Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


Tranziciona (ne)pravda – ratni zločin Kaluđerski laz
ČEONI UDAR U SUDSKU PRAVDU I LJUDSKA PRAVA
Procitaj komentar

Autor: Velija Murić
Objavljeno: 28. November 2022. 13:11:43
Sama činjenica što se i protekom vremena od 1992. preko 1999., pa i još uvijek, bavimo problematikom ratnih zločina, sama dovoljno govori da u odnosu na ključne aspekte te istine, još uvijek nijesu dati pravi odgovori. Upravo zbog toga, prvenstveno radi istine, radi života koji se nastavlja, radi življenja u različistima, ako se hoće i zbog budućnosti koja se oslanja na prošlost, nameće se potreba insistiranja da se definitivno zna, što se to desilo da se nakon više od polovine vijeka, idiličnog suživota, dogodi društvena, međunacionalna i međuvjerska kataklizma velikih razmjera. Šta je determinisalo ljude i vrijeme, da ti sukobi u ne tako malom broju slučajeva, dobiju do tada nezabilježenu morbidnost, ne samo po broju žrtava već i po načinu vršenja zločina čovjeka nad čovjekom. Konačno, nameće se razložno pitanje na koje se teško može dati odgovor - gdje je tu mjesto ljudskom razumu, šta se desilo sa politikom i ljudskim dijalogom, što je donijela a što odnijela vođena politika toga vremena, što se mogući dijalog pretvorio u razgovor oružjem, te posebno što su se narodi, usled nametnte ali i prihvaćene kolektivne katarze, pretvorili u svojevrsne žrtve nerazuma.

U svemu tome, kada je riječ o pojedincu ili grupi kao neposrednim izvršiocima svakog pojedinačnog zločina nad čovjekom, podsjetiću kolege pravnike na poznatu teoriju Čezare Lombroza, italijanskog ljekara i kriminologa, koji je u drugoj polovini 19. vijeka u svojem djelu „Čovjek zločinac“, na osnovu tjelesne gradje i nekih drugih osobenih karakteristika pojedinca, izgradio stav o tzv. urođenom zločincu. Mada je u svojem vremenu a i znatno kasnije, smatran ocem kriminalistike, očigledno, njegova teorija kasnje nije doživjela naučnu potvrdu, posebno ne ako se ona dovede u vezu sa tipom, našeg ratnog zločinca ili zločinca uopšte.

Tako, analizirajući izvršioce ratnih zločina na ovim prostorima pa i one vršene širom bivše Jugoslavije, doćićemo do paradoksalnog zaključka, tačnije da se kao izrvšioci zločina javljaju, do juče mirni i po mnogo čemu ne zapaženi pojedinci iz različitih životnih struktura. U velikom broju slučajevima, to su najčešće mirni domaćini, porodični ljudi, sa ili bez obrazovanja, odani supruzi, roditelji, pa čak šta više i veoma dobri bivši komšije. Na drugoj strani, isti ti ljudi, svakako uz jaku nacionalističku i vjersku indoktrinaciju, kada se nađu u vojničkom ili kakvom drugom čoporu, tada potpuno lišeni svakog vida ljudske empatije i odgovornosti, pretvarajući se u ljudske zvijeri, pristaju i izvršavaju najmorbidnije radnje zločina. Potvrđeno je, da su ti pojedinci u nebrojenim slučajevima, vršili ubijanja djece, nezaštićenih skupina, da su vršili silovanja, torture nad zarobljenim i konačno ubijanja ljudi, kako se ispostavilo, samo zbog pripadništva naciji ili vjeri.

Uz ovo, napraviću kratku digresiju: - kada sam na sudskom procesu „Štrpci“, zastupajući oštećene porodice, između ostaloga pitao optuženog Nebojšu Ranisavljevića „pa zašto pobiste tolike ljude koje nijeste znali niti poznavali, koji vam ništa nijesu skrivili“ ? – bez oklijevanja odgovorio mi je: „pa oni su turci rečeno nam je da ih treba ubijati“. – Šta mi je u tom momentu drugo ostalo osim da glasno razmišljam i kažem mu: „Nebojša očigledno i ti si nečija žrtva . . .“


U svemu tome, uočavaju se dva rekao bih endemsko-sociološka ili pak kolektivno-psihološka fenomena. Jedan je onaj koji se tiče otsustva empatije čovjeka u odnosu na čovjeka, otsustvo osjećaja tudje patnje i bola, ili uopšte osjećaja da je i taj drugi čovjek, ipak čovjek, da je ljudsko biće a da neposredni izvršilac zločina sa njim nema nikakvu ličnu konekciju, nerasčišćen odnos ili pak makar prividni povod da od njega napravi svoju žrtvu. Svakako, ovaj aspekt u vezi sa zločinom, žrtvom i izvršiocem, zaslužuje dublju, čak šta više naučno-akademsku raspravu koja prevazilazi obim ovog izlaganja.

