Dr Ana Stjelja: DUHOVNI BEG U „DVORCE ZIKRA I DOVE”
Tragom zbirke poezije „Žena bez kišobrana” Anele Fetić
Zbirka poezije „Žena bez kišobrana” autorke Anele Fetić, suptilni je pesnički proplamsaj jedne duboko duhovne i religiozne duše. Pesnikinja iskrenošću verujuće žene, svojoj sedžadi saopštava ono što ljudima ne može, jer je obraćanje Bogu vrhunsko ljudsko i duhovno iskustvo, koje se ne može uporediti ni sa jednim postojećim. Njena sedžada nije samo molitvena prostirka na kojoj se ona klanja, već čitav njen unutrašnji svet. To je mesto na kome se ona susreće da božanskim, kome predaje svoje srce i misli.
Cela zbirka poezije „Žena bez kišobrana” protiče u svojevrsnom religioznom tonu koji namah ima i didaktički karakter, po uzoru na velike muslimanske pesnike koji su kroz svoju poeziju nastojali da istaknu značaj čoveka i njegove uloge na ovom svetu, pritom neprestano misleći na Tvorca i radeći sve da se njemu umile.
Sama zbirka dobila je naziv po istoimenoj pesmi koja ističe želju pesnikinjeza slobodom i njenu umešnost da i u najtežim trenucima pokaže razdraganost deteta koje krije u sebi, a istovremeno i zrelost žene da prevaziđe sve poteškoće koje joj se, poput kamenčića,vragolasto uvuku u cipele. Jer pesnikinja zna da dostojanstvo pati i da se junački pesmom sladi.
A kad nastupi umor od ovog sveta i svih njegovih nedaća, pesnikinja odmor traži u svojoj svetoj knjizi. U Kuranu ona traga za milošću onoga koji je stvorio ovaj i sve svetove. Njemu se prepušta i od njega crpi milost i mudrost. I tada je ne dotiče ništa što dolazi iz materijalnog sveta koji je ništavan. Kada se sve oko nje ruši, ona beži u dvorce zikra i dove i kroz taj sveti čin sebi gradi sklonište. Ti dvorci nisu dvorci od zlata i dragulja gde se naziru svila i kadifa, to su dvorci dobrote i istine koje je izgradio Tvorac. Njih oluje ne mogu da pogode, niti zub vremena da nagrize, oni su večni, baš kao što je i Tvorac večan. Što on sagradi, ništa ne može da uništi, onaj kome on ponudi sklonište, večno je zaštićen.
Zato pesnikinja i jeste „žena bez kišobrana”. Nju kiša ljudske gluposti, pakosti i mržnje ne može dotaći. Koliko kod jako padala, i prljala sve oko sebe, njena odežda ostaje suva i neukaljana jer je satkana od božanske milosti, duhovne čistote i ljubavi.
I pratećitrag svoje pramajke Eve (Have), pesnikinja traga za svojom srodnom dušom, svojim „Ademom”te ponekim svojim stihovima udahnjuje i ljubavni ton. Na toj niti ljudsko-božansko, Anela Fetić je isplela svoju poetsku pletenicu i istkala svoj ćilim ljubavi prema ženi, čoveku i Bogu, jer kako sama za sebe kaže poezija joj je pomogla da, onima koje voli, pokloni dio ljubavi svoje ‒ stih satkan od iskrenosti i dubokih osjećanja.

