Pisana rijec
NEPRAVEDNA CAREVINA JE CRNA RUPA KOJA GUTA SVAKU SVJETLOST KOJA SE UKAŽE
|
|
Autor: Smaila Balić Rahmanović
Objavljeno: 18. October 2022. 18:10:15
1683. godina; u Bosni, na granicama Osmanskog carstva
Zima. Januar mjesec. Mjesec u kojem ti se hladnoća na ovim prostorima uvuče u kosti, a hladan zrak kao da pročišćava insana i odgoni sve ono što je bilo kaljavo u njegovim mislima, ali i srcu. Tik pred jaciju namaz, namaz kojeg stanovnici u džematu nisu propuštali, jal zbog druženja koje bi kasnije u mejhani uslijedilo ili radi približavanja Bogu niko ne bi znao reć'. Bit će da je i jedno i drugo. U džamiji pod svijećama koje prave sjene i mirisima gaza kao da duša odluta, kao da zemaljsko nema više nikakvog značenja. Međutim, večeras je bilo komešanja, a to nije bio dobar znak. Hazim, čija je mejhana bila, zaključao mejhanu pa pohiti na namaz da ljudima prenese vijesti koje je čuo. Volio je Hazim, uprkos strahu kojeg je imao zbog širenja vijesti ipak da ih on prenosi. Nekako mu je to davalo na važnosti, a kasnije bome i na pazaru kada bi se kod njega do kasno u noć sjedilo uz kahvu i rahatlokume pa pričalo o sudbini koja je vazda za ove krajeve bila neizvjesna. Kaže Hazim da je stigao Portin kurir lipo iz Stambola i da se smjestio kod Ramiza u han. Govorka se da će sultan krenuti na Beč, srce i centar kršćanske Evrope. Uznemirenje ovlada ljudima pa efendija dade znak mujezinu da prouči ezan. Džematlije ušutaše, a gradom se razli lijepi ezan. Ne samo gradom, i kroz tijelo vjernika kolaju riječi umirenja: „Nema Boga osim Allaha. Allah je najveći!“. Ima li na svijetu ljepših utjeha od Božijih riječi? Nakon molitve ljudi su se razišli u tišini, svako sa svojim mislima. Jedna pogrešna riječ, a koja li je pogrešna niko ne zna, mogla bi koštati glave. Samo efendija pri razlazu naglas reče sve ono što su drugi mislili i osjećali: „Dokle li će Bošnjaci na tuđim poljima krv ostavljati zarad tuđe zemlje? Da pohlepa nije zavladala sultanom pa mu pomutila razum i ispravno rasuđivanje? Beč je ogroman zalogaj kojeg ovo carstvo ne može progutati.“ Večeras niko u mejhanu svratio nije.
„Prije će biti da će mi ove vijesti koje sam proširio natvorati belaja, nego pazara, kako sam mislio. Hazime, promisliš li ti ikada prije nego što progovoriš?!“ – korio je sam sebe.
Kuće su se ispunile strahom i neizvjesnošću. Sabah se jedva dočekao, a nakon sabaha, kada su glave trezvenije bile jer su imale noć za promisliti svratilo se kod Hazima. I efendija sa džematlijama. Dok ih je Hazim posluživao kahvom iz bakarli džezve niko ništa nije pričao. Valjda je na ovim prostorima bio običaj da dok se ne otpihne prvi srk kahve nakon sabaha da se ne priča. Nakon što su svi popili po fildžan i upalili svoje lule prvi otpoče Kadir. Kadir je imao blizu 60 godina, a tijelo mu je bilo puno rana, od raznih frontova na koje je krenuo sa svojih 16 godina.
„Braćo moja i sugrađani, sigurno je da nas čeka još jedan pohod. Ovaj će biti drugačiji. Ovaj će da promijeni tok historije. Da bi mi ispisali historiju moramo ustati, kao i do sada, i pomoći sultanu.“
Na ove riječi niko ništa ne reče. Efendija, mlad kao kap, sa svojih 23 godine tiho kašljucnu i svi se prema njemu okrenuše.
