U vremenu kada je brak, kao osnovna ćelija društva, izložen napadima svih vrsta zla, kada se širom svijeta uporno i studiozno rade na njegovom obismešljavanju i urušavanju, nije nimalo zahvalno stati u odbranu istog. Danas kada se afirmišu gej brakovi, danas kada je zakonito da djecu usvajaju i odgajaju „supružnici“ tih istospolnih ozakonjenih bračnih veza, kada se po svaku cijenu afirmiše rodno pravo, navodno pravo na „izbor“ pola, na skupovima i paradama podrške pomenutih udruženja, u našoj domovini, često čujemo narodnu pjesmu: „Snijeg pade na behar na voće“. Nije to slučajno jer nastavak te pjesme glasi: „Neka ljubi ko god koga hoće“! Ova poruka koje nema u originalnoj verziji te pjesme, sada kao čvrsta brana stoji ispred legitimiteta bračne preljube, nevjerstva, homoseksualstva i lezbejstva, a već sutra, vjerovatno, stajaće isto tako ispred pedofilije, zoofilije i svih ostalih seksualnih poremećaja i devijacija!

Nije tačno da su ovakvi stihovi pomenute pjesme originalni i poznato je da su nastali iz sasvim drugih namjera i pobuda. Za potrebe ateističkog državnog uređenja bivše Jugoslavije vršena je, između ostalog, i cenzura tekstova narodnih bosanskih pjesama. Bila je obavezna eliminacija imenica „Bog“ i „Allah“ kao i svih ostalih riječi turcizma tipa aga i beg i drugih nepodobnih termina. Tako je, na primjer, bulbul pticu zamijenila ptica sojka, a djevojku Fatu, Kata. U drugoj prepravljenoj pjesmi je majka sina Muju klela da, gluho bilo, umre, riječima: “živ ne bio majci,“ zato što je potkivao konja noću, a ne po danu! Ime Ahmo je u pjesmi „Čudna jada od Mostara grada“ zamijenila je riječ, dragi, vjetar u pjesmama nije više puhao, nego duvao i tako redom. Bilo je to vrijeme eliminacije slova „h“ iz bosanskog jezika pa je planina Jahorina postala Jakorina! Na taj način se ujedno, mudro i smisleno, brisalo i historijsko pamćenje Bošnjaka, kao i njihovo, sve do danas od pojedinih šovinističkih krugova, osporavano pravo na vlastiti, bosanski jezik. Suprotstavljanje toj, kako je on nazvao „srbizaciji“ bosanskog jezika, veliki pjesnik i vizionar Mehmedalija Mak Dizdar je svojevremeno doslovno platio vlastitim životom, a rahmetli književnik Alija Isaković je, iz istog razloga, bio dugo proganjan i samo čudom uspio izbjeći sličnu sudbinu.

Jedini pjevač koji je sačuvao originalnost stihova čiji je prepravljeni dio nalazi u naslovu teksta je Davorin Popović vokalni interpretator sada već kultne grupe grupe „Indexi“, koji u svojoj aranžmanski modernoj pjesmi kaže:

„Snijeg pade na behar na voće,
daruj Bože onom ko šta hoće,
pa i meni što mi srce želi“

Ludvik Kuba, slikar, muzičar, pisac i profeseor (1863-1956) je svojevremeno obilazeći državu Bosnu uoči Prvog svjetskog rata prikupljao narodne igre i pjesme, zapisao jedan interesantan podatak. Niti u jednom bošnjačkom selu nije naišao na dijete koje je rođeno izvan bračne zajednice! Zar ova činjenica nije dovoljan dokaz da u takvom narodu nisu mogle nastajati amoralne pjesme! U kolu su djevojke i momci tokom igre između sebe držali krajeve platnene maramice, a ako je kojim slučajem momak djevojku dohvatio i samo prstom, stupanje u brak njih dvoje bila je neminovnost. U suprotnom bi to bila neoprostiva bruka i sramota, kako za njih dvoje, tako i njihove porodice. U narodu ovakvih moralnih normi sigurno nisu mogle nastajati pjesme bezkarakternih poruka. Bračna zajednica je bila i ostala najjače uporište u borbi dobra protiv zla, bio to amoral, alkohol, kocka, korupcija ili droga. Društvo to mora prepoznati i početi mnogo više ulagati u njeno očuvanje i osnaženje. Iz nje će, zauzvrat, sve više dolaziti fizički i moralno zdrave jedinke od kojih svi ovisimo. Kućni odgoj je neuništiv temelj perspektive kolektiviteta, a raspad porodice po svojim posljedicama ravan je atomskoj eksploziji. Proizašle štete su trajne i nesagledive!

Hvala Bogu pa Bošnjake nije opismenjavao Vuk Karadžić čija je erotska zbirka pjesama vulgarnog naslova, „Crveni ban“ i danas, još uvijek, najprodavanija knjiga i najčitanije štivo države Srbije!