Drugi ali i te kako značajniji fenomen tiče se samog kolektiviteta iz koga dolazi izvršilac zločina, kome on u konačnom polaže računa. Ako živimo u eri opšte komunikacije koja je nesumnjivi svjedok zbivanja, ako se neskriveno zna ko je žrtva a ko egzekutor, što je u ranijim vremenima bio izvjesni problem, te ako se uz to znaju motivi i povodi zločinačnog djelovanja, stoga je prosto neshvatljivo kako suze i bol jedne skupine, druga skupina ne razumije. Tačnije, koji bi to stepen bolesne kolektivne katarze i indoktrinacije trebao da se desi, da druga skupina slavi krvave ruke zločinca, da ga slavodobno proglašava svojim junakom i zamišljenom ikonom smisla svoga postojanja. Ovaj aspekt posebno zabrinjava jer ga prati nekritičko pristajanje velikih masa uz enormno učešće mladih ljudi, što može biti posljedica ne samo kakve kolektivne sebičnosti već prije svega otsustva objektivne, jasne i kritičke informisanosti o svemu što je obiležilo odnosno vrijeme i zločinačko djelovanje u njemu.
Iza takvog stanja kolektivne svijesti, nesumnjivo krije se velika, možda nesvjesna ali pratkično nametnuta „zavjera“ preko koje se za neosporne zločine, zločinac abolira, time indirektno i prešutno, preuzimajući odgovornost pojedinca pretvarajući je u tzv. kolektivnu odgovornost, koju kolokvijalno nije teško čitati kao „zločinački narod“, ili još ektremnije „genocidni narod“ i slično. Razumije se, niti ima zločinačkog naroda, niti je takav vokabular moguće prihvatatiti, ma koliko zločini bili izvršeni od kakvog vojnog ili drugog kolektiviteta, jer se na supsrot, radnje koje se svode na odluke i djelovanje pojedinca u krajnjem trebaju svesti na nivo odgovornosti pojedinca. Razrješenje tako iskrivljene istine, jedino vidim u ogoljavanju konkretnih zločinačkih radnji pojedinca, za što se u našim uslovima po svemu sudeći još uvijek nijesui stekli potrebni društveni uslovi.

Zaključiću, da bi se kako-tako, bilo o kom narodu da je riječ, tome stalo na kraj, teret odgovornosti prvenstveno leži na istoričarima, (ali ne našim i njihovim), nego onima koji istoriju ispisuju na prvorazrednim i utemeljenim izvorima. Potom na intelektualnim krugovima, značajnim pojedincima, Akademijama i nezavisnim medijima. Konačno, teret istine leži na institucijama sistema kao što su policijsko – sudski istraživači. Na žalost, kao što sam već kazao, proteklo vrijeme, bar na prostoru Crne Gore, nije obilježilo entuziazam, čak ni onaj sa državnog nivoa koji bi valjda morao da postoji i da iskaže jasnu namajeru suočavanja sa prošlošću.

Ovih par samo načelnih napomjena učinio sam kako bih daljim izlaganjem, pažnju usmjerio, samo na jedan, isto tako stravičan zločin, koji nam približno kao tipičan, možda može dati izvjesne odgovore koji se tiču i drugih vršenih prije i u tom vremenu. Riječ je o ratnom zločinu izvršenom u prvoj polovini 1999. g., na rožajskom prostoru prečnika oko 20 prostornih kilometara, u kome su pripadnici tadašnje vojske na više lokacijia, nemilosrdno sadistički lišili života 22 civilna neboračka lica, među kojima su se kao žrtve našli starci, žene i djeca.