„E moj Kadire, koliko je do sada bilo pohoda koji su isto bili drugačiji i koji su mijenjali historiju, ali nisu našu sudbinu? Koliko su se granice širile, toliko su naše patnje bile veće, toliko su naša djeca bez očeva ostajala. I sad kažeš da je drugačije, a ja te pitam šta je to drugačije? Krv, znoj, smrt, gubitak voljenih osoba je jedino što ostaje isto, ostalo i što ima drugačije nije nam vrijedno ni bitno.“
„E moj efendija, mlad si ti još, ne znaš ti koliko je golemo ovo carstvo, koliko se islam proširio i koliko je dobra zavladalo. Znam ja da si ti izgubio oca u ovoj carevini, ali je ona i tvoja carevina“, – reče Kadir.
Ljudi nisu disali, pratio se tok razgovora. Nisu imali hrabrosti uključiti se u razgovor, ali su srcima morali presuditi na čiju će stranu stati.
„Carevina o kojoj ti pričaš davno je postojala. Sada u toj carevini postoji korupcija, kriminal, ne poštuje se ni svjetovni ni vjerski zakon, ljudi se bude sa pohlepom, zavidnošću, gramzivošću pa navečer s njima i liježu. Zar se sa ovakvim ljudima može proširiti granica? Zar se sa ljudima koji imaju ovakve odlike može srušiti Beč? Jeste, moj otac je poginuo za ovu carevinu i nikad ga nisam upoznao, i zato ja ne želim podržavati ovu suludu ideju i bitku, ne želim da vaša djeca sutra bez vas odrastaju.“
„Zar se ti to efendija nećeš boriti kada dođe ferman o mobilizaciji i nećeš druge podsticati da se bore?“, – upita ga Hazim.
Zavlada duga tišina. Svjestan težine riječi efendija ih ipak izgovori:
„To nije moja bitka. To nije bitka moga naroda. U ovakvim vremenima treba da očuvamo naše granice, jer ih mi sami i čuvamo stotinama godina. Nije sultan tako blagonakolan prema nama. Šta njemu znači Bosna? Šta njemu znače naši životi? Kako da ginem za sultana koji za nas ne mari? Kako da ubijam nevine ljude samo da se kojekave teritorije prošire, kako da ubijam nevine ljude zarad tuđe pohlepe?“
Zavlada tišina. Srcima su ljudi ove mejhane bili uz efendiju. Ustima ostaše nijemi. Strah za vlastiti opstanak bio je jači od bilo kakve ideje, pravde, istine...
Onda su polako počeli ustajati i svako je za svojim poslom krenuo. Bilo rata ili ne, posao ne smije čekati, djeca se moraju nahraniti.
U mejhani je ostao samo Kadir, a sa njim i sluga Portinog kurira. Ovo što je sada čuo nimalo mu se nije svidjelo, a neće ni njegovom gazdi. Ovi ljudi su granica carstva i oni prvi grčevito i mahnito trebaju ustati kada ih sultan pozove u pohod. Poselamio se sa Hazimom i Kadirom pa izašao da potraži gazdu.
Već nakon podne namaza efendiji je došao poziv na razgovor sa kurirom.
Osman, stariji čovjek i vjerni pratilac efendije savjetovao ga je da porekne pred kurirom sve što je rekao u mejhani i da traži oprost. „Glava na ramenima bitnija je od ponosa, sinko, poslušaj ovog oronulog starca. Mlad si, valja ti imati porodicu, nećeš se tek tako lako halaliti sa ovim svijetom?“
Efendija je poljubio ruke starcu i rekao: „Što je rečeno, rečeno je. Što će biti, bit će. Ukaljao bih bjelinu ove ahmedije koju nosim na glavi, ako bih porekao ono što sam rekao. Osmane moj, carstva su nastajala i nestajala, sve je na ovom dun'ja prolazno. Istina je jedino vječna, a ja ću ako Bog da sa istinom na onaj svijet. Ne brini, ne bojim se.“
Razgovor se obavio nakon ikindije namaza. Sve što je izrekao, mladi efendija je i potvrdio, svjestan da ide pravo u smrt. Vijest o svemu proširila se čaršijom, a svaka kuća je već oplakivala efendiju. Neki su ga branili, neki kudili, ali sve što su rekli bilo je u njihova četiri zida.
