Vilajet potiče od arapske riječi wilyah, što znači pokrajina. Vilajeti su oformljeni 1864. godine, u Osmanskom carstvu administrativnom reformom kada su ajaleti (nadležna područja) preoblikovani u vilajete. Bosna je bila jedno od konstituvnih provincija vilajeta, Osmanskog carstva, sve do austro – ugarskog pripojenja, 1908. godine.

Teritorij današnje Bosne i Hercegovine također se nalazio pod okupacijom i vlašću Osmanlija, kao administrativna jedinica po nazivom Bosanski vilajet. Na tom teritoriju živio je značajan broj pravoslavaca, koje su iskorištavale kneževine Srbije i Crne Gore u namjeri da se i na Bosnu i Hercegovinu prošire. Sredinom 19. stoljeća organizirale su i pomagale ustanike pravoslavnog stanovništva u istočnoj Hercegovini, kojoj je tada pripadao i Nikšić sa svojom širom okolinom.
Od 1875. do 1878. godine – prvo u istočnoj Hercegovini, a potom i u istočnoj Bosni i Bosanskoj krajini - bosanskohercegovački pravoslavci – inicirani i podržani od kneževina Srbije i Crne Gore – podigli su oružani ustanak protiv Osmanlija.

Stvarni cilj podizanja ustanka nije bio osloboditi pravoslavce od Osmanlija nego pripajanje teritorije Bosanskog vilajeta Srbiji i Crnoj Gori. U taj rat protiv Osmanlija uključila se i Rusija. Crna Gora je željela zaposjesti istočnu Hercegovinu, a Srbija istočnu Bosnu i sav prostor do Bosanske krajine To je bio prvi pokušaj podjele teritorije današnje Bosne i Hercegovine između njenih susjeda. Tada i sada Srbije i Crne Gore.

Iako se u bošnjačkoj precepciji bosanskohercegovačke prošlosti okupacija Bosne i Hercegovine uglavnom razumjeva kao štetan historijski događaj, ona je, zapravo, sa današnje historijske distance spasila Bosnu i Hercegovinu od podjele između Srbije i Crne Gore.

Slična bošnjačka pogrešna percepcija historijskih događaja u vezi s Bosnom i Hercegovinom, dešava se i s razumjevanjem njene prošlosti od 1941. do 1992. godine. Socijalistički period, ponovo je spasio Bosnu i Hercegovinu od teritorijalne podjele, tada između Srbije i Hrvatske, isto kao što je spasila i austro-ugarska okupacija 1878. od podjele između Srbije i Crne Gore.

Teritorij današnje Hrvatske, u vrijeme spomenutih burnih dešavanja na ostatku Balkanskog poluotoka bio je pod vlašću Austro – Ugarske. Politički život u Hrvatskoj bio je intenzivan, Hrvatska je imala svoj Sabor i hrvatska politička elita - kao i srpska i crnogorska – razmišljala je o hrvatskoj državi i njenim budućim granicama u kojima je zamišljena i Bosnu i Hercegovinu. Austro-Ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine 1878. godine vidjela je kao mogućnost da to i ostvari, te je hrvatski Sabor uputio zahtjev austro-ugarskom caru da Bosnu i Hercegovinu priključi Hrvatskoj. Car je ignorisao taj zahtjev. Poznato je da je Austro – Ugarska bila takozvana dvojna monarhija. Iz današnje bosanskohercegovačke situacije slikovito bismo mogli kazati da je imala dva politička entiteta, što se ogledalo i u njenom službenom nazivu. Austrijski i mađarski. A to je značilo da jedan entitetz bez saglasnosti drugoga nije mogao ništa odlučivati.

Teritorij Bosne i Hercegovine nije pripao ni jednom od dva entiteta, niti je između njih bio poljuljan, iako je bilo prijedloga i zahtjeva od mađarskih političara. Do kraja austro-ugarske vlasti Bosna i Hercegovina ostala je, da tako kažrmo, zaseban politički entitet. Zajednički između Austrijanaca i Mađara. Ako bismo tražili neko poređenje s današnjim primjerom mogli bismo reći da je ona u Austro – Ugarskoj bila poput distrikta Brčko u Bosni i Hercegovini koji ne može pripasti ni jednom od entiteta.

