Prošlo je trideset godina od agresije na Bosnu i Hercegovinu. Za svakog pojedinca nižu se razna i sopstvena sjećanja, a u suštini ista.

Uglavnom strašna, šokantna, tužna i ružna. I ako ne spremni, tada, na branik domovine 1992. god. stali su samo najhrabriji. Među njima bio je i znatan broj maloljetnika, koji su u tenama, pravo iz školske klupe pristupili odbrani svoje zemlje. Bila je to generacija najhrabrijih djevojaka i golobradih mladića, čiji su mladalački snovi preko noći prekinuti. Jedan od takvih, bio je i Dino Salkić iz Zavidovića.

Na žalost, kako statistika kaže, da naši, tada maloljetni branitelji umiru jako mladi, dokaz tome je i maloljetni borac ‘92 Dino Salkić koji je u Americi u 47. godini života preselio na Bolji svijet.
Svojim dijelom i krvlju za domovinu, Dino nas je zadužio da ga se sjećamo pa tako i zbog njegove prerane smrti ne bi trebali šutke prijeći.

Dino Salkić je ‘92 imao samo 17 godina kada se dobrovoljno prijavio u Armiju RBiH u Zavidovićima. I ne shvatajući u tom uzrastu šta je rat, njegova uzavrela, mladalačka krv, gonila ga je da brani svoju mahalu, dom, sestrinjsku čast i svoju zemlju. Za prijavu u Armiju, Dino je svijesno sebi dodao koju godinu više jer u protivnom kao maloljetnik ne bi bio primljen. Tako, Dino Salkić kao maloljetnik, pristupa tek oformljenom Četvrtom manevarskom bataljonu Trećeg korpusa u Zavidovićima.
U svakoj akciji, a bilo ih je mnogo, Dino je bio među prvima jer mladalačka krv ga nije mogla vezati za rov ili liniju. Posebno su za Dinu Salkića bile upečatljive akcije na Vlašiću i ispomoć Sarajevu gdje je i ranjen. Helikopterom je tada prebačen u bolnicu, ali Dino je svo vrijeme u mislima imao svoje saborce i porodicu, koja se u to tesko vrijeme, osim rata suočavala sa glađu. Zbog svih tih razmišljanja koja su ga mučila, Dino biježi iz bolnice direktno na front.

Njegovi roditelji Ibro i Zineta kao i od njega mlađi brat Amir i sestra Alvira, sa zebnjom su iščekivali svaki njegov dolazak kući a on bi ih osim sto je živ, dodatno obradovao svojim vojničkim obrocima koje bi štedio za njih. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu, sve do završetka rata koji je na Dinu Salkića ostavio trajne posljedice, kako fizičke još više psihičke prirode. Ostatak života prolazio je kroz noćne more i nikada se nije naspavao a mentalno nikada oporavio. I bez obzira na to, u razgovoru sa svojim prijateljima o ratnom periodu Dino je znao reći da je to bilo užasno strašno a u isto doba užasno lijepo vrijeme...

Nakon rata, Dino je kao i ostali vojnici demobilisan. Mlad i istrošen a ratom prekinutim školovanjem faktički ostaje bez ičega. U svom gradu i državi za koju je dao mladost nije naišao na razumijevanje. Ostao je bez imalo podrške u stvaranju osnovne egzistencije za život.

Dino je tada shvatio da su na površinu izasli profiteri i podijele po različitim osnovama i da tu za njega nema mijesta.

Nisu to bili ideali zbog kojih se kao maloljetnik priključio odbrani zemlje. Jako razočaran u tadašnju vlast, odlučio je da napusti BiH.

Krajem 1997. godine u društvu supruge Alme Dino Salkić iz Zavidovića dolazi u američki grad Seattle, u saveznoj državi Washington. Uz svoj iseljenički prtljag sa sobom je pored trauma, ponio u srcu skrivenu Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakvu je on uvijek volio.


U vrijeme adaptacije na novu sredinu, jezik i kulturu, Dino i Alma dobijaju sina Ethana. Dolazak njegovog sina na svijet nakon tri godine američkog sna, vratio mu je onaj predratni, mladalački žar u oči i radost srcu nakon dužeg vremena. To mu je bila motivacija da se pokrene i iskoristi mogućnosti koje ova zemlja pruža. Škola je bila polazna tačka njegovog uspijeha kako u sticanju znanja tako i u sticanju prijatelja iz različitih dijelova svijeta a u krug svojih Bosanaca bio je beskrajno poželjan. Bio je veoma društvena osoba a svojom duhovitošću Dino je uveseljavao svoju porodicu i drugare dok je u ribolovu odmarao svoju ratom napaćenu dušu. Završio je Computer Science Degree i radio kao IT Menager za nekoliko američkih firmi.

Na žalost, njegovo srce bosansko, ugasilo se iznenada i neočekivano u snu. Umijesto fešte za doček Nove 2023. godine, uvukla se tišina i tuga u dom Salkića i svih onih koji su ga poznavali.
Zbog nepravde koja ga je otijerala iz domovine, tijelo maloljetnog pripadnika Četvrtog manevarskog bataljona iz Zavidovića, Dine Salkića, viječno će počivati u Americi.

Dino je otišao a mi i država, dugujemo mu zahvalnost!