Said Šteta: OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ANELE FETIĆ ”ŽENA BEZ KIŠOBRANA”
Zanimljivo je da je zbirka poezije “Žena bez kišobrana” došla u moje ruke putem portala za kulturu Avlija.me sa kojim godinama sarađujem, a da predhodno nisam ništa znao autoru. Potvrđujući tezu koju živim, da mi je bit u onom što piše, a ne ko piše, kako izgleda, ima li dovoljno pobrojanih aplauza i slično, uzeo sam čitati stih po stih. Neobično, za poeziju rekao bih pomalo umorno, dolazili su stihovi u moja čula i tražili tvrd jastuk na sećiji gdje se spremalo sijelo za duge zimske noći. Saznajem da je autorica koja je napisala ovu zbirku mlada djevojka generacija moje kćerke, studentica psihologije kojoj treba istinska podrška. Tim više se predajem rukopisu da mu budem kako to u jednom stihu veli, fragilan, što na latinskom znači lomljiv, krhak, ali i nježan, slab, osjetljivi i ranjiv u isti mah, nikako očinski pristrasan nego istinska podrška na putu pjesništva.
Koliko god htio biti kritičan spram rukopisa a što nikako ne želim, ohrabri me spoznaja da autorica nije podlegla autodegradaciji koja je u ovo vrijeme postala znak prepoznavanja mladih željnih trenutka slave. Osjetna zrelost da iskaže ljubav spram Boga i čovjeka a da to ne dovodi u istu ravan, još više je podgrijala moju odlučnost da se rukopisom ove zbirke koja je svakako novina u pjesničkoj ponudi, ozbiljno pozabavim. Bio je to sasvim dovoljan razlog da rukopis sačuvam u rukama i do kraja otputujem sa stihovima koji vas neće uzeti na prvu, ali će zasigurno pozvati da im se vraćate iznova i pronađete makar jedan stih za sebe. Zaustavljam se nad pjesmom Hatidžino krilo i poput sufije zatočenog među zidovima prihvaćene samoće u bijegu od ovog, komercijaliziranog dunjaluka samo radi primicanja Svemogućem Stvoritelju. U ovoj pjesmi naslućujem i majčinstvo i sestrinstvo i ženstvenost, natopljene neizrecivom ljubavi koja se čuva i poklanja najodabranijem.
U naslovnoj pjesmi Žena bez kišobrana nalazim lepršavost ljubavi, potrgane čežnje, mir i nemir u kolopletu srca tek procvale mladosti. Ima tu i drskosti, kao u pjesmi Kad te molim, svojstvene mladoj osobi što nikako čak ni u poeziji ne treba uzimati za zlo, sve dok ne skrnavi samu poeziju. Poetska izražajnost bez obzira na standardizirane forme mora imati mjeru osjećajnosti koja ne smije umanjiti vrijednost rečenog niti rečeno ostaviti kao uteg čitaocu, čemu pjesnikinja teži što je pohvalno. Čak i javljanje inata što je svojstveno mladoj osobi u kojoj bunt ne spava, u poeziji treba imati mjeru da ne prekorači granicu lijepog. Svjesnost vremena u kojem autorica piše i trke za blještavilom ovog dunjaluka koji je često treptaj svjetla pod krilima svica u ljetnoj noći, dovoljno da hijene vide zariti zub u svoju žrtvu, nalazim u pjesmi “Hijena” gdje piše: ”Sve je dobro dok trčiš sa vukovima… Ali, ako počneš da trčiš sa hijenama, i ti postaneš, vremenom, hijena/ Koja svoga izdaje/ Za pola dirhema…
Ovim stihovima pjesnikinja veoma zrelo ukazuje na općedruštvenu slabost kojoj podliježemo iz ovih ili onih razloga kako bi nahranili ono “danas” a da ne mislimo na ono “sutra” koje je vječno i bitnije. Stoga moju opasku o mjeri u izražajnosti, pjesničkom buntu kojeg treba znati kontrolisati, prije bih nazvao sugestijom, nikako kritikom, jer sam u ovoj zbirci našao mnogo dragog kamenja kojeg nam mlada pjesnikinja iskopa iz dubine zrelih osjećanja na kojima valja pozavidjeti, a kojeg valja brusiti i brusiti da budućoj mladosti ostavi istine sjaj. Zato ću završiti stihovima iz pjesme na kraju koja oslikava snagu duha autorice ove neobične zbirke, što me ponajviše dojmilo u rukopisu: Sve što sam na sedždi šapnula, procvjetalo mi je. Sve što sam ljudima rekla, uvehlo mi je.
Na kraju svjedočim da ruka koja je napisala ovu zbirku ima dovoljno snage ali i osjetila da niže svoje buduće poetske ali i prozne đerdane, što iskreno joj želim.

