„Svaka partija sama po sebi govori o sistemu vrednosti i poretku manipulacije koji je godinama unazad pronalazio istaknuto mesto na proscenijumu naše političke stvarnosti. U nedostatku istinskih veličina i opipljivih rezultata, broj navodnih sledbenika – uglavnom vladajuće – političke partije uzima se kao mera uspeha, jer to je jedina novostvorena “vrednost”.

U ono vreme naše zajedničke jugoslovenske prošlosti, onda kada smo bili drugovi i drugarice u jednopartijskom sistemu, Savez komunista, odnosno Komunistička partija, je bio alfa i omega društvenog života i lumen koji se osvetljavao put uspeha u karijeri pojedinca. Krahom tog sistema, mnogi su se pravdali da su morali da imaju crvene knjižice da bi studirali, napredovali, našli dobar posao, bili uspešni i cenjeni članovi zajednice. Tako je Savez komunista Jugoslavije krajem 1981. godine imao gotovo 2,1 miliona članova, odnosno 9,5 odsto ukupnog stanovništva zemlje“.
/citat Ratko Femić je glavni urednik beogradskog evnog lista Kurir/ ?

Elitistička ideologija u službi falsifikacije povijesti
“Zašto ljudi ne vjeruju da je Tito bio Josip Broz? Jedan dio odgovora je svakako uporište ekstremne desnice u antisemitizmu, o kojem je bilo riječi iznad. Drugi dio odgovora leži u predrasudama o radništvu i seljaštvu, odnosno o nižim društvenim klasama. Ljudima je često nezamislivo da se obični radnik ili seljak može emancipirati, obrazovati i postati državnik. Stoga često posežu za teorijama urote i drugim mističnim objašnjenjima.
Ovo je posljedica i meritokratskog mita po kojem živimo u pravednom društvu u kojem svako može uspjeti, a neuspjeh je isključivo krivica nesposobnog pojedinca. Stvari koje Tita čine „sumnjivim“ su obično one koje vezujemo za kulturni kapital viših klasa – kako to da je, primjerice, znao svirati klavir i igrati šah? Međutim, činjenica je da je u povijesti radničkog pokreta fenomen inteligentnog proletera-autodidakte bio sasvim normalna pojava.
Možemo sa sigurnošću zaključiti da su Tito, koji je vodio antifašistički rat i socijalističku revoluciju u Jugoslaviji, i Josip Broz, rođen 7. svibnja 1892. godine u Kumrovcu, jedna su te ista osoba. Iako osobno ne volim apelirati na autoritete (a u ovom tekstu svakako ne manjka drugih argumenata), uporna pseudonaučna nagađanja o njegovom identitetu u posljednjih 30 godina zavređuju i kratak pregled ljudi koji tvrde da je Tito zaista bio Broz i njihovih zvanja.
Tito je zapravo bio… Josip Broz iz Kumrovca.

Jedan od upornijih mitova u javnom prostoru na području bivše socijalističke Jugoslavije je pitanje porijekla njenog osnivača.” /Autorica: Stefan Gužvica/
Dakle, naši idoli drug Tito i drug Željko Komšić su istinski Hrvati rođeni, Josip Broz Tito u Kumrovcu Hrvatska, a Željko Komšić u Kiseljaku Bosna i Hercegovina.


Sulude su ideje mnogih ovih današnjih Hrvata , nacionalista iz HDZ-a, sljedbenika ustaške ideološke matrice i njohvih Blajburših gena, da ovi ljudi nisu Hrvati i da su čak tobožnji zločinci, kako to stoji i piše u nekim njihovim medijima i nalazima hrvatskih portala.
Nažalost, istorijske istinske činjenice su nam ukazale, da sui neki nacionalistički elemnti kao “crvene krtice“ bile uvučene i državne institucionalne strukture, bilo civilne ili vojne vlasti, sa svojim prikrivenim nacionalističkim ideološkim težnjama, što se i otvoreno objedanilo u period poslije Tita, u dvostrukoj agresiji na našu Bosnu i Hercegovinu.
Istina je, da je samo smrt i Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića i inih njihovih saradnika, spasila iste od vejčne tamnice, presudama iz Haga, za njihova sva zlodjela činjena na ovim prostorima.
U našoj današnjoj surovoj realnosti suživota, nejezda i naleti na li ki djela našeg člana Predsjedništva Željka Komšića, od strane HDZ-ovih nacionalista, koji su u svoje vrijeme imali i “crvene knjižice“ tobožnjih komunista, a iste su znalački prikrivali godinama, stavljajući se u utrku realizacije prikrivenih genocidnih težnji?
Međutim, kako im je na tome putu najviše zasmetao, naš patriot a i “Zlatni ljiljan“ naše slaven Armije BiH, ŽELJKO Komšić, nisu mogli niti ovi susjedi vsa zapada a niti komšije bsa istoka, do kraja njihovih zamišljenih suludih nakana, iste i dovršiti?
Krajnje sramotno, cinički i životinjskim nagonima, nastoje na silu da ga eleminišu, misleći ako ga proglase “personom non grate“ da čine neki ispravan i koristan potez, koji će im se na kraju krajeva i njima o glavu razbiti.
Tako sui brojni naši bosanskohercegovački “čimbenici“ iz redova HDZ-a, nastavljajući mračnu i ludačku ideološku matricu svoga “oca nacije Franje“ u koploni sa lažima i obmanama šire javnosti, zakukali o tobožnjoj njihovoj ugroženosti, zaboravljajući i lično agresorsko djelovanje, uzurpaciju imovine, stradanje građana ove države i brojnim logorima u koje su uglavnom trpali naše Bošnjake i o stale.
Dobro je jednom prilikom izjavio poštovani Papa Franju: “Nikada više vjernika u katedralama, a manje vjere“ svakako aludirajući na njihove skrivene “komunjare“ koji sun a misama zauzimali prve redove, sa skrivenom “crvenom knjižicom“ u džepovima svojih sakoa.
Brojni su primjeri ovih njihovih “velikih i lažnih Hrvata“ od Dragana Čovića, Mije Brajkovića, Ive Bradvice i inih njihovih HDZ-ovaca, znanih iz Mostara i šire Hercegovine.
Ostaje nam samo žal, da narod i građani susjedne nam države Hrvatske neće da spoznaju nacionalističku ulogu i nakane ovih nacionalista HDZ-a, pa je skoro i cijela Hrvatska kontanamirana njihovim smradom i lažima iz ovih naših hercegovačkih krajeva i grada Mostara.