Po statističkim podacima, onih koji realno analiziraju činjenice u državi Turskoj trenutno živi između deset i dvanaest miliona ljudi, porijeklom Bošnjaka. U matičnoj bošnjačkoj državi Bosni i Hercegovini, taj broj je negdje oko dva miliona! A, samo Bog zna koliko je tog naroda raseljeno širom svijeta. Relativno je malo onih koji su svoju domovinu napustili u potrazi za boljim životom. Većina je doslovno prognana ili pobjegla sa ovih prostora spašavajući gole živote, sebe i svojih porodica. Klanje, ubijanje, pljačka, silovanje i istrebljenje su bili, najčešće, razlog njihovom 'odlasku', tačnije bijegu. Skoro svakodnevno se i dan danas objavljuju strahobalne činjenice o, prije svega, srpskoj institucijalnoj genocidnoj politici kroz vrijeme i njenim nedjelima spram ljudi islamske vjeroispovjesti, koji traje od nastanka države Srbije do danas! Mržnja spram drugog i drugačijeg je ugrađena u njenim temeljima. To je činjenica koja se nikada ne bi smjela zaboraviti.
A, šta se dešavalo sa onim Bošnjacima koji su, uprkos svemu, ostajali i opstajali na ovim prostorima ne pristajući da se pokrste? Izgubili su svoja imanja, svoja prava i trpeći sve vrste nepravde postajali stanovnici desetog reda. Uzeto im je ime, jezik, vjera, prošlost i pravo na budućnost. Njihova djeca su doslovno dresirana, a ne obrazovana, po školama i učena da preziru sebe i sve ono što pripada njihovoj vjeri i naciji! Borba za golo preživljavanje imala je svoju cijenu. Natovareni lažima o navodno svojevremenom turskom teroru nad kršćanskim stanovništvom ovih prostora, Bošnjaci su morali pristati da trpe razne vrste poniženja. Rastakanje i uništavanje bošnjačkog bića Evropa nije samo nijemo posmatrala, nego je pomagala taj proces i nažalost, još uvijek to čini. Nije lahko priznati, ali je fakt da su se, prolazeć kroz ta grozno turbulentna vremena, Bošnjaci podobro pogubili. Njihovo epsko dostojanstvo je u tom vrijemenu doslovno bilo pogaženo, a oni svedeni na bića koja se bore samo za goli opstanak. Na taj način je plaćena zaista velika cijena. Većina deprimiranih Bošnjaka je, bježeći od surove istine da su narod kome je oteto pravo na život koji podrazumijeva samopoštovanje, utjehu i zaborav potražila u alkoholu koji im je nuđen na svakom koraku. Bio je to provjereni kolonizatorski koncept obezduhovljenja domicilnog stanovništva. Tako osakaćen, pijan, ponižen i unižen Bošnjak nije imao ni pravca ni cilja!

Od kapitulacije Osmanske carevine pa sve do 1966. godine nikada nije bila napisana, niti bilo gdje objavljena ni jedna jedina rečenica koja je makar malo afirmisala islam i njegove sljedbenike, muslimane. A, onda se desila velika podvala. Pojavila se knjiga Derviš i smrt autora, tada muslimana u vjerskom i nacionalnom smislu, Meše Selimovića. Činilo se da ona konačno najavljuje dugo očekivanu muslimansku vjersku slobodu. Ali, kroz radnju pomenutog romana su samo maestralno kamuflirani, vješto afirmisani i opravdani svi velikosrpski ciljevi. Bosna je definisana kao samostalno neopstojna država, njeno stanovništvo kao oduvijek hrišćansko, muslimani etiketirani kao izmišljen narod, recidiv turske okupacije ovih prostora i tako dalje. U književnim nedjelima, Derviš i smrt pa zatim i Tvrđava, prisutan je Bošnjak koji isključivo laže, krade i ubija. On je zavidan, zloban i pakostan. Meša Selimović je tu sliku nazovi čovjeka, moralnu spodobu, zajedno sa svojim velikosrpskim mentorima uspio, širom Balkana, nametnut kao historijski portret Bošnjaka. A, oni, oduševljeni time što se nakon decenija terora, straha i šutnje u tim romanima slobodno spominju tekije, derviši, džamije, džume i namazi, grčevito prigrliše te knjige, kao dar od Boga! Najveća tragedija je što su Bošnjaci prevareni i književnim kvalitetom pomenutih nedjela, prihvatili tu rigidnu sliku sebe i šta više, stavili je na svoju ličnu kartu! Velikosrpska podvala je uspjela. Narod kojeg su mrzili i planirali njegov nestanak, počeo je sam sebe uništavati. Poistovjećivanje sa Mešinim likovima i onim što su isti govorili i mislili tokom zapleta i raspleta u tim romanima je tendeciozna afirmisana negacije države Bosne i Bošnjaka. Svjesno ili ne, poneseni njegovom popularnošću, Mešini sljedbenici su postali mnogi ljudi od pera u Bosni. Naprimjer, Derviš Sušić sa svojim romanom Hodža strah, zatim Nedžad Ibrišimović sa svojim Ugursuzom, koga se rahmetlija kasnije javno odrekao, Enes Karić, romanom Slučajno čovjek, kao i mnogi drugi! Ni vjerski službenici u apsolutnoj većini, nisu bili imuni na Selimovićevo vješto kamuflirano, otrovno promišljanje i još uvijek ga mnogo uvažavaju. Da li je potrebno reći da bi javno kritičko promišljanje o autoru i njegovim knjigama sigurno, u tom vremenu, vodilo u zatvor. Pa onda nije ni čudno, uz sve pomenuto, da su se obični ljudi, svjesno i nesvjesno, poistovjećivali i još uvijek se poistovjećuju sa likovima tih romana i njihovim osobinama! Zato je mnogima od njih i dan danas normalno čuti ili pročitati Mešine konstatacije da mujezin sa munare zavija kao pas. Oni bezpogovorno prihvataju Mešinu neosnovanu tvrdnju da su, kao ljudi, po prirodi podli i zli jer ih je Bog tako obilježio, slažu se da nemaju ponosa ni hrabrosti i da su otpali od svoje vjere, vjere kršćanske braće pa zbog toga imaju stalni osjećaj stida! Bošnjaci, u ogromnoj većini, zato ne reaguju niti vide bilo šta loše u vicevima o Muji, Sulji i Fati u kojima su njih troje uvijek beskrajno glupi, prljavi i primitivni pa ih kao takve ismijavaju svi narodi bivše SFRJ, od Vardara pa do Triglava!

U autsajderskoj poziciji koja mu se uporno nameće, bošnjački narod još ne prepoznaje svoj put u nestanak! Njegovi katili su ga naučili da aktivno učestvuje u vlastitoj dehumanizaciji koja ga vodi u historijski bezdan. Bošnjačkoj samomržnji i vlastitom samopreziru mora doći kraj. Ovo je vrijeme koje pruža šansu, vrijeme razotkrivanja i otklanjanja posljedica strahovitih velikosrpskih, ali i velikohrvatskih spletki i podvala. Ovo je vrijeme vraćanja bošnjačkog nama (ponosa)! Jer, svoju kičmu čovjek povija samo pred svojim Tvorcem!

Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok on ne promijeni svoj odnos prema njemu!