Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Za samo nekoliko dana ruske jedinice i proruski lokalni pobunjenici preuzeli su kontrolu nad cijelim Krimom. Rezultate referenduma odbacila je prijelazna (privremena) ukrajinska vlada iz Kijeva, kao i SAD i EU, koji su istovremeno uveli i sankcija protiv nekih ruskih lidera

Poslije Abhazije, Južne Osetije u Gruziji i Pridnjestrovlja u Moldaviji, Rusi su izvršili invaziju na Krim 2014. godine. Početkom 21. vijeka ukrajinska politička scena uzavrela je nakon Narandžaste revolucije u Kijevu. Na dotada ukrajinskom Krimu živi većinsko rusko stanovništvo koje je podržavalo tadašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča i njegovu Partiju regija. On je produžio Rusiji zakup za krimsku luku u Sevastopolju do 2042. godine. Prema ovom sporazumu Ukrajina je Ruskoj Federaciji dozvoljavala da drži 25.000 vojnika u Sevastopolju kao i par zračnih baza. Nakon dugotrajnih protesta u glavnom gradu Ukrajine Kijevu, proruski predsjednik Viktor Janukovič je pobjegao februaru 2014. godine iz Kijeva pred gnjevljenom masom naroda a promoskovska vlada je srušena. Tih dana na Krimu su održavani mitinzi podrške Rusiji, ali bilo je i skupova krimskih Tatara ( muslimana) za ostanak sa Ukrajinom.

U martu je Vladimir Putin dobio zeleno svjetlo svog parlamenta da pošalje vojnike na poluostrvo Krim kako bi zaštitile ruske stanovnike. Za samo nekoliko dana ruske jedinice koje su bile bez ikakvih oznaka i proruske lokalni pobunjenici preuzeli su kontrolu nad cijelim poluostrvom. Krimski parlament je također jednoglasno izglasao otcjepljenje od Ukrajine i udruživanje sa Ruskom Federacijom. Isti ruski scenario prepoznaje se danas po svim pobunjenim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Dirirgirani referendum o statusu Krima je održan 16. 3. 2014. godine, a privremena ukrajinska vlada proglasila ga je neustavnim. Lideri krimskih Tatara pozvali svoje stanovništvo da ga bojkotira. Ishod referenduma se znao i prije njegovog službenog održavanja. Na kraju je prebrojano da je 97% glasalo za otcjepljenje od Ukrajine i udruživanje sa Ruskom Federacijom. Stopa izlaznosti bila je jako visoka. Na izbore je izašlo 83% glasača. Ovdje je riječ o ruskoj aneksiji, a rezultate tog referenduma odbacila je prijelazna (privremena) ukrajinska vlada iz Kijeva, kao i SAD i EU, koji su istovremeno uveli i sankcija protiv nekih ruskih lidera i članova samoproglašene krimske vlade. Krimski parlamentarci su izabrali Sergeja Aksjonova za premijera. On je vodio prorusku Partiju jedinstva na poluostrvu.

Krim je inače neuralgična tačka. Ovdje su se sudarala carstva. Na početkom 14. vijeka islam se počeo vrlo brzo širiti među tatarskim stanovništvom za vladavine kana Ozbega, koji je i sam prešao na ovu vjeru. Osmansko Carstvo je bilo dominantna sila u regiji nekoliko stotina godina, ali se od kraja 17. vijeka i rusko carstvo Petra Velikog počelo se širiti preko svojih južnih granica. U naredna dva stoljeća, Rusija i Osmansko Carstvo su ratovali u nizu ratova. Oba carstva, i rusko i tursko, su htjeli imati kontrolu crnomorskih obala. Rivalstvo između Rusije i Osmanskog Carstva oko Krima nastavljeno je nakon toga i razbukalo za vrijeme Krimskog rata (1853.–1856.).

Za vrijeme sovjetske revolucije Krim je postao posljednje uporište bjelogardejskih snaga. Nakon njihovog poraza ovo poluostrvo je organizirano u Krimsku ASSR u sastavu RSFSR, koja je trajala od 1921. do 1945. godine. Po oslobođenju od Nijemaca Krim je ustupljen 26. 4. 1954. godine Ukrajinskoj SSR. Ovu odluku koja je kasnije izazvala polemike donio je tadašnji šef Komunističke partije Sovjetskog Saveza Nikita Sergejevič Hruščov u povodu 300 godišnjice Perejaslavskog sporazuma, kojim je Ukrajina pala pod rusku vlast. Kako se Sporazum do danas tumači dvosmisleno, on je ostao predmet kontroverznih rasprava. Hruščov je smatrao da je Sovjetski Savez vječan i da je svejedno gdje će Krim biti. Zbog takvog rješenja, sukob se pretvorio u rat između bivših republika Sovjetsko Saveza, Rusije i Ukrajine.

(U sljedećem nastavku: Direktna intervencija u Abhaziji)