U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” predstavljamo vam: Munevera Sutović je rođena 05. 03. 1980. godine u Rožajama, gdje danas živi i radi. Radi u NVO “IKRE” Rožaje, gdje je aktivno uključena u borbu protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Za sobom ima objavljenu zbirku pjesama “Pisma majci koja će čitati posthumno” u izdavaštvu Centra za kulturu Rožaje i Odgovor-Replay Podgorica. Zbirka je objavljena 2021. godine. Pjesme su joj zastupljene u i zajedničkim zbirkama, a njeni prilozi objavljivani su u više različitih časopisa (Avlija, Kazivart). Njena druga zbirka je u pripremi za štampu. Majka je djevojčice Farah kojoj je jedanaest godina.

SRCOJKA

majka mog muža
nema muža
njena koža je suva i ispucala
jednom sam joj došapnula
zaključaj vrata i radi sve ono što bi
da imaš muža
mislim da je to učinila
poslije se par puta nasmijala
onda smo prestale da budemo rodbina
šta danas radi ne znam
ni to da li zaključava vrata
ni to da li je ostala vjerna
sinovima budalama
zbog njih je morala biti samo majka
i samo majka

moj muž je budala
i više mi nije muž
moje dijete je krasno
ja sam polovina svih polovina
i mislim kako sam Ipak
nešto dobro uradila
dala sam joj kosu
jaču od moje
tanak struk
duge noge
srce jače od mog
i ne znam da li sam je ja
baš ja mogla naučiti

o tom srcu
jer ja mnogo plačem
i za sve plačem
i za svakog plačem
čak i za muža budalu

mene polovinu
svih polovina
jednom sam pitala majku
zašto me voliš tako drugačije
drugačije od drugih
kazala je:
ti se
tako slatko smiješ
tako slatko smiješ
ne zaključavaš se
dišeš tako da mogu da te čujem
i onda ne provjeravam
da li si živa
ti si pješačila do bolnice
sa djetetom koje je već krenulo u svijet
ti si trčala
jer su ti je makli sa sise
i za tobom je ostajao trag
koji je curio iz tvoje vagine
ti si hodala u mraku
i bila je zima i stud
i tražila žive
ti si otišla u crkvu
i dobila si tetrapak mlijeka
i kornet jaja

i jela si i pila vodu
zbog mlijeka u sisama
ti si je podigla na vodu
i ti si je podigla na suzu
i ti si sanjala rupe u zemlji
i tebe i nju bez jakne na mećavi
a ona vidi
dugonoga
bistra
zdrava
usvaja jezike svih jazbina
ti znaš da zgotoviš ručak
od jedne namirnice
i nisi nikada gladna
i imaš mali malecki želudac
ti imaš noge žllave
i vrištava si
i tad te volim
oh kako te volim
ti voliš red
tvoja kuća je blistava
i sjajna
tvoj mozak je tanki red
i to što vaza mora biti na mjestu
ili lijepo okačen veš
ti se sukobiš zbog reda
sa mnom
sa sestrom
sa bratom
sa ocem
ti bi voljela i muža budalu

zbog reda
ti si od mojih jakih
i tebi ne trebam

muž budala
nije me volio
nisam ni ja njega
kad pitam sve to zbog čega
znam zbog čega
zbog sjemena njegovog
i materice moje
zbog moje dugonoge
krasne
srcojake
muž budala ne znam gdje je
samo ponekad proviri iz ugla oka
moje srcojake
i ona ne zna ko je to
i ja ne znam ko je to

majko moja
mila moja
tražila sam u niskoj kući
u sobi su lelujale bijele zavjese
i prozori su bili otvoreni
i provirivale su glave blijedo rozih cvjetova
i dolje se prostirala široka njiva zelena
sve do rijeke nabujale
onako kao mlijeko u mojim sisama
kada sam rodila
znači sve je bilo plodno

i drvo kruške je bilo još na istom mjestu
i dan sunčan
i sunčan
i ja sam hodala
i tražila
i tražila
i sve što sam osjećala
bio je strah
strah
i moje odlaženje tamo
nije tražilo tebe
tražila sam drugog
ona me je grlila
ona je umrla sama
baš kao i ti majko
baš kao što ću i ja
ona me je voljela
i ja sam nju voljela mnogo
i sve mi više treba
i sve je više tražim
ne tebe
nego nju majku
nju koja je izgubila dvanaestoro
i kojoj si ti bila trinaesta preživjela
meni je bila prva
ja njoj četrnaesta
voljela me je mnogo
ljepše nego ti
majko
i na pragu sam da ti oprostim
i još nisam.