O činjenicama ratnog zločina Kaludjerski laz

Slučaj zločina Kaluđerski laz, koji je kolokvijalno pod tim pojmom poznat javnosti je, koji se na tom prostoru desio na više mjesnih lokacija. U samom mjestu Kaluđerski laz, 18. aprila te godine, u jednom trenu lišeno je života šest lica. Među žrtvama zločina, kao što sam već kazao, bile su žene, straci, djeca, svi neboračko stnovništvo koje se tu našlo u pješačkoj koloni, kao raseljeno sa prostora Kosova, pretežno sa prostora Peći i Istoka.

Zajednički imenitelj toga zločina, zločina izvršenih na prostoru pljevaljske Bukovice, deportacijom sa crnogorskog primorja pa i otmicom putnika iz voza sa stanice Štrpci, je što su u svim tim zločinima uvijek žrtve neboračko stanovništvo i građani islamske vjeroispovjesti. Ono što je važno naglasiti, ti zločini su vršeni u vrijeme kada crnogorska teritorija nije bila zahvaćena ratnim dejstvima, kao i da u nijednom slučaju žrtve zločina nijesu doživjele potpunu, djelotvornu i adektvatnu pravdu.

Ono što je predhodilo zločinu o kome govorim, su ratna dogadjanja na Kosovu, u najekstremnijoj varijanti, pratkično otpočela tokom 1998. a okončana 10. juna 1999. g. Kumanovskim sporazumom. Nije mi namjera da se ovom prilikom bavim tadašnjom doktrinom državno-vojnih struktura koje su dozvolile i otpočele, takvo stanje, tačnije da li je ona imala za cilj da se Kosovo očišti od Kosovara, ispostavilo se ne samo od Albanaca već u konačnom i od ljudi drugih nacionalnosti, jer je to prvorazredna tema sadašnjih i budućih istoričara, te konačno tema kojom bi trebalo da se bave pravosudne institucije. Na drugoj strani, kao savremeniku toga vremena i aktivisti na zaštiti ljudskih prava i sloboda, poznato mi je da su gradjani Kosova toga vremena, napuštajući svoje domove uglavnom odlazili u neka tri pravca. Jedan je bio onaj koji je vodio prema Makedoniji, drugi prema Albaniji a treći prema Crnoj Gori. Mada je Crna Gora iz toga vremena, proglašavana zemljom otvorenih granica, vrata i domova, zemljom u koju su našli utočište svi oni koji su bježali od bosansko-hercegovačkog rata a potom i oni koji su tražili spas zbog zapaljenog Kosova, ipak posmatrano sa aspekta istorijskog profila crnogorskog čovjeka, naroda i države Crne Gore, sa aspekta zaštite ljudskih prava i života ljudi koji su se tada nevoljno našli na njenom prostoru, desile su se dvije nerazumno teške stvari. Jedna je kao što sam već pomenuo, deportacija muslimana u ne manjem broju od 80 ljudi i njihovo slanje u diretknu smrt, a druga je upravo ubijanje civila na rožajskom prostoru. Ujedno naglasiću, da ova dva događaja, prate i značajne razlike, posebno što je deportacija iz maja 1992.g. vršena uz znanje tadašnje Vlade i njenog ministarstva unutrašnjih poslova, kojim činom se ona legitimisala kao direktna logistika jednoj od zaraćenih strana, dok je zločin na prostoru Rožaja iz prve polovine 1999. g. izvršen od pripadnika tadašnje vojske sa kojom crnogorski državni vrh, posebno njene poslicijske sktrukture, nije bio u odnosima sadejstva, čak šta više iz brojnih zvaničnih svjedočenja i dokumenata proizilazi, da policijsko-sudskih i političkim strukturama iz toga vremena, pripadnici vojske nijesu dozvoljavali pristup na mjestima i u zonama vršenih zločina.

U jednom slučaju, od pripadnika vojske Sadik Ramčaj (72) i Alji Bećiraj (32) iz mjesta Vrelo kod Istoka, držani su sedam dana vezani za stablo, nakon čega je usljed zlostavljanja i izgladnjivanja, Sadik Ramćaj preminuo, za čije se tijelo ni danas ništa ne zna. Alji Bećiraj, pod nevjerovatnim okolnostima prježivio je zlostavljanja. U vezi sa tim zločinom, i pored izvanredno uspostavljenih medjudržavnih odosa sa Kosovom i Srbijom, policijsko-sudski organi nijesu preduzeli ništa.