Sanela Halković: POETSKA ZBIRKA “ŽENA BEZ KIŠOBRANA” AUTORICE ANELE FETIĆ
Valja početi od početka. Od naslova. Ne dešava se često da naslov tako potpuno i jasno oslikava cijelu zbirku, kao što je to slučaj sa ovom poetskom zbirkom autorice Anele Fetić.
Ove nježne, suptilne stihove pišu dvije žene, čas jedna, čas druga. Jedna je ona koja je bez kišobrana nezaštićena, a kiša je šiba kao što nekada surova stvranost zna da šiba i to boli. Druga je ona koja ne traži kišobran, ne treba joj zaštita, hrabra je i jaka i ne dozvoljava da je kiša ometa i smeta da korača tamo gdje se zaputila.
Naravno, riječ je o tome da autorica svoje različite doživljaje stvarnosti, na drugačiji način i uhvati stihom, pa nekad bježi jer je”okolnosti i ljudi umore i rastuže”, a nekad hrabro poziva “ustani i otresi prašinu s izgrebanih koljena”.
Kada bježi od ljudi oslonac traži i nalazi u vjeri u Allaha, dželle šanuhu: ”Išćem od Vlasnika svih riznica i od onog koji ruke prazne ne vraća Nikada”.
Kada je hrabra i nudi rješenja, kuraži i bodri, opet upućuje na Stvoritelja: “Kada pomisliš da si došla do zida,… znaj da će Uzvišeni nove stvoriti za tebe šanse, prilike, planove….”.
Često ukazuje na to da čovjek ne zavisi od čovjeka, da zaštitu i snagu daje Allah koji je pravi oslonac.
Anela Fetić preuzima ulogu pozivara na dobro, na činjenje dobra uvijek i svugdje: “budi svjetiljka”, “očnjacima čupaj dobro iz mene”.
Osim ljubavi prema Allahu cijeni ljubav prema čovjeku, onom posebnom čovjeku: “Kad je tu ona jedna osoba, cijeli svijet može biti odsutan. Nebitno je.” Zapaža koliko je važno voljenima pokazati ljubav prije nego što bude kasno. Ona voli i tog posebnog čovjeka i čovjeka kao simbol čovječanstva.
U drugoj polovini knjige pojavljuje se još jedna žena, žena u crvenom, koja osim žena pod kišobranom, piše ljubavne stihove, koja je sanjar bogate mašte, a i ta ljubav je u ime Allaha, odmjerena i tiha, a puna emocija, zna da poziva na sklad u ljubavi, ali i da zamjeri i “ošine” stihom: “bila sam tvoja kruna, ali ti nisi znao da je nosiš”.
Autorica nudi mudrost: “svaka bora je s razlogom tu, zato budite blagonakloni prema iskušenjima”,”niko ne razumije tuđe rane, kao onaj ko je bio ranjen”, “u prosječnosti, ne traži izuzetnost”. Motivacioni stihovi su česti, Anela podstiče na neposustajanje, pronalazeći prave riječi i slike da potvrdi značaj upornosti.
Kao drugačija, pjesma koja ne pripada nizu zbirke, izdvaja se pjesma “Bihorac”, u kojoj autorica pjeva svom djedi. U svim drugim pjesmama, ona zapravo pjeva o sebi, pa čak i kada je u pjesmi neko drugi, ali u ovoj pjesmi, prikazuje nekog drugog, nekog kog vidi posebnim očima, u njoj su slike i emocije dugačije obojene od ostalih pjesama.
Opisujući njega, opisala je dušu bihorskog čovjeka:
…”On sanja da mu đeca izađu na Put pravi,
a da mu pritom ostanu čisti obraz i lice..”
Nakon čitanja ove knjige, s pročitanim zadnjim stihom, čitalac se osjeća kao da silazi sa misionarskog broda, koji je plovio od luke do luke, od pjesme do pjesme, u nastojanju da širi ljubav.
Potrebna je ova zbirka čovječanstvu, koje sve teže nosi i podnosi sebičluk najbogatijih, interes velikih kompanija, koji ljude pretvara u robu, a čovjeka vidi samo kao potrošača. Potrebna je poetesa koja će da u takav svijet unese duhovnost, pomiluje dušu, podsjeti nas na lijepo u nama, na svrhu postojanja.
Evo koliko je za autoricu, činjenje dobra važno:
“Smrt prije smrti je kada čovjek prestane da čini dobra djela.., kad prestaneš da se raduješ sreći onog što nije ti ni rod ni neko tvoj, zakopaj tijelo u crno busenje – dušu si ionako zakopao.

