Iako već dugo živi u osami, pjesnik, prevodilac i polemičar, profesor Marko Vešović je zahvaljujući Faruku Dizdareviću prihvatio da razgovara za 24. broj časopisa Avlija.
Jugoslovenski, bosanskohercegovački, crnogorski i sandžački književnik je rođen 1945. godine u mjestu Pape kod Bijelog Polja. Gimnaziju završio u Bijelom Polju, Filozofski fakultet u Sarajevu, a postdiplomski studij na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Desetak godina bio je profesor na Filozofskom Fakultetu u Sarajevu; zatim je niz godina bio urednik u Izdavačkoj kući “Veselin Masleša”. Na Filozofski fakultet vratio se 1992. godine. Deset godina kasnije odbranio je doktorsku disertaciju “Jezik u poeziji Radovana Zogovića“ na svom matičnom fakultetu u Sarajevu. Marko Vešović objavio je preko 30 knjiga poezije i proze, pjesničkih prevoda, esejistike i polemika. Pjesnik Marko Vešović živi u Sarajevu.

Trideset godina je prošlo od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, a kao da je to bilo juče, kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako valjevski pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ‘‘prijeratnom miru’’. Kada pravimo intervju sa nekim iz Bosne odmah pomislimo na rat. Ali nećemo o tome ako Vam se ne priča o ratu…
MARKO VEŠOVIĆ: Meni lično itekako se priča. Objavio sam pet knjiga o opsadi, ali kad o tome počnem, ljudi mi najčešće kažu: pusti to. Neće da se sjećaju. Hoće viceve. Evo vam najbolji crnjak iz rata, iz vremena kad su Sarajlije počeli sahranjivati na pomoćnom stadionu FK Sarajevo, a čuo sam ga od silno duhovitog Afana Ramića. Srela se dva Sarajlije, koji se godinu dana nisu viđeli. Jedan pita: Kako su tvoji? Svi su živi. A tvoji? Umrla mi je majka. Saučešće. Đe je sahranjena? U šesnaestercu.
Jednom sam pobjesnio. Rekao sam: nismo, znači, u ratu vas Bošnjake naučili pameti. Nema veze. Ima vremena. Durmitor je pun Karadžića. A kad nisam bijesan, pomislim na hrvatskog pjesnika Antuna Šoljana. Razumijem da neće da se sjećaju, ali to nije dobro, jer je sa sjećanjima kao sa vinom: ako ih ne pretačeš, kvare se.

Kojeg mjeseca, ili dana ste znali tačno da će biti rata u Bosni? Do kada ste se nadali da će ipak sve brže proći, protutnjati… U koga ste se sve, a u koga najviše razočarali na početku i tokom rata? Mislimo na ljude koje ste voljeli i poštovali a koji su ispali neljudi?
MARKO VEŠOVIĆ: Tek krajem 1992. godine, u novembru ili decembru, shvatio sam da se radi o zlu koje je došlo da dugo ne ode. Tolika sam bio avetinja. Ali rat je nastavljen, drugim sredstvima, do dana današnjega. Što se tiče ljudi o kojima sam do rata drukčije mislio, o svima njima sam napisao, kad je trebalo, ono što zaslužuju, i danas ne postoje za mene. Ali nisam zaboravio ovo: kad se ubio Nikolica Koljević, napisao sam tekst čiji su naslov “Stradao od zločinačke ruke” upamtili svi koji su ga čitali.

Predlažem da Vaš portret započnemo pitanjima o zavičaju. Inače, to su godine djetinjstva i školovanja, osmogodišnjeg i gimnazijski dani... To su godine koje pripadaju Vašim rodnim Papama. Šta se tih godina trajno smjestilo u Vašem sjećanju? Šta ste u djetinjstvu sanjali da budete?
MARKO VEŠOVIĆ: Na sjećam se šta sam želio biti. Znam da sam Simeunu, đedu po majci, kao gimnazijalac prijetio: “Jednog dana, kad izučim za gospodina, i kad ti, Sićo, budeš morao skidati kapu preda mnom”… Inače, moje djetinjstvo u Papama je bilo čisti pakao. Bio sam “izdajničko kopile”, jer su mi oca kao ibeovca strijeljali u potoku. Ali danas, u sjećanju, Pape iz djetinjstva su mi raj. To je znala i moja majka Darinka. Jednom nam je rekla: “Muke iz đetinstva potlje su slatke ko med”. Danas imam jedino Pape đe više niko ne živi. Jedan moj prijatelj iz Sarajeva, u Šaovićima, đe sam završio osmoljetku, pitao je: Đe je kuća Marka Vešovića, hoću da je obiđem. Džabe ćeš ići, rečeno mu je. Te kuće više nema, a u Papama više ne živi niko. Mislili su na Gornje Pape.