Nakon jacije namaza, kada su se ljudi razišli, u haremu džamije, pred starim šadrvanom, crvenim gajtanom zadavljen je efendija. Tamo gdje mu je duša bila, tu je i ostala. U zidovima i haremu džamije. Sutradan se klanjala dženaza, a novi efendija je počeo sa službom već od podne namaza.
Preseli efendija, a niko nije imao pravo za njim da javno žaluje. Carevina je crna rupa koja guta svaku svjetlost koja se ukaže.
I bi pohod na Beč. I izgubi ta silna i gorda carevina.
Ovoga puta zaista je bilo drugačije. Ovoga puta historija je promijenila tok. Okrenula se protiv te iste carevine.
Ne opstaje ono što živi na lažima i nepravdi pa makar bilo ogromno kao Osmansko carstvo. Božiji su zakoni to...
Zima. Januar mjesec. Mjesec u kojem ti se hladnoća na ovim prostorima uvuče u kosti, a hladan zrak kao da pročišćava insana i odgoni sve ono što je bilo kaljavo u njegovim mislima, ali i srcu. Tik pred jaciju namaz, namaz kojeg stanovnici u džematu nisu propuštali, jal zbog druženja koje bi kasnije u mejhani uslijedilo ili radi približavanja Bogu niko ne bi znao reć'. Bit će da je i jedno i drugo. U džamiji pod svijećama koje prave sjene i mirisima gaza kao da duša odluta, kao da zemaljsko nema više nikakvog značenja. Međutim, večeras je bilo komešanja, a to nije bio dobar znak. Hazim, čija je mejhana bila, zaključao mejhanu pa pohiti na namaz da ljudima prenese vijesti koje je čuo. Volio je Hazim, uprkos strahu kojeg je imao zbog širenja vijesti ipak da ih on prenosi. Nekako mu je to davalo na važnosti, a kasnije bome i na pazaru kada bi se kod njega do kasno u noć sjedilo uz kahvu i rahatlokume pa pričalo o sudbini koja je vazda za ove krajeve bila neizvjesna. Kaže Hazim da je stigao Portin kurir lipo iz Stambola i da se smjestio kod Ramiza u han. Govorka se da će sultan krenuti na Beč, srce i centar kršćanske Evrope. Uznemirenje ovlada ljudima pa efendija dade znak mujezinu da prouči ezan. Džematlije ušutaše, a gradom se razli lijepi ezan. Ne samo gradom, i kroz tijelo vjernika kolaju riječi umirenja: „Nema Boga osim Allaha. Allah je najveći!“. Ima li na svijetu ljepših utjeha od Božijih riječi? Nakon molitve ljudi su se razišli u tišini, svako sa svojim mislima. Jedna pogrešna riječ, a koja li je pogrešna niko ne zna, mogla bi koštati glave. Samo efendija pri razlazu naglas reče sve ono što su drugi mislili i osjećali: „Dokle li će Bošnjaci na tuđim poljima krv ostavljati zarad tuđe zemlje? Da pohlepa nije zavladala sultanom pa mu pomutila razum i ispravno rasuđivanje? Beč je ogroman zalogaj kojeg ovo carstvo ne može progutati.“ Večeras niko u mejhanu svratio nije.
„Prije će biti da će mi ove vijesti koje sam proširio natvorati belaja, nego pazara, kako sam mislio. Hazime, promisliš li ti ikada prije nego što progovoriš?!“ – korio je sam sebe.