Dr Nazif Veledar: OSVRT NA ZBIRKU PJESAMA „ŽENA BEZ KIŠOBRANA“ PJESNIKINJE ANELE FETIĆ
Poezija je stvaralaštvo nekog pjesnika, pa se kaže npr. poezija Muse Ćazima Ćatića, misleći da je pisao pjesme, tj. poeziju, i to umjetnički vrijedne pjesme. Često se kaže i za proznog pisca, npr. poezija Ćamila Sijarića, poezija Zuvdije Hodžića, misleći pri tome da su stvorili umjetnička djela, mada su pisali u prozi, ili pretežno u prozi. Bošnjačka pjesnikinja bosanskog izraza Anela Fetić svojom poezijom neposredno oblikuje čuvstveno stanje, što je neposredno jezično oblikovanje uznemirene čuvstvenosti. Forme oblikovanja pjesama njene zbirke „ŽENA BEZ KIŠOBRANA“ su vrlo različite, ali sa poštovanjem principa u lirici, a to je lirski ritam, uglavnom ostvaren u stihovanoj pjesmi, koji nije ograničen na vanjski, vidljivi oblik.
Njene pjesme su očiti subjektivni doživljaj pjesnikinje, njeno osjećanje, refleksija i reakcija na vanjski i unutarnji svijet, ali uz lirska osjećanja, pjesme reprezentiraju i osjećanja grupe, naroda i samoga društva. Pjesme nisu daleko od povijesnih i društvenih zbivanja, nasuprot, pjesme su s njima u najužoj vezi, jer upravo u njima nalaze svoj prvotni korijen. Neke od njenih pjesama su odgovor i prva intimna reakcija na društvene i povijesne situacije i dešavanja, ali na jedan prefinjeni pjesnički način, sa lirskim izražajnim sredstvima, dok izbor riječi i njihov poredak u stihu pojačavaju snagu pjesničkog izraza.
Neke od pjesama otkrivaju dublju spoznaju svijeta i života, dok pjesnikinja poetskom senzibilnošću za različitu tematiku, uz velike raspone jezičnog izraza, traži nove puteve i nepoznate izražajne mogućnosti.
Pjesnikinja Fetić posjeduje jednu vrstu sasvim određene duhovne kulture s naglašenim fenomenom “objavljene Svete knjige“- Kur’ana, što zahtijeva, podstiče i usmjerava na određen način razmišljanja i doživljavanja ovoga svijeta (dunjaluka) i upozorava, da su to samo pripreme za onaj drugi svijet (ahiret), jer „filozofija“ islama (ako je već ima) prevazilazi smrt. Egzoteričko i ezoteričko se stalno dopunjuju; egzoteričko koje se mijanja i ezoteričko koje je nepodložno promjenama (Allahov nur), budući da se, dinska mudrost kreće dvostrukim kretanjam: od Izvora prema periferiji, i povratkom Izvoru, tako da se misao slobodno kreće jer nema zabrana dogmatskog učenja. Došli smo na ovaj svijet da upoznamo Allaha, i da svijet upoznamo i živimo, i da se borimo, i da se spremimo za ahiret. Svaka stvar zikir čini (spominje) na svoj način Allaha. A pjesnikinja Fetić veli:
„Kada uragani dunjaluika
opustoše tvoju nutrinu
i naprave od nje golu ledinu,
ti pohitaj u dvorce zikra i dove,
jer osim Njemu, ti nemaš kome.“
Njene pjesme imaju jedan vanjski izgled i skrivenu dubinu. Zbirka pjesama „ŽENA BEZ KIŠOBRANA“ je, i izvjestan otpor prodiranju kulture, u kojoj se ne nalaze širokogrudnosti „merhameta“ koju pjesnikinja ima i cijeni, pa je ponosna što ima časnu i veliku kulturu, koja obuhvata vjerska, društvena i filozofska područja.
Zbirka pjesama „ŽENA BEZ KIŠOBRANA“ zaslužuje pažnju i poštovanje i toplo je preporučujem čitaocima.

