Bi trnovit put Bošnjaka; i to od okupacije Bosne i Hercegovine, od Austro-ugarske monarhije u devetnaestom vijeku, pa preko balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata, ovaj nekad pitom ali kad zatreba tvrdokoran narod, ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije, ali ne njihovom voljom. Posjetom Sarajevu 1917. godine od vođa Slovenske ljudske stranke Antona Korošeca, koji ubjeđuje neke bošnjačke političare da prihvate zajednicu južnih Slovena. Mnogi povjeruju da je to ispravnost, mada većinski narod nije bio za nikakvu zajednicu, jer su pretpostavljali šta će se izdešavati.
Sjetimo se vraćanja srpske vojske iz izbjeglištva sa ostrva Krfa i ulazak srpske vojske u Sarajevo 1918. godine. Također, sjetimo se govora reisa Čauševića, gdje je srpsku vojsku nazvao “pionirima i zaštitnicima naše mlade slobode, junačkom vojskom neumrlih zasluga“.
Dolaskom vojvode Stepe Stepanovića sa vojskom i ulaskom u Sarajevo, popratila su vješanja Bošnjaka muslimana, tako da je svaki sokak imao po nekoliko obješenih ljudi a u glavnim ulicama bilo ih je stotine. Ulaskom srpske vojske u Bosnu i Hercegovinu nije došlo do nikakva blagostanja, našto su vođe Bošnjaka povjerovale, kao i vjerski poglavar Čaušević, Srbima pa i Slovencu Korošecu. Pljačka, otimačina privatne svojine Bošnjaka muslimana, progoni i masakriranja političke elite, je ono što je krasilo čitavi period Kraljevine Jugoslavije. Tokom posjete BiH jedan francuski novinar je obavijestio reisu-l-ulemu Čauševića, da Srbi bosanske muslimane smatraju uljezima i manje vrijednim Slavenima, jer su mnogi Bošnjaci htjeli bit ono što ustvari nisu. Poslije agrarne reforme, gdje je Bošnjaku veliko-posjedniku oduzeta skoro čitava imovina i na nju doseljeni čivčije, pravoslavci, odnosno takozvani Srbi iz Crne Gore, Like i drugih siromašnih djelova Balkana. Prije agrarne reforme gruntovno Bosna je bila bošnjačka 99%, ali odmah poslije, Bošnjaci muslimani su postali najsiromašniji sloj u Bosni. Veliki dio Bošnjaka muslimana je pod prisilom protjeran, tako da je većina našla spas u Turskoj, gdje ih danas ima najmanje deset miliona potomaka.
Drugi svjetski rat je bio koban za naš bošnjački narod. Razne srpske četničke formacije poubijali su, poklali i protjerali oko 12 procenata populacije Bošnjaka muslimana, što jeste genocid kako je i Dedijer u svome djelu napisao. Opet velika popuplacija Bošnjaka iz Bosne i Sandžaka da spase živu glavu sa porodicama odlazi za Tursku. Tokom Drugog svjetskog rata, skoro sve važne bitke protiv Hitlerove fašističke Njemačke vode se na tlu Bosne, ali zato poslije rata opet se mnogi Bošnjaci nađoše na putu za Tursku.
Sjećanja su još uvijek freška na Cazinsku bunu, na pojedinačna ubistva i pritiske. Period negdje sedamdesetih goduna, muslimani kao nacionalna skupina sa velikim „M“ počinje da živi, mada ni onda nisu prihvaćeni kao ravnopravni narod i to od velikosrpske i velikohrvatske hegemonije. Titova smrt je najavila veću aktivnost SANU i planova da se opet pokore Bošnjaci kao i Albanci, što je dovelo do pokreta otpora u oba naroda.
Godine 1992. vođa bosanskih pravoslavaca, odnosno takozvanih Srba reče „da međunarodno priznanje nema nuikakvu težinu i da se treba tome smijati“. Jedan drugi veliko-srbin mu odgovora, da priznanje RBiH ima pravnu težinu i poslije međunarodnog priznanja Jugoslavija na toj teritoriji više ne postoji. Poslije razgovora i planiranja zločinačkih vođa, okončane su i pripreme srpsko-srbijanskog zločinačkog poduhvata u Bosni i Hercegovini.
Zločinački pir tek poslije 9. januara uzima zamaha na teritoriji RBiH, sa genocidnim radnjama, koje su u najvišem slučaju režirane u Srbiji, odnosno Beogradu. Najveća nesreća Bošnjaka je uvijek bila, zaborav, mada ovaj put vođeni Alijom Izedbegovićem i ljudi u njegovoj blizine mnogi su stali na braniku svoje jedine domovine i stvorili Armiju RBiH, koja je pokazala svoju moć i kao ptica feniks uzdigla se iz zgarišta kojeg su JNA, bosanski Srbi sa dobrovoljcima iz Srbije i Crne Gore već napravili.
Opsada Sarajeva za skoro četiri godine, bombardovanja, ne samo iz aviona, nego topništvom, gdje su snajperi na ulicama Sarajeva pobili oko dvanaest hiljada građana, 1.601 dijete i ranjeno 14.946 djece. Armija Republike Bosne i Hercegovine odbranila je i mogla je i te protjerati agresorske srpske uljeze, ali međunarodna zajednica je zaprijetila da će ih bombardovat ako ne odustanu od daljnjih vojnih aktivnosti. Opsada Sarajeva bila je jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja i najduža opsada glavnog grada jedne države. Trajala je 44 mjeseca, od 5. aprila 1992. do 29. febuara 1996. godine, to je tri puta duže od opsade Staljingrada. Dnevno je ispaljivano preko 329 granata na grad, a sve ukupno je ispaljeno oko 50.000 tona eksploziva.
Poslije mađunarodnog priznanja samostalnosti RbiH, prijema u UN, beogradski politički i vojni režim sa svojim poslušnicima iz Bosne jedan dio JNA trasformiraju u tzv. Vojsku Republike srpske. Preko osamnaest hiljada srpsko-crnogorskih vojnika i dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore, ali i Bosne, opkolili su Sarajevo i držali ga 1400 dana pod opsadom. Ali građani Sarajeva i branioci ovog grada svemu su tome odolijevali, pa čak im nanosili i teške gubitke. Tokom opsade, Sarajevo grad je bio skoro odsječen od ostatka Bosne pa i svijeta, kada je došlo do nestašice hrane, električne energije, prirodnog gasa, kao i lijekova i vode.
Vojna srpsko-crnogorska agresija na Bosnu se završava sa genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici. Naravno, agresor je izvršio genocid u više gradova širom RBiH, i to se treba isticati na svakoj komunikaciji.
Dejtonskim sporazumom jeste zaustavljen rat, ali ostale su velike posljedice, gdje i danas velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti izazivaju nesreće, ali bošnjačkom smirenošću i saburom još ima mira. Ta smirenost može Bošnjake da košta mnogo, jer to traje već dvadeset i sedam godina, a dokle čovjek treba da trpi, da te neko maltretira na svojoj zemlji i na svom topraku.
Više je nego očito da zvanična međunarodna politika, posebno preko OHR-a i visokog predstavnika Schmidta drži Bošnjake u klopci te favorizuje hrvatsku ali i srpsku stranu. Bošnjaci se moraju probuditi iz postdaytonskog sna i okrenut se sebi i svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Oni koji ne vole Republiku Bosnu i Hercegovinu nek aznaju da ima EXIT.
Također Bošnjaci moraju da dobro provjere svoje redove, jer mnogi su postali uljezi i izdajnici, pa sve što se dešava momentalno je dokaz, da je opreznost neminovna. Bošnjaci da bi dokazali da vole svoju državu, svoju jedinu domovinu RBiH, trebaju uzeti kao jedan od primjera - Albance, koji iskazuju svoj patriotizam na svakom koraku. Bošnjaci, svaki pojedinac i familija trebaju sa ponosom isticati svoju nacionalnu zastavu sa ljiljanima, na svojoj kući, na svom stanu i u svojoj avliji, veseljima i svim drugim prigodnim manifestacijama.
Na kraju ovog teksta, prenijet ću nekoliko stihova jednog patriote, Benjamina, sina rah. Safeta Isovića, velikog Bošnjaka, koji kroz stihove iszakzuje ljubav prema svojoj domovini:

Rekoše: "Nije! i Ne postoji!;
neće da jeste, na svom da stoji.
Kažu: "Izmišljena!, Ogoljena!,
Ostavljena!, Opkoljena!"...
Žude je gledati u strmom padu,
brane joj snove i krate nadu.
Besramno sikću, tvrde da nije
od Adriatika do Slavonije,
te kidaju, priječe puls njenih rijeka,
misle joj patnju i stid dovijeka;
drže je pustom, zgranutom, jadnom,
na ljutom kruhu, u progonu hladnom;
divljaju po njoj sve jednom bojom
i njenu povijest svak' zove svojom“.
Zato, Bošnjaci, probudite se iz sna, i shvatite da od stara dušmana nikad nije bilo novog prijatelja!