neće im biti lahko ići kroz život, ali uz Tvoju pomoć uspjet će. Moj život prestaje, ali njihov život tek počinje. Allahu, moja posljednja dova, upućena Tebi, nije da spasiš mene, nego da zaštitiš mi porodicu, jer drugog zaštitnika do Tebe oni nemaju.

Skoro iste misli prerasle u dovu, imao je i Refik, dok je zajedno sa bratom koračao prema mjestu pogubljenja. I došli su do mjesta i trenutka određenog...

Šefik, Refik i Ramiz Kandžić, tri brata iz sela Hrustovo kod Sanskog Mosta, žrtve su genocida. Posmrtni ostaci Šefika i Refika nađeni su u masovnoj grobnici Tramošnja - Jakov Do, a posmrtni ostaci Ramiza u masovnoj grobnici Tomašica. Iza Refika je ostalo troje djece.


Kada su u julu mjesecu na putu za logor Manjača, srpski agresori ubili Šefika Kandžića iz Sanskog Mosta, pucajući mu u glavu, grudni koš i desnu potkoljenicu, mislili su da je s tim zločinačkim činom završena priča života. Da je Šefikovim ubojstvom, kao i ubojstvima hiljadama Bošnjaka, stavljena tačka na postojanje jednog naroda. Mislili su da kad ubiju oca, muža, sina, brata, ubili su svaku nadu, svaki smisao, svaku želju, da se preživjele žrtve žrtve na mjesto zločina. Mislili su da svirepost koju pokažu prema ubijenima, ulit će strah kod preživjeli, kako se nikada ne bi vratili, oporavili i poželjeli biti išta više od žrtve, koja treba da u nekom ćošku na margini zbivanja hudi i čeka svoj čas smrti, ne čineći ništa ni za sebe ni za druge.

Kao što su se u svemu agresori prevarili, kad su u pitanju Bošnjaci, prevarili su se i po pitanju preživjelih žrtava genocida. Nisu vjerovali da iza ubijenih očeva, ostaju sinovi, koji su se zakleli da robovi biti neće, i ostali su vjerni ideji slobode, do kraja. Sinovi ubijenih očeva, nisu pali u očaj, nego su iz teških životnih sudbina izvukli inspiraciju za život, crpili snagu koja im je trebala u savladavanju prepreka dok su odvažno koračali prema cilju, kako bi dokazali Svijetu i sebi, da Bošnjak nije žrtva, nego pobjednik.

Iza mučki ubijenog Šefika Kandžića, ostala je supruga Besima, sinovi Amir i Denis, koji su u trenutku babinog ubojstva imali osam i šest godina. Šefik je predosjetio strahotu koja se sprema bošnjačkom narodu u dolini rijeke Sane, ali i cijele Bosne i Hercegovine, pa je suprugu i sinove poslao u Sloveniju kod tetke. I tada počinje izbjeglička borba, porodice Kandžić, u tuđem Svijetu, gdje si stranac sam sebi i drugima. Borba za egzistenciju, pravo da na priliku da se dokažeš da vrijediš isto kao i drugi. Godina dana u izbjegličkom centru u Ljubljani, a u Bosni bijesni agresija, izazivala je osjećaj nemoći koji je u majci Besimi budio osjećaj prkosa i želju da se dokaže i sebi i drugima, da može izaći kao pobjednik, unatoč što je sudac odsvirao kraj. Što je neko, tamo negdje zacrtao, da se pita o tuđim sudbinama, da kroji način života i određuje liniju uspjeha, odnosno određuje ko može, a ko ne može biti pobjednik. U dugim noćima, u izbjegličkom kampu, gledajući u dva dječaka, plod njezine i Šefikove ljubavi, Besima je tražila način kako da ih izvede na selamet. Kako da od dječaka napravi poštene ljude, na koje će biti ponosna, a koji će dostojanstveno nositi emanet svoga oca, koji nije uspio preživjeti genocid, ali će živjeti sve dok živi sjećanje na njega. Tražila je Besima rješenja i nalazila je odgovore na zamršena pitanja, koja joj je bez njezina htijenja postavio život, kao izazov koji će je ubiti ili će ona ubiti izazov. Znala je da odustati ne smije, ne zbog sebe, nego zbog njih, Amira i Denisa, koji su tek došli na Svijet, koji tek moraju okusiti i slast i gorčinu života. Nažalost, da je prvi okus života za njih bio gorak, ali poslije gorčine dolazi slast, tješila se Besima, a ujedno i nadala.