Školovanje ste zatim nastavili u Sarajevu. Da li je to bio Vaš izbor, ili se radilo o nekom posebnom sticaju okolnosti? Da li su tada u velikom gradu bila Vaša prva stvarna upoznavanja života i svijeta? Da li je Sarajevo bilo za Vas dokaz da je svijet moguć, lijep i zanimljiv i van zavičajnog neba? Koji su pisci tada u Vašim studentskim danima uživali Vaše povjerenje, ali i povjerenje Vaše generacije?
MARKO VEŠOVIĆ: Godine 1963. kad sam maturirao, trebalo je da ostanem u Papama čuvati krave. Moj najstariji brat Momčilo završio je za ljekara i tada je služio vojsku u Bileći. U Jugi su svi ljekari išli u školu rezervnih oficira u Mariboru, a mudraci iz vojnog odsjeka u Bijelom Polju, kao “izdajničko kopile”, poslali ga u Bileću, đe je sa vojnim bolničarkama učio kako se peru usrane guzice bolesnika.
Momčilova žena Margita, koja je radila u sarajevskoj Vojnoj bolnici, jer je u Beogradu završila, sa vojnom stipendijom, za višu vojnu medicinsku sestru, došla je krajem oktobra u Pape, povela me u Sarajevo, i ja se upisao na grupu jugoslovenske književnosti i esha jezik, jer je na toj katedri konkurs za upis bio produžen mjesec dana, nije bilo dovoljno upisanih studenata. Margita mi je svaki mjesec davala 10 000 dinara, jer su stan i hrana u studentskom domu koštali 9 900. Sljedeće godine sam dobio kredit koji nisam vraćao, jer sam bi dobar student. Pošto nisam imao kaputa, u Sarajevo sam došao u Margitinom šuškavcu.
A o predratnom Sarajevu najrječitije govori moja pjesma “Grad”:

1.

Još uvijek je živa, u meni, iz sna slika,
Kad prvi put Sarajevo ugledah, sa Bistrika:

Na stotine sazvježđa u pomrčinu palo –
Zemaljsko i nebesko sasvim se smiješalo.

I pamtim, niz bistričku ulicu, ne znam koju,
Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju!

Ko da je duša, od straha – skroz budna, skroz trijezna,
Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.

Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:
Grad je ledena voda u koju ću da skočim.

I spoznaja se diže, iz džigerice same:
Grad je toliko velik, da nema mjesta za me.

Jer u moru tog svjetla, gdje naći konačište?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bište).

I sam sebi se činim ilegalan, ko koza,
Dok slazim, u samoću, sa uskotračnog voza.

2.

Premalen u metežu, izgubljen usred buke –
Samo saobraćajci k meni su širili ruke.

Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.

Jamačno, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od moje Crne Gore.

Od Crne Gore gdje moja duša često je bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.

Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
A dušom i drhtavom i gipkom ko prut vrbov,

Živio poluživot, u gradu polustranu,
Živio ko flautu. Ukoso. I u stranu.

I čitao sam bjesomučno. Ako ostavim po strani Andrića, koji je kralj književnosti da našem jeziku, padaju mi ne pamet romani i eseji Virdžinije Vulf.

Kada započinje Vaš pjesnički život? Kada ste i gdje objavili svoju prvu napisanu pjesmu? Da li znate koliko ste do sada napisali stihova? Da li su svi objavljeni? Da li bi pristali da Vi ili neko drugi priredi izabranu poeziju Marka Vešovića? Da li biste nam izdvojili neku ili nekoliko od svojih pjesama? Da li među njima postoji neka koja Vas, prema sopstvenom osjećanju, najcjelovitije – kao pjesnika – predstavlja?
MARKO VEŠOVIĆ: Ne znam kad i gdje sam objavio svoju prvu pjesmu. Napisao sam do sada 22 knjige poezije. Dvanaest objavljenih i deset neobjavljenih, više od 2 000 stihova. A izvrstan izbor mojih pjesama, s odličnim pogovorom, objavljen u Crnoj Gori, napravio je moj fakultetski kolega Enver Kazaz. Naslov: “Bijeli glog iz Papa”. Tu pjesmu sam, prije rata, smatrao svojom najboljom pjesmom. Ali tada sam imao samo tri knjige objavljene. Danas ne postoje pjesme koje me najbolje predstavljaju, ali knjige “Poljska konjica” i “Knjiga žalbi” mogle bi biti najbolje što sam napisao. Kažem mogle bi, jer svoje knjige, kao dobar otac djecu, ne razdvajam. Svaku sam pisao sa zalaganjem kao da se baš u njoj odlučuje jesam li pravi pjesnik.