Marija Juračić: OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ANELE FETIĆ „ŽENA BEZ KIŠOBRANA“Kada sam dobila ponudu da budem urednica zbirke poezije autorice Anele Fetić „Žena bez kišobrana“, pomislila sam kako je čudno da upravo ja, agnostičarka, budem urednica ove, vjerom snažno intonirane knjige. Jer ova knjiga to jest. No čak i ako ima vjerski tonalitet, ona taj tonalitet dobiva promišljajući ljudski život. Iskrena je i smjela.
Ta žena zaista stoji na kiši bez kišobrana, ogoljelih osjećaja, nesputana i slobodna i priča o životu, o ljudima, o onom dobrom i onom zlom koje od njih dolazi. U stihovima nema ogorčenosti. Svi su ovijeni nekim dubokim mirom pa i onda kada spočitavaju.
… Srce ogluši na tuđe laži
na prijateljstva od porculana
i oči u kojima bizarnost spava.
Dok sviknem prste na mrklinu
možda, u putu pripitomim
svu ovu divljinu
u meni
oko mene.
/ Divljine u meni/
Autorica je prvo naučila ukrotiti vlastite divljine, prihvatiti sve naplavine životne rijeke, one dobre i one loše jer sve je volja Allahova. I ono loše, što se u životu dešava, dešava se samo zato što nakon njega dolazi nešto bolje. Dolazi posvemašnji mir duše, koji nije lišen emocija.
Sav taj mir stiže iz dubokog vjerovanja u Allaha, pravednog Gospodara koji za svako svoje dijete ima vremena i razumijevanja.

Kada me pitaju kog’ imam u životu
i šta je razlog mog osmijeha,
ja kažem Tvoje ime, Allahu.

Ja bez Tebe ne umijem.
Ja bez Tebe ne znam.
Ti moj mrak pretvoriš u sjaj,
tugu odjeneš u sreću.

/ Samo tebe imam/

No to ne znači da je autorica knjge osamljena, otuđena od života. Njezin vrt dragih ljudi je bogat, njezina su prijateljstva čvrsta, sva su od nježnosti, poezije i sna.
/Što srce zavoli, Oni suđeni…/
Anela Fetić od života traži iskrenost i radost. A radost se skriva u malim stvarima. Ona ne korača krupnim koracima, ne trči, ne požuruje.Zna se igrati, šaliti, ludovati, oduševljavati sitnicama. Radost je u igri, a najljepše i najnevinije su igre djeteta koje autorica ove knjige ne ispušta iz svojega bića. Dijete ne žudi za ljepotom. Ono se igra s raznim bićima i pojavama. Sretan je čovjek dječjih očiju.

