Nisi sam gazijo! Prijatelju Sinanu Gluhiću, kolegi novinaru, gaziji, RVI, saborcu iz redova Armije Republike Bosne i Hercegovine, časnom suprugu i ocu dvije zlatne djevojke. Starijoj Ajli, magistri arhitekture u Sarajevu i mlađoj Sari, budućoj novinarki u Istanbulu, gdje pored žurnalistike studira i ekonomiju kao stipendista Vlade Turkiye. Imam potrebu da ponovo objavim priču koju sam 2017.godine ugradio u knjigu "Batonove priče" jer zaborav, ta amnezija kao produkt samoljublja, neke spodobe učini takvim da udare na čovjeka. Stoga kao novinar, književnik koji od rata do danas nosi samo pero, poručujem tim samoljupcima koji su umisli da od njih počinje svijet. . Možete mu udariti na čast jer vi je nemate a on će se znati braniti. Udarali ste mu i na časnu porodicu, on je uvijek znao odbraniti. Ali kada ste mu udarili na srce, neka znate udarili ste i na moje! Sinan nije i neće biti sam, dok s perom Bosnom koračam... Said Šteta, književnik i novinar, član Društva novinara BiH, član Međunarodne asocijacije novinara

Sinan Gluhić, rođen je 18.februara 1972.godine u selu Slivan, sjeverni dio općine Kakanj, od majke Lejlije i oca Ferida efendije, kao drugo dijete, od njih sedmero braće i sestara. Odrastao je u kući u kojoj je živjelo još sedmero polubraće i sestara, od kojih su njihovih dvoje djece Mirzad Gluhić i Ramiz Kujanović, dobitnici najvećeg armijskog odlikovanja „Zlatni ljiljan“. Zbog očevog službovanja kao imama, osnovno obrazovanje je počeo u Dubovom Brdu, nastavio u Kaknju, da bi završio u Brnjicu, kao najbolji učenik u školi. Osvajao je brojne nagrade na takmičenjima u znanju, čiji je produkt i Titova stipendija kao jedina olakšica u školovanju. Upisuje Gimnaziju u Zenici, 1986. godine, kada otac Ferid preseli na bolji svijet. Sinan osta sa braćom i sestrama uz majku, da živi bez ikakvih primanja, praktično od pomoći drugih. Majka Lejlija je nosila najveći teret. Stariji brat Nusret ga upozorava da bi mogao ostati bez stipendije, te ga prebacuje u Rudarsko-geološku školu, gdje dobija neophodnu podršku za školovanje. Prima stipendiju, školsku opremu i godinu smještaja u Đačkom domu. Opet niže uspjehe, a profesori se ponose njime, i završava srednju školu kao najbolji učenik. Upisuje fakultet i odmah slijede pozivi u bivšu JNA. Ali Sinan želi završiti fakultet. U njegovoj glavi redaju se snovi. Želi dobiti posao, pomoći majci i ostalima u porodici. Odbija jedan, pa drugi poziv. Dolazi agresija na Bosnu i Hercegovinu i Sinanovi snovi se ruše. Kod kuće, živi se sve teže, a rat bjesni na sve strane. Sa fakulteta, krajem 1992.godine, dobrovoljno odlazi u zeničku kasarnu. U Nastavnom centru Zenica, obučen za artiljerca, kao desetar, ostaje do marta 1993.godine, kada ga očev prijatelj, Šefik efendija, prima u 7.muslimansku brigadu. Kreću borbe za borbom, sve teža od teže i Sinan se nađe na živiničkom ratištu, sa kojeg pamti krvave bitke. Onda se sa jedinicom prebacije na mnoga druga ratišta. Početak jula je 1994.godine, a sa vozućkom ratišta javljaju da padaju linije. Sinan sa četom odabranih diverzanata odlazi tamo. U autobusu je veselo, jedni pjevaju, a Sinan samo dovi Uzvišenom Gospodaru!

- Nisam trebao ići. Nešto me je vuklo tamo. Na tom sam ratištu bio godinu prije. Pored mene je poginuo Šabe, moj prijatelj i dobar saborac. Pogodio ga tromblon. Još pamtim to mjesto, - priča isprekidano Sinan i uvlači me u priču kao u lavirint iz kojeg ću se teško izvući.

