Iščekujući eho na zov o saboru, naš prostor popunjava samo pojačano krckanje pukotina. Čekajući konceptualiziranje sabora, nastavak prepucavanja zagađuje stanje u bosanskom društvu. Vrijeme od rata naovamo je bilo dinamično i uspješno za naše društvo. Ta prirodna dinamika kroz životni ciklus je dovela naše društvo do momenta kad treba iskorak. Iskorak može biti nazad ili naprijed. U nezdravim društvima korak nazad znači produbljivanje konflik(a)ta, dok se u zdravim društvima dogovara. Ko je lud da ratuje, jel'? Nemoguće je previdjeti simptome trenutne faze u kojoj se nalazi naše društvo. Ako bi ga poredili sa insanom, bio bi to rani adolescent, koji konsolidira svoje stanje, kristalizira stavove i (ne)racionalno sazrijeva. Da bi napravili iskorak prema plodonosnijoj fazi treba prepoznati te simptome i preduprijediti mogući korak nazad u životnom ciklusu.

Upečatljivi simptomi su raznoliki. Vlastodršci na svim nivoima su toliko zaimali moći da ne prikrivaju svoju aroganciju. Dominacija istih lica sa svojim naličjima u obliku snishodljivih savjetnika, poltrona i tobeJarabi „obožavaoca“. Sve što govore ostaje neizoštreno, bez fokusa, nedorečeno i ponavljajuće. Preobimno politikantstvo i neizoštrenost ponekad prekinu mračne/oštre izjave i žal gol'otočkim metodama za rješavanje problema u društvu. Nezamjenjivost i nepopravljivost vladara ostavljaju institucije i društvo na čekanju. Nestaje i troši se izgrađeno povjerenje i poštovanje prema unutra i prema vani. Društvene/političke strukture služe za slikanja bez državnih simbola, postepeno se razgrađuju i vode u propast, a propasti ne mogu. Dezinkluzivni prioriteti i parcijalne simpatije ostaju prepreke depersonalizaciji vlasti, dok intitucije i dalje ostaju na čekanju. Bacanjem prašine u oči, jača princip "zavadi pa vladaj" bez šanse za promjene u funkcionalnom stilu vođenja politika/društva. Izostanak dogovaranja i sinhronizirane politike ostavlja snažan utisak disbalansa. Prijeti zamka neprihvatanja zajedničke specifičnosti, što vodi nazad u rovove ili zatvaranje u sebe. Nekozistentnost ciljeva ogleda se u snovima o EU/Nato/Moskvi. Obećanja bez pokrića o otcjepljenju, trećem entitetu, ulasku u NATO i EU, ujedinjenja sa drugim državama - odzvanjaju u prostoru i raspamećuju društvo. Poneki parcijalni uspjeh proslavi pojedince malo u njihovim etnotorovima i stranci. Taj dominirajući disbalans se ogleda i na socijalnoj nesigurnosti, neefikasnoj zdravstvenoj zaštiti, školskoj diskriminaciji, izostanku priznanja i etničkim tenzijama. Ujedno je i prepreka zdravoj katarzi, solidarnosti, prihvatanju i komunikaciji bez kojih se društvo povlači u paranoju. Uz globalna kretanja i proklamiranu depresiju, ovakvi simptomi ukazuju na bolest koja za manja/slabašnija društva predstavlja ogroman rizik. Najproduktivniji generator pozitivnih kretanja se izolira i podcjenjuje. Zajednica gubi svoj ugled a novi/stari pojedinci profitiraju u toj zamaglici i nezasluženom preuzimanju štafete. Paraliza prijeti da postane patološka bolest a kontrola postaje rigidnija, traže se propusti i stari indeksi, samo da bi se zavađalo i vladalo bez odgovornosti. Skupo plaćeni mir i sloboda postaju upitni pred pohlepom unutarnjeg bogaćenja i zapostavljanjem održivog organskog razvoja društva. U parama se radi o nekontrolisanom zaduživanju i nezdravom trošenju javnog novca bez odgovornosti i stida.

Da bi sabor uopšte imao efekat mora se ostvariti pretpostavka o solidarisanju dva politička bošnjačka kruga. Oblik sabora je u zavisnosti od političkog sazrijevanja i koalicije ljutih unutarbošnjačkih rivala i uspostave međusobne solidarnosti tih blokova. Ako rezultat političkog dogovora bude crveno-zelena koalicija kao politički stećak dezintegrirajućim politikama, sabor može biti i light varijanta. U suprotnom, teško da će ostati nepopunjen prostor razočarenja, izdaje i podcjenjivanja.