…U oči mi pogledaj.
Ako u njima nema nevinosti,
ničeg sjajnog
ničeg britkog
ti skreni pogled više lijevo
i pronađi čišće srce
jer duh ne stari
al’ zato ljepota vene…

/Dijete/
U zbirci ćemo naći vrlo malo ljubavnih pjesama, a opet sečini da je cijela zbirka
uvijena u ljubav, jer ljubav se događa samo u Njegovo ime. Kada se dogodi, ona je vjerna i dosljedna, djetinjski iskrena i lavovski spretna. Ta je ljubav stvarana prije rođenja, od Njega, odana je i vječna zbog Njega.
Dotaći dušu
znaju samo oni
koji dušu imaju.
A u njoj cijeli spektar
emocija i sočnih
ljubavnih napitaka.
Koji vole u Njegovo ime.

/Zajedno/

Zrela je i duboko misaona ova poezija. Autorica je često iznosi kao savjet za život, kao poetiziranu mudrost, ali to ne čini docirajući. Njen je izraz lijep u svojoj jednostavnoj čistoći, u rijetko sugestivnoj sposobnosti da misliš da se upravo tebi obraća. Ona između sebe i čitatelja tka istinsko povjerenje koje može niknuti samo na tlu iskrenosti.
Kad je tu ona jedna osoba,
cijeli svijet može biti odsutan.
Nebitno je.

Ali kad nije tu ta osoba, prava,
cijeli svijet nije u stanju zasjeniti
niti ublažiti bol zbog tog odsustva.

One prave osobe.
Voljene.
Srodne.

I tako su se na stranicama ove knjige našle jedna agnostičarka i jedna istinska vjernica ujedinjene u čaroliji života koja se zove poezija. Jer čak i ako ova knjiga ima vjerski tonalitet, ona taj tonalitet dobiva promišljajući ljudski život. Iskrena je i smjela.

Dr Bisera Suljić-Boškailo: ANELINA ZBIRKA SVJETLUCAVIH PJESAMA – ŽENA BEZ KIŠOBRANA
I sam naslov knjige «Žena bez kišobrana» budi poetsku sliku u čitaocu – zagonetna žena na kiši – bez kišobrana. Da, kiša ovdje nije pomenuta, ali ovako sklopljene riječi brzinom blica stvaraju sliku žene koja je sama u masi ljudi sa kišobranima, i samo je ona bez kišobrana, bez zaštite, i mi očekujemo nekako nesvjesno da ta žena zapleše, uinat sviju, na kiši, slaveći tu Božiju blagodat, sa kojom se u prvoj pjesmi ili motu knjige odmah i susrećemo:
Sve što sam na sedždi šapnula,
procvjetalo mi je.

Sve što sam ljudima rekla,
uvenulo mi je.

Autorica ove knjige je novo lice na sceni poetike – bolje reći još uvijek – žena bez kišobrana. Ali ona je zauzela mjesto tu i ona pleše na toj bini i nudi onima sa kišobranom njen svijet. A njen svijet je odmah u naslovu, motu i prvoj pjesmi pokazan: vjerovanje u Boga i Njegovu zaštitu, razočarenje u ljude, te ljubav koja treperi u njenom srcu očekujući nevino svoje plodove. I da ne pročitamo pjesnikino ime, odmah ćemo u prvoj pjesmi Tvoja Hava shvatiti da je njen svijet Islam, jer tu susrećemo Adema i Havu, prve stanovnike ovog svijeta, a ne Adama i Evu kako ih druge vjere nazivaju. U ovoj kristalnoj, gotovo, pa, filigranski izbrušenoj pjesmi mlada žena, kao da je jedina i prva stvorena na ovom svijetu, kazuje svoje tanane želje i išćekivanja od jednog ili pak, prvog muškarca.
… al’ budi moja lađa, na putu do spasa.
Svo žensko shvatanje odnosa muškarca prema ženi, odnosno ono što bi trebali jedno drugom dati, nalazimo u ovoj pjesmi.
A onda dolazimo u knjizi do plesanja na kiši i razloga zašto to ona radi.
„Kada mi nije dobro,
ja samo plešem na kiši i briga me!
Kada mi je dobro,
naprosto – šetnjom na kiši
počastim se
i bude mi još bolje.“