Dobili su trojicu vodiča i kretali se duboko u teritorij koji je sada držao neprijatelj. Sa dalekih kota gađali su protivavionski topovi i tenk, pa se činilo na momente da im vatra dolazi i s leđa. Krenule su žestoke borbe a njegova jedinica, sastavljena od hrabrih momaka, napredovala je sve više i više. Konačno, vratili su izgubljene položaje, i na sreću niko nije pogođen. Tu noć su proveli na položaju u Jezerskom potoku, pred selom Lazendići. U osvit zore, 8.jula, neprijatelj kreće u protivnapad. Sinan je na vrijeme osjetio ispaljenje i samo je rukom uspio mahnuti svome saborcu desno od njega, da se pomjeri u zaklon. Sa njim je krenuo uništiti tenk. Pokušao je zaleći. Pao je tromblon sa njegove desne strane i Sinan je teško pogođen. U sekundi mu prođe unazad čitav život, kao na filmskoj traci. Puška „ciganka“ pokupila je većinu gelera, ali u stomaku je poderana dijafragma. Prsa, obje noge, desna ruka, glava, vrat i lice prepuni su komadića tromblonske mine. Krv lije na sve strane. Sinan se sjeća da je na sličan način i na istom mjestu pogođen Šabe. Uprkos ranjavanju pribran je i potpuno svjestan. Prilaze mu saborci Muhamed i Mufid. Traži da ga previju i uporedo motorolom zovu hitnu da krene iz Zavidovića. Počinje teško izvlačenje pod kišom granata i neprijateljske vatre. Sinan se bori ostati pri svijesti. Ne osjeća bol, ali krv nezaustavljivo teče. Saborci ga izvlače na sigurnije i u susret im stiže vozilo hitne. Laknulo mu je, ali bol biva sve jači. Prebacuju ga u Zavidoviće, u hotel gdje je ratna bolnica, a potom za Zenicu. Još se samo sjeća da ga je medicinska sestra udarala po licu, pričala mu, da ne izgubi svijest. Uzimaju ga odmah u tretman i na snimku je geler i pored srca. Dva gelera na četvrtom i petom pršljenu. Glavni živac desne ruke je prekinut. Sinan je nepokretan. Počinje operacija za operacijom, a Sinan se sjeća samo jedne. Bila je to ona bez anestezije. Tehničar je držao glavu, sestra ruku, a drugi tehničar sjeo je na noge, dok su čuveni doktori Ćurić i Ćeranić operisali, pokušavajući mu spasiti život. Čuo je kako zavlače prste u otvor rane na stomaku, zarezuju, sjeku tkivo...

-Dovio sam dok sam imao svijesti i sjećao se svoje majke. Ona je uvijek bila moja snaga... ,i ovdje zastade.

Sinan-Gluhić- na novinarskom zadatku u Istanbulu

Kasnije doktori otkrivaju da mu i desni bubreg više ne funkcioniše. Devetnaesti dan, Sinan ustaje i vidi se u ogledalu. I sve počinje iznova. Hodati, jesti i pisati lijevom rukom. Vraćati se u normalna život?!

U glavi mu se javljaju slike sa previše crne boje. Mislio je na majku, braću i sestre. Kako će sada, kada on niti sebi ne može pomoći, a trebao je njima. Na onoj drugoj strani rata, tamo gdje nema boraca, i gdje ne stanuje patriotizam, Sinan je vidio mnogo ružnog. To ga je boljelo više od rana zadobijenih na ratištu. Nastavlja oporavak u fojničkom Reumalu, i ujedno vježba sve lijevom rukom. Uporedo razmišlja, čime bi se mogao baviti, a da to bude korisno i prihvatljivo. Još traje rat, a Sinan ne želi biti izvan stroja.

