U okviru obilježavanja 23.februara - Dana reintegracije dijela Vogošće u prostor Federacije BiH, u četvrtak, 09. februara ove godine, u Foajeu ispred Kino sale u Upravnoj zgradi JU KSC Vogošća „Jasmin Isanović Žuti“, promovisana je nova knjiga Eseta Muračevića „I pjesmom se Bosna branila“. Izdavač ovog projekta je Udruženje za čuvanje, njegovanje i promociju patriotskog muzičkog stvaralaštva „To se pamti“ iz Sarajeva.

Radi se o projektu koji govori o kulturnom otporu estradnih radnika: pjevača, muzičara, pjesnika, glumaca, humorista i drugih koji su, svojim djelovanjem, tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine, jačali moral pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, policije i ostalih građana.



O ovoj knjizi, pored autora, govorili su Mirsad Jarović, predsjednik i Ragib Saračević, član Upravnog odbora Udruženja „To se pamti“. Njih dvojica su tokom agresije na BiH bili na čelu Udruženja „Sarest“ (Sarajevska ratna estrada).

-Ovo je pokušaj da se od zaborava sačuva uloga estradnih radnika, posobno uloga članova Udruženja „Sareset“, uloga onih koji su ostali vjerni svom gradu i svojoj domovini Bosni i Hercegovini, uloga onih koji su, pored puškom, i kulturnim otporom, na najbolji način, pokazali kako se Bosna i pjesmom branila, kaže Eset Muračević. Ovim projektom nije sve rečeno. Početak je to priče koja treba biti nastavljena u novim knjigama, audio i video projektima.



- Ovim projektom želimo značajnije skrenuti pozornost javnosti na jedno teško vrijeme kada se i ginulo i pjevalo, kaže Mirsad Jarović. Danas nas nadležni, umjesto da se ponose nama, pomalo zaboravljaju. Brojni estradni radnici istovremeno su, pored kulturnog otpora, bili i u redovima Oružanih snaga naše zemlje Bosne i Hercegovine. Tako nešto ne smije biti zaboravljeno.

- Za razliku od današnje statične stvarnosti, tokom 1992.-1995. godine, mi smo prkosili smrti, nadljudskim heroizmom, ističe Ragib Saračević. Bio je to fascinantan i zadivljujući otpor golorukih patriota grada Jugoslovenskoj narodnoj armiji i njenim kolaboracionistima iz Bosne i Hercegovine, jednoj od tada najsnažnijih armija Svijeta. Sarajevo, nepokoreni grad burne i slavne prošlosti, vijekovima su krasili, pametni, vispreni, mudri i nada sve hrabri ljudi, ljudi koji nikada nisu kleknuli pred zubom vremena u kojem su živjeli. I kada nam je najteže bilo mi bez pjesme nismo mogli. Ona nas je nosila. Pjesmom i šalom smo znali izmamiti osmjeh na licu boraca na prvim linijama fronta, ranjenim u bolnicama, ljudima u bijelom koji su na stotine ranjenih ponovo vraćali u život, brojnim institucijama, socijalnim ustanovama, diječijim domovima, domovima za stara i iznemogla lica...


- Kada je u pitanju djelovanje estradnih radnika tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i opsade grada Sarajeva smatram da je to jedna jako važna ali, na žalost, nakon agresije prilično zapostavljena tema, kaže Avdo Huseinović. Ono što bih volio pomenuti jeste da je djelovanje sarajevske estrade tokom opsade grada, uistinu, bilo od velikog značaja za, u segmentu moralnog i psihološkog faktora, opstanak i grada i države. Sarajevski pjevači, kompozitori, aranžeri, muzičari snimili su stotine patriotskih pjesama. Uz te pjesme se i ginulo, i borilo, slavilo i tugovalo. Neke od njih su, uistinu, bile jedna od onih nezaboravnih moralnih injekcija koje su bile, u nekim momentima, sigurno jedan od najvažnijih faktora borbe za opstanak. Raduje me to da se evo, nakon toliko godina, nakon što je većina tih pjesama, neznam u kojim okolnostima, stavljena na crnu listu naših medija, pojavila želja i volja da se priča o Sarajevskoj ratnoj estradi, o ratnim patriotskim pjesmama afirmiše i ne prepusti vremenu zaborava.

border=0 width="680">

- Niko od učesnika, članova „Sarersta“ nije tražio, ni očekivao nikakvu naknadu, kaže Enver Šadinlija. Ni odlikovanja i medalje. Bili smo zadovoljni što smo bar neke trenutke sugrađanima i borcima činili ljepšim. Ali, vjerovali smo da će to negdje biti zapisano, tretirano zasluženim, makar i samo usmenim priznanjima da je to bilo. Postojalo.. Jer - priča o „Sarestu“ je važna priča. U svijetu koji cijeni svoje, bila bi svuda značajna, pisali bi se feljtoni, knjige, snimali dokumentarni filmovi. Je li zato što su se estradne zvijezde vratile sa Zapada, a novac opet postao mjerilo broj jedan, „Sarest“ zaboravljen? Niko se od novih vođa političke scene nije mogao hvaliti „Sarestovim“ uspjesima, jer su bili plod samo onih koji su svojom odlukom i voljomi pod granatama svirali, pjevali, da daju nadu i okrepljenje dušama sugrađana u predugoj opsadi.