Nakon završetka 1. svjetskog rata kao i par godina ranije došlo je do krupnih neočekivanih – političkih promjena u Evropi, pa tako i na Balkanu. Formirana je zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca, te su srpske i hrvatske velikodržavne ideje nastavile egzistirati i djelovati u drugačijem i složenijim političkim uslovima radi kojih su često dolazile u oštre međusobne sukobe. Politička neslaganja Srba i Hrvata kulminirali su – javnosti dobro poznatim – ubistvima i ranjavanjem nekoliko vodećih hrvatskih političara u Skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što je kralju poslužilo da uvede diktaturu početkom 1929. godine i preko nje ostvari potpunu srpsku političku hegemoniju. Bez oklijevanja možemo kazati kako je za narednih nekoliko godina de facto bila ostvarena ideja velike Srbije. Taj srpski hegemonizam progutao je, deset godina ranije crnogorsku nacionalnu državu i Crnogorce inkoporirao u srpski politički svijet, što je potrajalo do proglašenja crnogorske državne nezavisnosti prije nekoliko godina, a s tim ne mogu da se pomire oni koji i dan danas govore ili planiraju neki novi – „srpski svet“.

Do sredine tridesetih godina 20. stoljeća srpske i hrvatske političke elite shvatile su kako se njihove političke zamisli naspram Bosne i Hercegovine ne mogu realizirati bez njihovog ozbiljnog međusobnog sukoba, te su nadošle na ideju o dogovoru o podjeli Bosne i Hercegovine na njihovo obostrano zadovoljstvo.

U osvit 2. svjetskog rata postigle su politički sporazum, kojim su međusobno podijelile Bosnu i Hercegovinu između Hrvatske i Srbije. Bosna i Hercegovina već je bila podijeljena od januara 1929. godine između četiri banovine Kraljevine Jugoslavije, ali ta podjela nije zadovoljavala očekivanja hrvatskih političara. Potpuno zadovoljstvo podjelom Bosne i Hercegovine ostvarili su tek sa sporazumom Cvetković – Maček iz 1939. godine.

Taj sporazum išao je na štetu Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka, koji su shvatili da će biti podjeljeni između srpske i hrvatske banovine unutar Kraljevine Jugoslavije, te su se tome usprotivili. Komunistička partija, koja je u to vrijeme djelovala u ilegali, također se nije slagala s podjelom Bosne i Hercegovine. Djelovala je i protiv realizacije tog sporazuma i zalagala se za teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine, što je bila politička novina, koja će po završetku 2. svjetskog rata postati vladajuća na pola stoljeća. Svakako da trebamo imati na umu da je bilo bosanskohercegovačkih komunista, srpske nacionalnosti, koji su se protivili podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Dakle, nisu svi komunisti tada, a ni poslije, vidjeli Bosnu i Hercegovinu teritorijalno neokrnjenu i samostalnu naspram Srbije u budućoj jugoslavenskoj državi koju su zamišljali.

Protivljenje Bošnjaka, komunista i socijalista nije utjecalo na provedbu sporazuma Cvetković – Maček, te je do aprila 1941. godine Bosna i Hercegovina ostala podijeljena između srpske i hrvatske banovine. Njemačka okupacija Kraljevine Jugoslavije potpuno je promijenila političku situaciju. S nestankom Kraljevine, na smetljište historije otišao je sporazum Cvetković – Maček. Na prostoru Kraljevine Jugoslavije formirane su dvije kvisliniške države. Nezavisna država Hrvatska i takozvana Nedićeva Srbija. Bosna i Hercegovina ponovo je je teritorijalno objedinjena, ali u granicama hrvatske fašističke države. To je bio razlog zbog kojega je veći broj bošnjačkog stanovništva i bošnjačkih političkih aktivista prihvatilo hrvatsku državu. Bošnjaci u to vrijeme nisu bili ni politički razvijen narod. Oni su se prepuštali historijskoj stihiji koja je ličila na krivudavu mutnu rijeku, koja se na sreću ulijevala u more spasa. U doba Kraljevine Jugoslavije, a naročito u vremenu od 1939. do 1941. godine, bili su na političkim marginama. Njihova, jedina značajna, politička partija, Jugoslavenska muslimanska organizacija, prestala je postojati. Bošnjaci nisu bili politički objedinjeni. Svako je, u svom kraju, vodio neku svoju politiku, a svi s ciljem da izbjegnu stradanje naroda.