Kiša je njen svijet. Da li zbog sličnosti ženskih suza sa kišom?
Sve njene pjesme koje su posvećene ljubavi su tanane i nevine, sa čežnjom i nadom pomiješane, uzvišene. I u njima srećemo živu iskrenost i pjesničku zlatnu žicu kojom se veze košulja ljubavi.
„Ja u jednom danu
preletim kilometre,
izgrlim sva bliska,
a daleka ognjišta
što spaljena su
rukom nehaja.
Sastavim što ostalo je,
i krenem u Amazoni prašume
družeći se sa krvoločnim zvijerima
strahovima –
 unutrašnjim
ljudskim hijenama.
Diveći se buci vučnih konja.
Flamingosa razigranosti i boja.“
Pored ovih pjesama u knjizi susrećemo pjesme pune razočarenja i gorčine u ljude. Ah, zar to ne kazuje da u ovoj knjizi ne stanuje pjesnikinja? Pjesnička bića mnogosturko više osjećaju bol i razočarenje u ljude od čovjeka. Pa i ova želja da u pjesmama da savjet drugom, da ga zaštiti vjerskim pravilom, njen strah da drugi bol kao i ona ne doživi, njeno upozorenje na to, pokazuje njenu pjesničku dušu. Da, u pjesmama koje su, da kažemo vjerske, susrećemo utjecaj medrese i značaj dersa, tako da i sama pjesnikinja tu ponekad izađe iz čistog pjesničkog svijeta i pretvara se u učitelja života, pokušavajući da drugima prenese pouke ili dobro iz vjere, što je dobro, ali nije baš vrhunsko u poeziji. No kod nje se ti pjesnički ispadi uklapaju najčešće i u njenu pjesmu.
Kada te okolnosti i ljudi umore i rastuže, ti se odmori Kur’anom…
Ova zbirka pjesama je veoma uspješna, ona je vijesnik nove pjesnikinje koja je puna dragulja, ali i savjeta, rekli bi prilagođena vjerskoj publici. Čitajući ovu divnu zbirku pjesama uživala sam, no bila sam malo i u strepnji da se ova mlada žena bez kišobrana ne zaplete u svom plesu na kiši, da se ne oklizne iz tanane lepršave poezije i ne krene sa praktičnim tabanjem puta kojim bi trebali da drugi žive.
Ali na kraju mogu reći da sam sigurna da pjesnikinja u Aneli će osvojiti sve izazove i čista i bez straha izaći i pokazati svu svoju ljepotu koja je u njoj.

Šefkija Borančić: UZ ZBIRKU POEZIJE: „ŽENA BEZ KIŠOBRANA“ ANELE FETIĆ
Anela Fetić u mnogo čemu dijeli sudbinu Bihora i Bihoraca-Bošnjaka. Rodnog mjesta Kradenika, te prekrasnog okoliša, pitomih uvala prekrivenih voćnjacima, proljeću u beharu, a jeseni modrim plodovima šljiva požeški pomiješa safirnu boju neba sa plavim prekrivačom mive. Ljepota rodne kolijevke iznjedrila je percepciju prefinjenih osećanja mistike, odnosno duhovne snage misli koja je ovih dana nalik bihorskij vrelima izačla na svijetlo dana.
Anela nije samo liričar, nije samo zaljubljena u protok energija života u spoju rodne grude i čovjeka već i bezvremenski analitičar psihosociološkog stanja individualnog karaktera putnika na bihorskoj džadi.