U Pogovoru ‘’Sijarićeva lirika’’ ste napisali: ‘’Sijarić je bio majstor da sačini pjesmu takoreći od ničega (…) Dosta je da se pred njegovim očima nađu kamen i čovjek zajedno pa da od toga nastane pjesma u kojoj, kroz zid svakodnevlja, kroz gradivo sasvim običnog životnog prizora, proziremo metafizičku pozadinu ljudskog udesa’’. U stvari, kako nastaje pjesma? Šta biva kad započnete pjesmu? Kada shvatite da je pjesma završena? Kako ste se osjećali kada ste uzeli prvi primjerak svoje prve knjige u ruke?
MARKO VEŠOVIĆ: Ne sjećam se kako sam se osjećao sa svojom prvom knjigom u rukama. I ima pjesama u kojima ništa ne mijenjanjam. To je manjina. Mnogo su češće pjesme koje sam popravljao po 12 puta, čak i pošto budu obavljene u knjizi. Pa bih mogao reći: pjesma je gotova kad mi dojadi popravljati je. I ne znam kako nastaje pjesma. Znam kako nastaju stihovi u njoj, ali nastanak pjesme, ja, koji sam zakovani ateista, smatram božjim davanjem. A Sijarić nije samo jedan do najvećih pripovjedača na našem jeziku. Nego i jedan od najvećih pjesnika. Nevjerovatno je koliko poezije ima u njegovoj prozi.

Kada ste došli na dunjaluk Drugi svjetski rat bio je završen i živelo se u slobodnoj zemlji… U Drugom svjetskom ratu pobijeđene su fašističke vojske, ali ne i fašizam kao ideja i politička metoda. Ako je fašizam preživio i sada se vraća čak i tamo gdje je bio pobijeđen, može li se čovječanstvu na ovom nivou razvoja, a poslije Prvog, Drugog i Hladnog rata dogoditi i Treći svjetski rat?
MARKO VEŠOVIĆ: Može, što ne bi moglo? Ova planeta je postala mjesto gdje je sve moguće. Kagebeovac i car Putin hoće da osvoji Ukrajinu, iz čega može da se izleže nestanak naše civlizacije.

Da li se i danas obradujete knjizi kao poklonu? Znate li broj knjiga u Vašoj biblioteci? Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?
MARKO VEŠOVIĆ: Ne obradujem se: u stanu od 32 kvadrata nemam je đe staviti. Poklonio sam gotovo sve svoje knjige (oko pet hiljada) biblioteci “Hasan Kikić” i fakultetsktoj. A knjiga koju bih ponio na pusto ostrvo je “Prokleta avlija”.

Pero Zubac je kazao da su žene bolji dio svijeta, osjetljivije, nježnije, plemenitije, čvršće, pouzdanije, vjernije, mi ćemo dodati i ljepše. Da li bi ovaj svijet bio bolje mjesto za život da su žene najmanje 50% zastupljene na svim mjestima gdje se odlučuje?
MARKO VEŠOVIĆ: Negdje sam napisao: Jedina šansa za ljudski rod, ako je uopće ima, jeste u oslobođenju ženskog, to jest robovskog dijela čovječanstva.
Da li za ratove veću krivicu snose vođe i ‘’brkati đenerali’’ ili ratnohuškački novinari? Da li novinari prestaju biti novinari onog trenutka kada napišu/izgovore laž? Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite i preporučite kao elementarno profesionalne, objektivne?
MARKO VEŠOVIĆ: Danas mi se živo jebe za ratne huškače, bili oni pjesnici ili novinari. A volim čitati tekstove na Peščaniku, na zagrebaćkom portalu Novosti, na crnogorskom portalu Aktuelno.me.

Faiz Softić je rekao: ‘’Marko Vešović je jedan od rijetkih ljudi iz mog života umjesto kojega bih glavu na panj poturio. (…) To je čovjek u kojem, zbilja, nema ni grama hrđavštine.’’ Kod starijih Bošnjaka se ćesto ‘’hrđa’’ koristila za opis lošeg čovjeka, nečovjeka… Šta to sve, odnosno šta najviše opredjeljuje dijete i mladog čovjeka pa kasnije postane dobar, loš ili zao? Šta ste Vi i Gordana govorili Ivani dok je bila mala, kako se to postaje dobar čovjek?
MARKO VEŠOVIĆ: Gotovo ništa Ivani nismo govorili. Zaključivala je po našem ponašanju. Evo jedan njen dijalog s majkom za vrijeme opsade. “A jelde, mama, da u snu može da ima beskrajno hrane? “Može”, veli Gordana dok se šminka pred ogledalom, jer treba da ide na posao. “Pa da”, kaže Ivana. “U snu. I u raju”.