Sarajevo, u kojem se nalazila većina bošnjačkih intelektualaca, nije mogla imati vezu i saradnju s Bošnjacima u Mostaru, Trebinju, Foči, Tuzli, Bijeljini, Banja Luci, Bihaću... i obrnuto. Dakle, politički obezglavljeni i bez vlastitih ideja, osim one o bosanskohercegovačkoj teritorijalnoj cijelovitosti. Njima je to bio vitalni interes. Da li će – teritorijalno cjelovita Bosna i Hercegovina – bit u sastavu Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne države Hrvatske ili njemačkog Rajha, većini nije bilo od posebne važnosti. Samo njena teritorijalna cjelovitost i s njim oni, Bošnjaci „na okupu“, kako se tada govorilo.

U aprilu 1941. godine Bošnjacima nije bila poznata zločinačka priroda njemačkog Rajha, niti fašističke namjere NDH naspram Jevreja, Roma i Srba. Kada se uskoro pokazala ta zločinačka strana NDH, Bošnjaci su odgovorili nizom poznatih rezolucija potpisanih u više bosanskohercegovačkih gradova, kojima su počeli pokazivati protivljenje njenoj unutrašnjoj politici. Ubrzo su počeli tragati i za političkim rješenjima. Svi su se snalazili kako su mogli i umjeli i u skladu sa stanjem u svojoj blizini. Neki su ostvarivali saradnju s komunistima, neki s hrvatskim vlastima, a neki su, čak, ostvarili saradnju i s četničkim komandama. Partizani su ponudili Bošnjacima i oružanu zaštitu od četničkih pokolja, koju su oni nastojali ostvariti od Njemačke putem sutonomije Bosne i Hercegovine pod njenim protektoratom.

U sastavu 6. bosanske, narodnooslobodilačke udarne brigade, formiran je Muslimanski bataljon, koji je postao jezgro za osnivanje 3. muslimanske, odnosno kasnije 16. muslimanske narodnooslobodilačke udarne brigade. Bila je prva vojna jedinica na prostoru Bosne i Hercegovine koja se nazivala muslimanskom. Sedma muslimanska brdska brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine, dakle, nije prva vojna jedinica s muslimanskim nazivom.

U ljeto 1941. godine počeo je oružani ustanak protiv okupatorske vlasti u većem dijelu Bosne i Hercegovine. Većina ustanika bila je srpske nacionalnosti, što je i normalno jer su bili u nekim sredinama većinsko stanovništvo. U prvoj ratnoj godini na prostorima Bosne i Hercegovine srpski ustanici četnici i partizani djelovali su zajedno, na prostoru istočne Hercegovine, Podrinja i Bosanske krajine ti ustanici su počinili brojna i svirepa ubistva Bošnjaka, što je snažno utjecalo na njihovo nepovjerenje i prema partizanima, koji su se početkom narednih godina razišli s četnicima zbog različitih političkih opredjeljenja.

Četnički pokret nastojao je realizirati ideju velike Srbije. Na teritoriji Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore provodio je genocid nad Bošnjacima, kako bi ta buduća srpska država imala apsolutnu većinu srpskog stanovništva. Vrlo brzo četnici su ostvarili političku i vojnu saradnju, prvo sa italijanskim, a potom i s njemačkim okupatorom. Vojnu saradnju ostvarivali su, čak, i s hrvatskim snagama u borbi protiv zajedničkih neprijatelja, partizana, koje je predvodila Komunistička partija.