Sa zbirkom pjesama: „Žena bez kišobrana“ duboko je ušla u širinu i visinu poezije koja je spoj duhovne sehare i moderne nenametljive lirike. Svaki stih je cjelina za sebe i dio celine, jer posjeduje prije svega idejnu poruku. U suštini sve pjesme mogu se spojiti u jednu koja ne gubi ni duhovnu snagu, ni idejnu poruku na putu od kolijevke do kabura, od izovra ljepote do pricipa. I kad smo kod principa treba se zadržati na normu karaktera:

„Sve št0 sam na seždi šapnula
procvetalo mi je.
Sve što sam ljudima rekla
Uvenulo je.“

Idealna jednostavnost u kojoj Anela otvorenih očiju, srca i duše istražuje puteve duhovne baštine svoje i naroda kom po rođenju pripada.
Ide duboko u psihološkomoralnu duhovnu analizu s porukom u pjesmi: “Čovjek i žena“ da joj mogu pozavidjeti mnogi pedagozi s orijentalnim pogledima na svijet:
„I kad jednom život
udari bičom okrutnosti
i sunce gori u njedrima
ruku pod ruku
do Dženneta.“

Suvišna je analiza stiha, ideje i poruke, sve je to cjelina i ništa više ni manje:
„Ne znam kako je Hatidži bilo
dok si joj glavu na krilo spuštao, al'
znam da se srce moje na sitne komade dijeli
od pomisli same, kad bi te oči ugledale
sred Edemske bašče.“

Svi njeni stihovi su plod sopstvenog hoda u vremenu i prostoru bez bilo kakvog kolebanja pred apsulutnom istinom. Baš u ovome je ljepota Aneline poezije:
„Neka te nema u mojim mislima
ako ne znaš koje je boje srce moje.
Pogledaj me u oči.“

Ljubav usmjerena prema svjetlosti, nurli da se riječi pretvore u elektone kosmosa sa iskonskom porukom mudrosti. Ovo je ta magična nostalgija Anele koja u svakom momentu čovjeka opominje, usmjerava, postavlja pitanje postojil' zbog cilja ili je samo nekakav gubitnik i ništa više:
„Bila sam tvoja kruna
al' nisi znao da je nosiš.“

Snažna poruka i ocjena iskazana pomoću stiha. Ako bi smo Anelinu sagu sveli na idejne-ljudske- pjesničke poruke oblikovali bi seharu jenog vremena i lik naše Bihorke-Bošnjake:
„Bitno je samo
šta se u tebi zbiva,
šta gasne, a šta tinja.“

Dosledna svojoj osnovnoj inspiraciji, Anela Fetić formuliše naglašene humanistički intonirane dileme, kroz nedoumice sa kojima je suočena i koje potresaju idejnoduhovno poimanje ishodanog puta:
„Nikad ne zaboravi
ko te je odmarao
kada te život umarao.“

Zaborav je opaka bolest. Sve što se ne zapiše i ne ponavlja se to se zaboravi. To dobro Bošnjaci znaju i Anela opominje da se ništa ne zaboravlja:
„Ti koja previjaš srčane rane
i snagom pronicljivosti svoje,
svaku šuhbu pod noge bacaš,
digni glavu pred teškom sumnjom,
i svakom ološu znanjem
omču stegni oko vrata.“

Druga strana pouke je što dalje držati ruke od zlih ljudi, te specifična, unikatna misaona odlučnost duhovnih narativa:
„Za tvoje riječi pune
elegija riječ jedino
ostaje.“

U ovom kontekstu iako je Anelina zbirka stihova poruka sa karakterističnim izlivom pjesničkih emocija i osjećanja ne parališe lirsku konponentu lijepih uspona i padova na putu postojanja:
„Principi su tu da se poštuju,
a ne da se gaze!
Slijepe su staze
na kojima čovjek
gazi i staje,
jer mu Niko i Neko
tako nalaže.“

Jasno je trasiran pjesnički put Anele Fetić. Jasno definiše moralne vrijednosti i o njima nema dileme, nema rasprave, ni nagađanja.

Pažljivo sam pročitao svaki stih i slobodno mogu reći uživao sam povezujući ideje i poruke utkane u vrijeme u kom piše Anela Fetić. Za to preporučujem ovu zbirku čitateljima da misaono odrede sebe i svoje mjesto u vremenu i prostoru.