U drugom slučaju, u maju 1999.g., nedaleko od Rožaja, praktično pred članovima svoje porodice, pripadnici vojske lišli su života a potom zapalili tijelo izvjesnog Redžaja. Tog 21. Maja, nedaleko od rožajskog mjesta Bać, ubijeno je više lica među kojima Musa Redžaj, Hetem Redžaj, Ajet Redžaj, Mehmet Redžaj, Arif Arifaj, Faruk Murati i dječak Miljazim Pelaj. Zanimljiv je podatak da je dr. Mihailo Kuliš, vještak sudske medicine, nakon vršene obdukcije nad djelovima tijela ubijenog Redžaja, neistinito konstatovao kako je navodno ta osoba preminula godinu dana prije stvarnog događaja. Šta je tu istina, tj. da li je valjalo vjerovati sopstvenim očima prodice ubijenog ili mišljenje vještaka na osnovu ostataka zapaljenog tijela žrtve, time se na potpun način nijesu sbavili ni tužilaštvo a još manje sud, jer taj ubijeni Redžaj, prema sadržini optužnice, nije uvršten u žrtve zločina. Naravno, odbrana kasnije optuženih, to vještačenje je rabila kao podatak da se navodno i u drugi sluičajevima radilo o fingiranom dogadjaju, što je tužilaštvo, bez ikakvog provjeravanja, nemušto odćutalo.

U mjestu Kaludjerski laz, dok se 18. aprla 1999.g., grupa žena, djece i staraca kretala putem, pripadnici vojske su na kolonu otvorili puščanu i mitraljesku vatru. Tom prilikom, ubijena je Nemka Brahimaj sa svoja tri sina Redžepom, Šerifom i Murselom. Ubijena su još dva lica a ranjena je djevojčica Špresa Zogaj. Dok je nosio hljeb i vodu prema koloni, ubijen je i dvanaestogodišnji Labinot Kastrati iz pećkog Nabrđa. Nekim čudom, mada sa prostrelnom ranom u predjelu grudi i ledja, preživio je Hadži Ahmeti, inženjer iz pećkog Novog sela, pa je tako o zločinu ostalo njihovo neposredno svjedočenje.

O ubijanju tih lica, javnost je tada lažno informisao komandujući starješina te vojske citiram: „u žestokom obračunu sa pripadnicima UČK, likvidirano je šest lica“. Naravno starci, neboračka lica, žene i djeca su žrtve tog, kako je kazao „žestokog obračuna“.

Naočigled brojnih lica koja su se kretala u drugoj izbjegličkog koloni, nedaleko od toga mjesta, na putu prema Rožajama, iz kolone je izdvojen inženjer Selim Kelmendi. Odveden je iz ruku supruge i tri ćerke koje su mu se držale za noge. Stotitnak metara dalje, ubijen je sa četiri projektila. Zaista, nemogu prepričati žalost i težinu bola koji je nakon toga nosio njegov otac Mađun. Govorili su ljudi, da Mađun nije plakao samo kada bi ga obuzeo san, a ja znam, da u bolu koji je nosio, nije još dugo izdržao.

U slučaju, Rame i djeteta Sokola Ljaića, te i starice Tone Husaj, koji su 18. aprila 1999. g. ubijeni na prevoju Haile, dok su se sa konjem krektali iz pravca Rugove prema Rožajama, poznato mi je da pripadnici vojske više dana nijesu dozvoljavali porodicama, pa čak ni sudskoj ekipi da pridju na mjesto zločina.

Uz činjenicu da su u vrijeme stacioniranja a potom i nakon odlaska vojske sa tog prostora, evidentirani zločini i nad imovinom mještana nekioliko rožajskih sela, uništavanja ličnih i porodičnih stvari, odnošenje pokretne imovine, radnih mašina i traktora, što je uredno evidentirala ovlašćena komisija uz učešće policije, za potrebe obima ovog izlaganja, odustaću od nabrajanja svakog slučaja ubijanja. U mjesto toga, naglasiću, bez obzira koliko to aktuelno tužilaštvo neće, neumije ili se pak nosi namjerom prepuštanja zločina zubu vremena, da se, djelovanje vojske u prvoj polovini 1999. g., na tom prostoru, obzirom na nedužno stradanje civilnih žrtava, mora kvalifikovati i da će tako ostati, kao ratni zločin, te da se i pored svega, izvršioci zločina (ili njihovi državni „jataci“) moraju pozvati na krivično-pravnu odgovornost.