Izet Sarajlić je napisao u jednom stihu da bi samo Matija Bećković mogao (ali neće!) da napiše muslimansku varijantu ‘’Stojanke majke Knežopoljke’’. Zašto pjesnici poslije krvavog raspada Jugoslavije 1992-1995. godine, pored talenta, kako zapisa Sarajlić nijesu imali i ‘’Skenderovu ljudsku širinu’’?
MARKO VEŠOVIĆ: Ne vjerujem u ljudsku širinu, jer vjerujem u Skenderov komunizam koji je bio internacionalan, a Matija je srpski nacoš.

Kako ste najviše voljeli da Vas novinari predstavljaju: ‘’Sarajevski pjesnik crnogorskog porijekla’’, ‘’Žestoki polemičar’’, ‘’Marko Darinkin’’, ‘’Najglasniji Crnogorac’’, ‘’Bjelopoljac sa sarajevskom adresom’’, ‘’Jugosloven’’, ili nekako drugačije?
MARKO VEŠOVIĆ: Ja sam po nacionalnosti Jugoslaven, ali sam bio i ostaću za čitav život Marko Darinkin, sve dugo je višak. Darinka me rodila kako bi imala u kome da, iza njene smrti, nastaviti život njena ljudstvenost. To jest njen jezik.

Iz vašeg šireg zavičaja pored Vas su i drugi poznati književnici… Tokom velikosrpske opsade Sarajeva čitali ste Mihajla Lalića i Ćamila Sijarića, 2000. godine odbranili doktorat na temu, "Jezik Zogovićeve poezije’’… Zašto baš Lalić, Sijarić i Zogović? Jeste li čitali priče zaboravljenog Dušana Đurovića (1901-1993), rođen u Danilovgradu, a radni vijek proveo u Sarajevu?
MARKO VEŠOVIĆ: Jednu knjigu Đurovićevih priča objavio sam kao urednik u Masleši. I negdje sam napisao: Meni je čast biti Sandžaklija. Iz Sandžaka su – red kojim ih pominjem nije važan – i Avdo Međedović i Ćamil Sijarić i Mihailo Lalić i Radovan Zogović i Miodrag Bulatović. Lagaće svak ko će reći da ostatak Crne Gore može staviti bilo koga njima uz bok.

Šta je, nakon smrti, dokaz čovjeku da je postojao? Nišan? Djeca? Knjiga? Šta je smrt?
MARKO VEŠOVIĆ: Meni je najbliže ono što je rekla Emili Dikinson čije sam pjesme prevodio sa Jasnom Levinger. “Smrt je isključenje iz razumijevanja”. To svak može dok je živ: koristiti mozak da razumije svijet, ljude, sebe.

Pero Zubac je napisao Male pesme za Draganu (Brojanica od suza): Да ли си сањала кад си одлазила / Нашег светог Ђурђа са пламеним мачем / Или мене како за тобом плачем. Jeste li posvetili neku pjesmu Gordani?
MARKO VEŠOVIĆ: Posvećivao sam joj ne malo pjesama, ali, odkako je umrla – uvelike teče sedma godina – napisao sam o Gordani, i povodom nje, snovima o njoj, 260 strana stihova. Jer je bila jedna od dvije žene koje su me stvorile ovakvog kakav sam danas. Druga je bila moja majka. Ne druga nego prva. Mene su Papljani zvali Marko Darin. Darinka je stožer mog svijeta, Gordana je njegova duša.

Kada pogledate iza sebe, šta je važno…, da li možda znate šta je najvažnije u životu? Možda ljubav? Ljubav prema majci, ženi (valjda se samo jedna žena voli, maker najviše voli?), prema sestri, kćerki, bratu, oca za malo da zaboravimo... Ako nije najvažnija ljubav, šta je onda? Zdravlje, književnost…?
MARKO VEŠOVIĆ: Danas mi se sve čini priviđenjem, čak i književnost kojoj sam, čitav život, doslovno robovao. Ostala je tek porodica kao najvažnije od svega na svijetu. Moja kćer Ivana i njena dva djeteta, to je jedino što istinski imam. Jedino što daje smisao mom tavorenju.

U 24. broju časopisa Avlija i knjizi ''Razgovori sa piscima - 4'', objavićemo pored intervjua i Vaše pjesme, portret, biografiju, esej… Jeste li imali avliju u rodnim Papama kod Bijelog Polja? Šta za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?
MARKO VEŠOVIĆ: Nemam odgovor na to pitanje, jer je nisam imao ni u Papama, niti ovdje u Sarajevu.

Foto: federalna.ba