Iz Slovenije majka sa dva dječaka i koferom punim straha, zebnje, neizvjesnosti, gorčine, ali i nade, hrabrosti, prkosa i dostojanstva dolazi u Švicarsku. Ono što je prvo osvojilo porodicu Kandžić, jeste da ih je Švicarska podsjetila na Bosnu, pa su nekako u svoj toj zebnji, osjećali sigurnost. Zemlja koja liči na Bosnu ne može biti surova, mora u njoj biti plemenitosti i topline, hrabrili su se.

Koliko god da ličila na Bosnu, Švicarska je bila tuđa zemlja, u kojoj se moralo pronaći mjesto pod suncem, početi ispočetka, okrenuti novi list u knjizi života, upoznati se sa sudbinom i njezinim određenjem, malo šta se pitajući, a na puno toga se odgovor morao naći. Život je ne čeka nikoga, pa ni porodicu Kandžić.

Svaki novi dan, izazov je za sebe. U moru sudbina trebalo je izvući svoju. U oceanu iskušenja, umjetnost je bilo naći smisao i motivaciju. Trebalo je krenuti ispočetka, a da insan nije svjestan ni kakav je kraj završenog početka. U zamršenom klupku, pronaći početak kraja, značilo je početi novi život, u kojem će slast nadjačati gorčinu, nada beznađe, prkos će pobijediti nametnuti osjećaj žrtve, a pobjeda će doći kao nagrada za sva odricanja i ustajanje iz blata u koje su gurnuti ne svojom slabosti, nego tuđim zlom.

Godine su prolazile, mnogo brže nego li nadala. Po deset sati rada, uticalo je da vrijeme teče brzo, da sinovi od dječaka izrastu u momke, koji svakim danom pokazuju, da je svaki vid žrtve bio opravdan. Amir i Denis su po dobroti i plemenitosti, uspjehu i dostojanstvu pobjeđivali jedan drugog. Integrisani u švicarsko društvo nizali su uspjehe, ali su ostali vjerni svome korijenu, nikad ni jednim djelićem se nisu asimilirali. Stil njihovog života odavao je jasnu sliku Bošnjaka koji poštuju vrijednosti zemlje u kojoj žive, ali se ponose vrijednostima zemlje iz koje su došli. Bosna je za njih ostala Domovina, kojoj se uvijek vraćaju i kojoj žele da doprinesu. Amir i Denis su najbolji primjer kako iz sjemena žrtve, niče stablo pobjede. Oba su završili studije ekonomije. Oba su očevi sa po troje djece. Rade na odgovornim mjestima. Amir je menager strateške divizije u globalnoj firmi. Denis vodi poslove knjigovodstva u IT firmi. Odgojeni u islamu, svoju djecu odgajaju u islamu. Aktivisti su u džematu, gdje nastoje dati svoj doprinos, te ojačati džemat. Nisu odustali od Bosne, na zgarištu porušene kuće, napravili su dvije, kao potvrdu da se od grunta i katastra ne odustaje, da se država brani čuvanjem svoje avlije. U Bosnu dolaze svakom prilikom, svoju djecu odgajaju da znaju odakle potiču. Ma koliko grane njihovog uspjeha bile raširene u Švicarskoj, Amir i Denis su svjesni da korijen koji je urastao u zemlji bosanskoj, daje tu stabilnost pruženim granama. Bez korijena nema stabla, nema grana, nema uspjeha. A, Amir i Denis čuvaju svoj korijen. Čuvaju uspomenu na svoga u genocidu ubijenog oca Šefika. Čuvaju obraz Bošnjaka, dajući najbolje što mogu, tamo gdje jesu, s onim s čime raspolažu.

Ovo je priča koja treba da nas uvjeri, da Bošnjak nije žrtva nego pobjednik. Da je našem narodu bilo planirano da bude žrtva, ali da je naš narod odlučio da Allahovom pomoći žrtva postane pobjednik.

• Svaka priča žrtve, sa sobom nosi i priču pobjede. Svaki kraj je novi početak. Svaka pobjeda je počela odricanjem, nadom i htijenjem. Prema vrhu se kreće sa dna. A na vrhu uvijek ima mjesta, za one koji se ne užive u ulogu žrtve, nego zavole ulogu pobjednika.

Prodica Kandžić je primjer toga.