U odnosu na zločin izvršen 18. aprila u mjestu Kaluđerski laz, nemogu a da ne ukažem na činjenicu, da je prilikom utovara leševa, jedan čovjek koji je još uvijek davao znake života, pištoljskim metkom lišen života na kamionu. Po izvršenoj obdukciji koja je vršena u Andrijevici, svakako radi prikrivanja zločina i predstavjanja da su ti ljudi pobijeni tamo na Kosovu, njihova tijela nijesu predata porodiciama koje su se već nalazile u Rožajama već su transportovana četrdesetak kilomoetara dalje, tačnije zatrpana su u bagerom iskopanoj jami na mjesnom groblju u Novom selu kod Peći. Mada su za radnje uviđaja pa i za predaju leševa bili odgovorni vojni istražni sudija i vojni tužilac, za takvo postupanje koje je imalo karaktaer prikrivanja zločina, još uvijek niko nije pozvan na odgovornost. Na protiv, vojno tužilaštvo je spise uviđaja bez ikakve odluke o zločinu, dostavilo komandi u Beogradu, čime je slučaj zločina tada vojnički i pravosudno nečovječno zatvoren.

Pravni aspekt zločina Kaludjerski laz

O izvršenom zločinu, crnogorska policija, tužilaštvo i sud, aktivno su šutjeli punih pet godina, tačnije sve dok Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskijh prava, koji ja vodim, u aprilu 2005. g., nije podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatih izvršilaca. Odluku po prijavi, pratilo je nekoliko svojevrsnih ali isto tako i indikativnih kuriziteta.

Tadašnja Vrhovna državna tužiteljka, a nakon toga i predsjednica Vrhovnog suda, svojim očigledno nerazumnim odlukama, obilježila je cjelokupni proces koji je, kako smo se kasnije i uvjerili, u samom startu bio osuđen na neuspjeh. Na odluku po prijavi, zaista nepotrebno, čekalo se punih 18 mjeseci, a kada je kako tako istraga krenula, dvanaest lica je označeno osumnjičenim. Uz besmislene riječi tužiteljke u udarnoj emisiji „Živa istina“, „eto neka čuje neki advokat iz Rožaja, da smo juče podnijeli zahtjev za istragu protivu dvanaest lica“, još tada mi je bilo jasno da su osumnjičeni nasumično odabrani, da prema sročenoj dispoziciji zahtjeva za istragu, što će kasnije biti i sadržina optužnice, postupak neće rezultirati osuđujućom presudom. Upravo zbog toga, i pored činjenice da sam se u to vrijeme i radi toga postupka, praktično pretvorio u svojejvrsno tužilačko predsoblje, praktično zatpavajući tužilaštvo ključnim dokazima, dovodeći neposredne svjedoke i slično, zbog svog dostojanstva i očigledne farsičnosti postupka, apstinirao sam da učestvujem na pretresu.

Da li se radilo o zloj namjeri ili o kakvom neznanju, ili o jednom i o drugom, nemogu dati precizan odgovor, ali svakako mogu potvrditi da je u tom slučaju, optužnica koja je svedena na osam optuženih, u samom startu osudjena na pravni neuspjeh, o čemu bi se pravnički naširoko moglo raspravljati.

U mjesto toga, za ovu priliku, ukazaću samo na neke činjenice: - dakle, na jednoj strani imamo neosporne žrtve, a na drugoj neosporno pripadnike vojske sa svojim komandnim sistemom i potpunom vojnom odgovornšću za sva dešavanja na datom prostoru. I pored toga, po shvatanju stručne javnosti, tužilaštvo se opredjeljuje da optuži sedmoricu vojnih rezervista i njihovog komnadanta, i to za radnje koje u datom kontekstu nijesu dokazive. Naime, ako je u vojničkom rovu formacije voda, 18. aprila 1999. g., bilo njih oko tridestak, te ako su po komandi nižeg starješine ili i bez nje, otvorili vatru na kolonu civila, neobjašnjivo je da tužilašatvo iz te skupine izdvoji sedmoricu, navodno kao da su oni lišili života civilna lica. Upravo samo ta okolnost bila je dovoljna odbrani optuženih da insistira na njihovo oslobadjanje zbog nedokazanosti konkretne i izdvojene radnje činjenja optuženih. Isto tako, nije moguće dokazati da je komandant jedinice, na što se takodje insistiralo optužnicom, organizovao i naredio ubijanja, o čemu nema pisanog traga niti traga o usmjenoj naredbi. Prema tome, kako sam već kazao, za odbranu optuženih nije bio težak posao, posebno što nije vršen kontrolni nadzor oružja, zaduženja i razduženja municijom i slično, ili u slučaju Redžaja, za koga je dr. Kuliš potvrdio da je preminuo godinu dana prije stvarnog dogadjaja, o čemu nije vršena valjana provjera, kojim dokazom je odbrana dobila vjetar u ledja uz tvrdnju o navodnom fingiranju ne samo tog zločina.