KAKO JE OTAC VOZIO AUTOBUS

nije me bilo strah
vozio nas je visoko
i put je bio uzak
majka je sjedela do njega
iz džepa je izvadio pregršt novčanica
uredno složenih po
brojkama i bojama
na glavi je imao crnu francuzicu
koju je nekad nosio djed
otac je vozio autobus
i nije me bilo strah
i brat je bio tu
i drugi brat je bio tu
i onda sam počela da plačem
zašto ne znam
gledala sam u njegova
široka ramena
i sjećam se
jako se sjećam
da me nije bilo strah
i ne znam
i ne znam
zašto sam
naprasno počela da plačem.

JESEN

ćerke ne poznaju svoje majke

majke su bespolne
majke kuvaju i vole
majke ne sanjaju
majke ne upražnjavaju sex
što znači ljubav
majke se odijevaju na buvljaku
serviraju kokoš za ručak
i stalno ubacuju
jedi
jedi
jedi još malo
onda umiru u jesen
negdje na početku
ćerki je već četrdeset
i ona servira kokoš za ručak
jedi
jedi
jedi još malo
i ćerka postaje bespolna
i ćerka ne sanja
i ona ne upražnjava sex
što znači ljubav
i ona sve više zna
da nije poznavala tu
bespolnu kreaturu
sa cigaretom među prstima
i brigom među očima
siromašnog jezika
što nije smio govoriti o drugom
osim o djeci
osim o kući

osim o turšiji
osim o bolu u ramenima
i ja mislim
i ja samo mislim
da je svaka misao o tebi dosadna
da je svako tvoje kretanje isto
da je priča tvoja
toliko oskudna
toliko oskudna
baš kao i moja
baš kao i ja
i da ni moja kćer ne zna
o meni
u jesen će prekinuti ćutanje
i reći sebi samo
da nije poznavala svoju majku
jer ćerke već stoljećima
ne poznaju svoje majke
osim da majke stalno ubacuju
jedi
jedi
jedi još malo.

LUKSUZ

kada sam u stanu mojem
mojem stanu od ranije
onda i ja budem ona od prije
i onda prestanem da tražim
jer je sve tu
i ne tražim nikog jer svi su tu

i čujem škripanje kvake na vratima
i spore korake kroz hodnik
one nečujne
one kakvim koračaju ostarjele žene
oboljele od dijabetisa ali ne i od tuge
ili ljudi bolesni od epilepsije
ali ne i od demencije
i ja znam tačno da oni znaju ko sam
i kod koga su
i više nisam sama
i moj život je onaj od ranije
i ona od dijabetisa lako zapjeva
i ja joj kaže nemoj molim te
uši mi ne podnose
i ona kaže uh ti si ljubomorna jer nemaš
ovakav glas i grohotom se
grohotom se smije
i ja ne idem često u taj moj stan
jednom ili dva puta u mjesec dana
tek toliko
luksuzno sebe zavaravam.

ISKUŠENJE

nisam dorasla
prilici koja mi se nudi
nisam dobra
i u prsima mi fali snaga
nisam ona koju će zvati da se oprosti
ni ona kojoj će imati nešto da kaže
ni ona koju će posljednju željeti da vidi

onaj ko mi je ovo stavio pred noge
onaj ko me je bacio na koljena
i čiji oprost molim
onaj koga prezirem
i onaj koga volim
trebalo je da me sačuva
trebalo je da raskrči šumu
trebalo je da zna
pa da me baci u rat
gdje puškom bih se branila
i umrla
ili preživjela
svaki od tih ishoda bio bi
dovoljno dobar
u oba bih imala pravo na mir
jer kazala bih
borila sam se za grad
i to bi bilo časno
i to bi bilo pošteno.