Zahvaljujući pobjedi Saveznika na svjetskom ratištu i partizani na jugoslavenskom, je najvažnija prekretnica u korist Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaka, koja ih je trajno spasila od srposko – hrvatske međusobne podjele. Četnici su 1944.godine nakon poraza zbog partizanske prevage ili bježanja u partizane prekinuli sa progonom i ubijanjem Bošnjaka.

Partizanski pokret otpora imao je drugačije političke zamisli koje su zaokružene sredinom jeseni 1943. godine. Na političkim zasjedanjima – bosanskohercegovačkih antifašista u Mrkonjić Gradu 25. novembra i jugoslavenskih antifašista u Jajcu četiri dana poslije – donesene su definitivne i jasne odluke u vezi s budućnosti Jugoslavije i Bosne i Hercegovine unutar nje, ali i Bošnjaka, odnosno Muslimana, kako su tada nacionalno identificirani. Bošnjaci nisu mogli samostalno utjecati na ishod 2. svjetskog rata na prostoru Bosne i Hercegovine, kao što nisu utjecali ni na njegov početak. Pobjeda antifašističkog pokreta otpora, zaista, bila je najbolji završetak rata za njih. Da je pobijedila bilo koja druga politička ideologija, ustaška ili četnička, za Bošnjake bi to bilo kobno.
Od 1944. do 1992. godine srpsko – hrvatski agresori su koristili vrijeme da bi u njemu iskovali novi plan podjele Bosne i Hercegovini, ali i uništavanje bošnjačkog naroda, koji je trebao nestati u vihoru genocida. Nakon propalog sporazuma Cvetković – Maček odrastaju novi srpsko – hrvatski nacionalisti koji planiraju ubitačne kombinacije kako za Bosnu i Hercegovinu isto tako i za Bošnjake. Prvo je počelo sa sporazumom Milošević – Tuđman, a tamo gdje su oni stali nastavljaju Boban – Karadžić, kako bi dijelove Bosne i Hercegovine na koje su stavili svoje šape pripoje svojim matičnim državama. Iz ovih sporazuma nastao je Deyton – zamrznuto Karađorđevo , jer su i agresori učestvovali u pregovorima i potpisivanju tog sporazuma. Kako ne ide sve po zacrtanom planu ostaje da to dovrše sa sporazumom Dodik – Čović, uz pomoć Rusije, Srbije i Hrvatske.

I agresija Rusije na Ukrajinu trenutno ide u prilog Bosni i Hercegovini, jer će se za par godina ili decenija izvući iz još jednog pokušaja da se zatre i podijeli kao plijen između velikosrpskih i velikohrvatskih težnji da Srbija, a za njom i Hrvatska na njen račun prošire svoje nacionalne prostore. Zbog agresije i sporog napredovanja ruske vojske u Ukrajini, Putin je privremeno zaboravio na Bosnu i Hercegovinu, ali nije zaboravio da pruža pomoć onima koji će raditi za rusku stvar u Bosni i Hercegovini, ali i u Crnoj Gori.

U završnici rata 1995. godine prevagu je – uz kvalitetan i uporan vojnički otpor srpsko – hrvatskom agresoru, od legalne vojske Republike Bosne i Hercegovine, odnosno njene Armije – ipak donijelo njeno pravno naslijeđe iz doba socijalističke Jugoslavije. Ostvarivanjem državne nezavisnosti i njenu odbranu od 1992. do 1995. godine, još je jedna velika historijska prekretnica u korist Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaka koja bi teško bila ostvariva bez one iz 1943. godine, kada je Bosna i Hercegovina dobila državnost i nije je više gubila niti se Srbiji ili Hrvatskoj pripojila. Bosanski vilajet koji srpsko – hrvatski agresori ne pripojiše svojim matičnim državama nazvaše ga „Tamnim vilajetom“ kao samo njima obećanom zemljom. Obećanje ludom radovanje!
Ovakvi članci su nam potrebni zarad prisjećanja na važne datume naše historije i (ne)naučene lekcije.

Prilikom pisanja ovog članka koristio sam i parafrazirao prilog: „Značaj antifašističkog pokreta otpora za nezavisnost BiH“ - koji je napisao dr. sci. Amir Kliko u prilogu Oslobođenja – „Pogledi“ septembra 2022. godine.