U mjesto takvog pristupa tužilaštva, dajući optužnicom mogućnost osporavanja činjenica, a bez jasne provjere onoga što se tokom postupka činilo spornim ili dokazanim, tužilaštvo je propustilo da slučaj činjenično pravno rafiniranije cijeni, posebno one radnje koje su činile odgovornost djelovanja vojničke jedinice, pojedinaca u njoj i komandnog sastava, te da na taj način, odgovornost svede na konkretna imena, po principu pojedinačne neposredne i objektivne odgovornosti, što bi u konačnom, možda i zadvoljio sudsku pravdu. U takovom slučaju, ne samo da bi se odgovornost za nastale posledice pojednostavila već bi se time došlo do suštine onoga što se u stvari dogadjalo u to vrijeme na relaciji vojska – građani i uopšte i što je Vrhovni sud svojom nerazumnom odlukom, u tom sluičaju praktično blokirao poostupke za naknadu šteta.

Ostavljajući po strani to što je tužilaštvo optužbom ignorisalo šest stvarnih žrtava, za što nikada nije pružilo razumne razloge, završiću samo uz dvije napomene. Naime, nakon što je uslijedila oslobadjajuća presuda, bez svake sumnje kao posledica namjerno ili nenamjerno lošeg optuženja, ja sam 2015. g., tužilaštvu podnio potpuno novu krivičnu prijavu po kojoj još uvijek nije donijeta bilo kakva odluka. U mjesto toga, na insistiranje medjunarodne relevantne javnosti i nevladinog sektora, tužilaštvo je 2016.g. nevoljno sačinilo izvjesnu Strategiju o aktivnosima radi otkrivanja ratnih zločina. Tragom te strategije, došli smo do podataka da sve do 2021.g., ona nije ugledala svjetlost dana, tačnije po njoj ništa nije radjeno. Nakon što sam se u vezi sa tim, razložno obratio javnosti, Akcija za ljudska prava, sredinom prošle godine oragnizovala je tematsku tribinu na kojoj se uz učešće veoma relevantnih pojedinaca, javno i otvoreno razgovaralo o svim aspektima svojevrsnog tužilačkog nečinjenja. Na opšte iznenadjenje prisutnih i crnogorske javnosti, predstavnica tužilaštva zadužena za tu oblast, potvrdila je: „sve ove godine nije bilo političke volje da se ozbiljnije krene u otkrivanje zločina i procesuiranje izvršilaca zločina“. Šta znači takva potvrda sa nivoa važne i odgovorne državne institucije, koja je upravo prva adresa zadužena da te stvari razriješi, kvalifikuje, definiše i da se desi konačno sudsko suočavanje sa prošlošću, da se zločinci označe imenom i prezimenom, da se skine teret sa naroda kome oni pripadaju, da se zadovolji pravda žrtava , skoro da nije potrebno posebno pojašnjavati. Jednom riječju, to je poraz prava, poraz pravde, države, pravosudnog sistema i klasičan čeoni udar na ljudska prava.

Zaključiću, mada je ova država, svojevrsna endemska oaza mirnog života ratnih zločinaca, uz očigledno orkestsriranu apstinenciju organa gonjenja, organa čiji se djelatnici u raznim formama nagradjuju i unapredjuju, ipak kao nepopravljivog optimistu, drži me mene optimizam da će makar neko novo vrijeme ili pak ljudi zdravih vidika, u ovoj oblasti odgovorno krenuti u pravom smjeru. Radi toga, očekujem djelovanje države u neka tri pravca: uspostaviti efikasno sudstvo sa imperativom vanpolitičkog djelovanja, insistirati na donošenju paketa lustracionih zakona i konačno, uz partnerstvo sa institucijama države, osnažiti nevladin sektor sa imperativom, nošenja procesa suočavanja sa prošlošću.

