U sebi pronalazi dobro ali i druga za duga puta. Naučenu lekciju Musaa iz putovanja sa hazreti Hidrom primjeni u svakoj prilici. I budi strpljiv. Budi puno strpljiv!

Godinama već ovo ponavljam sebi da bih imao šta reći Bošnjaku pored sebe, i svakom čestitom čovjeku što zemljom hodi. Mi samo na putovanju koje ima kraj, na kojem i najsjajnije utvrđene građevine poput piramida faraonskih ostaju prazne. Ali nas izvjesnost tog kraja putovanja na ovom svijetu, ne smije obeshrabriti da budemo pasivni posmatrači života sa tribina, već sići u arenu i pokazati svoje umijeće i snagu duha. U protivnom ovdje niti smo bili niti se imamo čemu nadati tamo. Samo strpljenje ne smije biti odlaganje niti izgovor da ne učinimo koliko danas ono šta možemo a šta trebamo učiniti. Nema sutra ću!

Ne smije nam se ponoviti pogreška kao nakon ubistva Mehmeda Spahe da ne tražimo tog čovjeka u sebi. Niti odlaganje kao sa pjesnikom Musom Ćazimom Ćatićem da ga Bošnjaci skoro pola stoljeća nakon smrti prihvate kao književnika. Samo zato što se nije okretao ni Istoku ni Zapadu, ko što su neki činili u prošlosti a neki čine i danas. Naše okretanje mora uvijek biti prema Istini! Tom Suncu spoznaje i opstanka. Ne smijemo prešutiti sudbinu čestitog hafiza što ga oni što se pitaju ostaviše na stepenicama ispred džamije, ali ni akademika sa crkavicom od penzije, samo zato jer više ne navraća vodu na mlin. Ne poganite vlastiti izvor da bi nizvodno žeđi gasili! Čuvajte izvor čistim!

Zato ste tu Bošnjaci!

Da progovorite u New Yorku ono o čemu mnogi u Sarajevu šute. Da probudite zmiju ali i primite ugriz samo zarad Istine. Da mrak nazovete mrakom a svjetlo svjetlom, makar se to scenografima Bosne i Hercegovine i Sandžaka nikako ne sviđalo. I nikad Bošnjak nije dovoljno dobar da bi mu ispisivali hvalospjeve. Nama uvijek treba kritike, ali naše, iskrene, ne čekajući da nas drugi kritikuju. Moramo prvi osjetiti ahmaka među nama jer ako se ostavi vremenu taj će formirati stranku budala. Sjetimo se mudrosti Zulfikara Zuke Džumhura, o najdužem metru našeg shvatanja i gledajmo ga skratiti. Ili njegove mudrosti o svojoj lošosti koju imamo a ne plijevimo, nego se radije guramo u tuđu bašču.

I ne pravite od Bošnjaka sveca. To nikako! Nije se dobro razbacivati imenom Bošnjaka koji za života nije imao ni za autobusnu kartu do Zenice a ostavio je iza sebe na desetine knjiga. Činimo dobro za života,cijenimo svoje i onog drugog, pa se nadajmo nagradi na kraju svoga puta. Nikako usput!

Tragati za bosanskim jezikom čak i u kamenu kako je to činio Mehmedalija Mak Dizdar, čuvati bosanski jezik kao što je to znao Alija Isaković i biti spreman žrtvovati se za riječ kao Abdulvehab Ilhamija Žepčevi. Čuvati pisano blago od vremena i nevremena, ne kao stećke, već kao baladu Hasanaginicu. A sve je naše, bosansko i hercegovačko!

S tuđim perjem ne leti se Suncu!
Bošnjaci, krv i znoj dok prolijevate neka vam dušu najprije pomiluje sevdah, prije svake druge pjesme.
Tako će vaše srce, iako ranjeno, iako bolno, znati voljeti. Jer srce koje ne voli, ono i ne misli o dobru.
Dok se ko Bošnjak urezujem u kamen izvađen iz krša hercegovačkog da pod isti legnem, jer mi tuđe hiže nikad nisu bile srcu bliže, ja zborim sebi, u sebi, s nadom da će me čuti razumom obdareni.

Said Šteta, književnik i novinar