-Ja sam realista, i praktičar i jako senzibilan, reći će dok razgovaramo kao posljednji gosti u kafiću, ispijajući zeleni čaj. Nedugo poslije povratka sa oporavka, Sinan pokazuje interes za novinarstvo. Odlazi u televiziju „IC7“, a prve novinarske korake pravi u brigadnoj press službi. Uči od Ferida Sokolovića i Ismeta Hadžiahmetovića. Bilo je tu još mladih, ali već afirmisanih novinara. Sjeća se Adnana, Sefketa, Damira, Armina, Edisa, Sakiba, Taiba... Učio je i svakodnevno napredovao! Pisao za brigadne novine, vodio biblioteku, spomen sobu, ali se u vojsci nije vidio. U februaru 1997. godine, prelazi na RTV Zenica. Iste godine ženi Sanelu iz Zavidovića, koju je upoznao nedugo poslije ranjavanja i ležanja u brigadnom stacionaru u Muzičkoj školi. Godinu kasnije, na svijet dolazi kćerka Ajla. Požurujući da zagrize životni kolač, rodila se sa dva zubića u donjoj vilici. Tako postaje najmlađi pacijent Stomatološke službe zeničkog doma zdravlja. A 2002.godine, rodila se i druga kćerka Sara. Danas je Ajla odlična učenica “Prve gimnazije“ i uporedo pohađa Srednju muzičku školu, svirajući flautu. Sara je također uspješna učenica Osnovne škole „Musa Ćazim Ćatić“ u Blatuši, i ona pohađa muzičku školu, gdje svira gitaru. Ajla je već nastupala u Sarajevu za međunarodne zvanice. Sara ide njenim stopama. Zlatna djeca!

Ne mogu a da ne napišem ovo, dok mi se suza napela u kraju oka, kao vulkan i prijeti da mi pomuti vid. U toplom Sinanovom porodičnom gnijezdu, i sam osjetih ljudsku toplinu, koja se ne da kupiti niti dočarati. U Sinanu je više gelera nego mišića, i znam da kroz život korača pun grča i bolne grimase. Ali časno!

-Pogodi me nepravda. Ispašta samo sirotinja. A ova duša je k'o nemirno more pa nestanem u njenim talasima, priča mi ovaj hrabri gazija, sada već afirmisani novinar i urednik. On i danas zarađuje novinarski hljeb na RTV Zenica. Ne skida bolni grč sa lica, baš kao i prije ravno godinu dana kada ga sretoh u ambulanti. Kaže mi, kako mu se geleri pokrenuli u pršljenovima, pa od bolova ne zna šta će, a i doktori nemaju rješenje. Ne smiju operisati! Onda se zapitam, odkud onaj osmijeh na televizijskom ekranu u emisiji „Selu u pohode“ koju je sam osmislio, ostavljajući pečat zeničkih sela u jednom vremenu. On posjeti i najduljenije selo i ljude oko Zenice, da zabilježi pojave, običaje i život na selu. Da ih sačuva od zaborava!

-Volim prirodu! Uživam u onome što je Stvoritelj dao. I sa pčelama se družim, imam četri-pet društava. Manje me i ovi geleri bole u prirodi, pa sa porodicom odlazim često. Pokušavam biti od onih koji to žele sačuvati i promovisati. Beremo gljive i sve što priroda nudi, ispriča mi dok se spremamo rastati.

Sinan je i predsjednik Planinarskog društva „Čolan“, a aktivan je član i Gorske službe spašavanja Zenica. Bio je dugo vremena u Upravnom odboru kluba sjedeće odbojke, i kao aktivni igrač. Stoni tenis i fudbal kao profesija ostadoše mu samo san. O „Batonu“ kaže, kako je to jedini konkretan i najkorisniji projekat za ljude sa ratnim ranama i traumama, koji treba maksimalno podržati na svim poljima. I sam učestvuje u izradi i realizaciji projekata „Batona“, tiho iz zasjede, kao usamljeni ratnik kojem Bosna još teče kroz vene.

Devet je puta pohodio Srebrenicu i to pješke.

-Moramo se stalno sjećati Srebrenice. Ja ću to činiti dok me noge budu slušale. To je naše najbolnije iskustvo i opomena! Nešto, što svaki svjestan čovjek mora pohoditi. Svaki naš korak prema Srebrenici, je korak do kabura i na dženazu nebrojeno ubijenih Srebreničana. Ovdje ga nadglasa dobovanje kiše koja se sruči, hladna i jaka, najavljujući snijeg ili tek da namiri suze. Gospodar najbolje zna!