Uz sve to, veoma je važno uspostaviti obrazovni sistem koji nebi opterećivale (naše i njihove) istorije, iritirajuće teme i kojekakvi spjevovi. Na protiv, mlade je neophodno obrazovati na temelju stvarnih i objektivnih činjenica i civilizacijskih vrijednosti a ne na onim vrijednostima na kojima je edukovan osudjeni iz slučaja Štrpci, koji je očiglednom greškom, ispostavilo se u mjesto turaka naučen da tamani ovdašnje ljude ali samo zbog vjere i nacije.


Velija Murić, advokat – izviršni diretkor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

VRH



Ostali prilozi:
» AVLIJE ZEMLJE BOSNE
Suad Karamustafić | 30. January 2023 12:35
» O OVOME GUS(L)ARI HISTORIJE NE GUSLAJU
Mehmed Meša Delić | 29. January 2023 23:46
» SENAD PEĆANIN OSJEĆA DA IMA IZVJESNE ZASLUGE ZA PALESTINIZACIJU BOSNE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 29. January 2023 12:59
» OSMORKIN TROPRSTAŠ
Elmedina Muftić | 26. January 2023 01:21
» UZ 20 GODINA BOŠNJACI.NET: PORUKA BOŠNJACIMA
Prof. dr. Adamir Jerković | 25. January 2023 06:50
» SRETAN TI ROĐENDAN, BOŠNJAČE MOJ MILI
Mr. Milan Jovičić | 25. January 2023 06:30
» BOŠNJAK BOŠNJACIMA
Said Šteta | 25. January 2023 05:39
» UZ DVADESET GODINA WEB MAGAZINA BOŠNJACI. NET
Mehmed Meša Delić | 25. January 2023 05:03
» JUBILEJ – 20 GODINA RADA BOŠNJACI.NET
Esad Krcić | 25. January 2023 03:48
» POVIJEST KOJA SE PONAVLJA U VIDU NACISTIČKIH APETITA PREMA BOSNI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 24. January 2023 18:59
» MNOGI BOŠNJACI JOŠ NISU „PREPOZNALI“ MEŠU
Sead Zubanović | 24. January 2023 12:55
» HAJMO SE MI PREBROJITI ZA SVAKI SLUČAJ
Muhamed Mahmutović | 24. January 2023 12:46
» NISU NI HISTORIČARI ŠTO SU NEKAD BILI
Mehmed Meša Delić | 22. January 2023 15:26
» KUR'AN ČASNI JE UPUTA I SPAS ZA ČOVJEČANSTVO
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 22. January 2023 15:01
» RUŠENJE SUVERENITETA DRŽAVE BIH
Zijad Bećirević | 21. January 2023 13:52
» PRODAJU LI NIKŠIĆ & COMP. BOŠNJAČKE NJIVE I HAŠLAME
Muhamed Mahmutović | 21. January 2023 12:26
» SABORNA CRKVA SV. TROJICE U MOSTARU PONOVO NA METI PLJAČKAŠA
Mr. Milan Jovičić | 20. January 2023 20:17
» OD GAZIJE DO NOVINARA
Said Šteta | 19. January 2023 14:14
Ostali prilozi istog autora:
» SANDŽAK IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA
09. January 2023 01:49
» SPORA PRAVDA, GOTOVA NEPRAVDA
22. October 2022 12:59
» ONI ĆE BJEŽATI OD SEBE
28. December 2021 22:22
» HODAJUĆI "MRTVACI"
09. November 2021 02:45
» JUSTICIJA TE ZOVE
19. June 2021 12:42
» ZLOČINI BEZ KAZNI
08. June 2021 03:08
» „TAMO NAS NEMA A OVDJE NISMO“
28. December 2018 15:24
» ŠTA TO BJEŠE DOMOVINA ...?
16. October 2017 02:07
» HLJEB
17. May 2017 14:19
» KACUBERSKI "FRONT"
08. May 2017 15:54
» ZLOČIN IZ INFERIORNOSTI
10. June 2015 17:58
» SJEĆANJE NA ŠTRBAČKE žRTVE
01. March 2015 00:54
fastvee.gif
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Taslidza Banner.jpg
Beharban.jpg
Kurtcehajicbanner45.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
bos-jezik.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
KDBH_Preporod.gif
Udruzenje Kultur Media banner.jpg
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif