Jedne prilike je muftija Muamer Zukorlić duhovito govorio o završetku svog ovozemaljskog puta i konstatirao da će biti dobar, tek kad ga više ne bude, kao i mnogi Bošnjaci. Bio je itekako u pravu, kao u svemu što je radio, s tim da mnogima ni sad nije dobar što se vidi nakon inicijative da mu se dodijeli ulica, jer ako dadnu ulicu njemu, misle da će zafaliti za njih!

Dženan Mulić, vijećnik Općinskog vijeća Centar u Sarajevu, podnio je inicijativu da se dvije ulice nazovu po našim istaknutim intelektualcima, dvojici akademika, Muhamedu Filipoviću i Muameru Zukorliću.

Napade “fine gradske raje” (FGR) na ovu inicijativu nije trebalo dugo čekati. Odmah se iščeprkalo, ko sve nema ulicu u Sarajevu, a ko bi je sve trebao imati. Nije im se dalo istraživati ko sve ima ulicu u Sarajevu, a neprijatelj je ovog grada i njegovog većinskog stanovništva ili ni po kojoj osnovi ne bi trebao imati ulicu bilo gdje.

Jedna dama se posebno potrudila pa je na svom portalu napravila opširnu analizu, zašto se Muameru Zukorliću nipošto ne bi smjela dati ulica u glavnom gradu njegove domovine, Bosne i Hercegovine!

Jedan od glavnih argumenata joj je to, što je on odlukom sudbine bio nastanjen u Srbiji, što će reći da jedan Dževad Karahasan neće imati pravo na to, jer se ni kriv ni dužan morao naseliti u Austriji.

Ili, evo još banalnije poređenje.

Ne smatram sebe dovoljno velikim da će moje ime, u tu svrhu, nekad neko predložiti ni u rodnom Cazinu, jer pored državljanstva BiH imam i švedsko državljanstvo, što mi je neoprostiv grijeh, ali u pisanju ovakvih osvrta su dozvoljene svakakve usporedbe.

Urednica portala Patria, Amina Zećo-Čorbo, čije osvrte ja rado pročitam, ovaj put je bila ispod svakog ljudskog i novinarskog nivoa.

U tračerskom stilu je u svoj tekst stavila neprovjerene priče o Muameru Zukorliću, od navodnog enormnog bogaćenja i bahaćenja s blindiranim džipovima, do ulaska u njegove porodične odnose, što od nje nisam očekivao. Nekako je progutala inicijativu za Filipovića, pa čak i njegove zasluge za BiH i Bošnjake preuveličava, kako bi dokazala da Zukorliću nikako nije mjesto u društvu Filipovića.

Muhamed Filipović je bio britkog uma i Bošnjaci mu mnogo duguju, ulica je najmanje što mu mogu dati, ali je taj čovjek jako cijenio angažman Muamera Zukorlića i jako ga uvažavao. U tu svrhu je napisao i knjigu “Fenomen muftija”, koja svjedoči o tome, a to možemo posvjedočiti i svi mi koji smo bili često u društvu te dvojice velikana. Eminu Zećo - Čorbo, nisam nikad vidio u njihovoj blizini, pa mislim da nema pravo da ih razdvaja, ako su se oni najbolje osjećali kad su zajedno.

Kad sam se već izjasnio o inicijativi za Filipovića, red je da kažem da inicijativu za Zukorlića podržavam još jače i da smatram da je on u mnogim segmentima zaslužniji za to nego Filipović, iako bi me i on ukorio zbog toga, zbog velikog poštovanja prema starijem kolegi. Evo i obrazloženja.

Zukorlić je iznad svega volio svoju domovinu Bosnu i njen glavni grad, a to što se slučajno rodio i živio u Srbiji mu se ne može uzimati kao otežavajuća okolnost. On je u želji da pomogne povratnike u genocidom desetkovanu Srebrenicu, svoju adresu iz Sarajeva premjestio u Srebrenicu, pa bi oba ova grada trebala imati ulice s njegovim imenom.

Pokret, koji se mogao staviti pod naziv “Bitno je biti Bošnjak”, je nezamisliv bez Muamera Zukorlića, a njegova borba za bosanski jezik je epska!

Bio je nevjerovatno elokventan i široko obrazovan, tako da je s lahkoćom dobivao duele u javnom prostoru, a Bosni, Bošnjacima i bosanskom jeziku je posvetio neke od svojih najvažnijih radova.

Bošnjaci u Sandžaku su u njemu imali neustrašivog zaštitnika prava i velikog borca za institucionalizaciju te borbe. Bio je borac i za vakufe, a humanitarna organizacija Hajrat, koju je on osnovao, uz mnoge druge ustanove, i danas hrani dnevno po nekoliko hiljada usta.

Mogao bih nabrajti još dugo, ali mislim da je dosta.

Na kraju, moram reći, da ja nisam imao nikakve lične koristi od njega, pa da neko kroz to gleda ovaj moj osvrt. Nisam se ponekad s njim ni slagao oko nekih pitanja, a nisam od onih koji glorifikuju bilo koga. Ima mnogo onih za koje se nikad ne bi čulo da nisu virili ispod muftijinog šinjela, a sad ruše ono što je on gradio i neće stati u odbranu njegove časti. Ja sam bez muftije imao svoj put i ostvario se u svijetu pisane riječi i društvenog aktivizma.

Jednostavno, ne mogu podnijeti zulum prema čovjeku, koji je davao više od svog maksimuma za BiH, Bošnjake, Sandžak, Sarajevo, bosanski jezik, Islamsku zajednicu… i nadam se da neće ova inicijativa doći samo iz Sarajeva!

Muhamed Mahmutović, pisac