Kuće su se ispunile strahom i neizvjesnošću. Sabah se jedva dočekao, a nakon sabaha, kada su glave trezvenije bile jer su imale noć za promisliti svratilo se kod Hazima. I efendija sa džematlijama. Dok ih je Hazim posluživao kahvom iz bakarli džezve niko ništa nije pričao. Valjda je na ovim prostorima bio običaj da dok se ne otpihne prvi srk kahve nakon sabaha da se ne priča. Nakon što su svi popili po fildžan i upalili svoje lule prvi otpoče Kadir. Kadir je imao blizu 60 godina, a tijelo mu je bilo puno rana, od raznih frontova na koje je krenuo sa svojih 16 godina.
„Braćo moja i sugrađani, sigurno je da nas čeka još jedan pohod. Ovaj će biti drugačiji. Ovaj će da promijeni tok historije. Da bi mi ispisali historiju moramo ustati, kao i do sada, i pomoći sultanu.“
Na ove riječi niko ništa ne reče. Efendija, mlad kao kap, sa svojih 23 godine tiho kašljucnu i svi se prema njemu okrenuše.
„E moj Kadire, koliko je do sada bilo pohoda koji su isto bili drugačiji i koji su mijenjali historiju, ali nisu našu sudbinu? Koliko su se granice širile, toliko su naše patnje bile veće, toliko su naša djeca bez očeva ostajala. I sad kažeš da je drugačije, a ja te pitam šta je to drugačije? Krv, znoj, smrt, gubitak voljenih osoba je jedino što ostaje isto, ostalo i što ima drugačije nije nam vrijedno ni bitno.“
„E moj efendija, mlad si ti još, ne znaš ti koliko je golemo ovo carstvo, koliko se islam proširio i koliko je dobra zavladalo. Znam ja da si ti izgubio oca u ovoj carevini, ali je ona i tvoja carevina“, – reče Kadir.
Ljudi nisu disali, pratio se tok razgovora. Nisu imali hrabrosti uključiti se u razgovor, ali su srcima morali presuditi na čiju će stranu stati.
„Carevina o kojoj ti pričaš davno je postojala. Sada u toj carevini postoji korupcija, kriminal, ne poštuje se ni svjetovni ni vjerski zakon, ljudi se bude sa pohlepom, zavidnošću, gramzivošću pa navečer s njima i liježu. Zar se sa ovakvim ljudima može proširiti granica? Zar se sa ljudima koji imaju ovakve odlike može srušiti Beč? Jeste, moj otac je poginuo za ovu carevinu i nikad ga nisam upoznao, i zato ja ne želim podržavati ovu suludu ideju i bitku, ne želim da vaša djeca sutra bez vas odrastaju.“
„Zar se ti to efendija nećeš boriti kada dođe ferman o mobilizaciji i nećeš druge podsticati da se bore?“, – upita ga Hazim.
Zavlada duga tišina. Svjestan težine riječi efendija ih ipak izgovori:
„To nije moja bitka. To nije bitka moga naroda. U ovakvim vremenima treba da očuvamo naše granice, jer ih mi sami i čuvamo stotinama godina. Nije sultan tako blagonakolan prema nama. Šta njemu znači Bosna? Šta njemu znače naši životi? Kako da ginem za sultana koji za nas ne mari? Kako da ubijam nevine ljude samo da se kojekave teritorije prošire, kako da ubijam nevine ljude zarad tuđe pohlepe?“
Zavlada tišina. Srcima su ljudi ove mejhane bili uz efendiju. Ustima ostaše nijemi. Strah za vlastiti opstanak bio je jači od bilo kakve ideje, pravde, istine...
Onda su polako počeli ustajati i svako je za svojim poslom krenuo. Bilo rata ili ne, posao ne smije čekati, djeca se moraju nahraniti.
U mejhani je ostao samo Kadir, a sa njim i sluga Portinog kurira. Ovo što je sada čuo nimalo mu se nije svidjelo, a neće ni njegovom gazdi. Ovi ljudi su granica carstva i oni prvi grčevito i mahnito trebaju ustati kada ih sultan pozove u pohod. Poselamio se sa Hazimom i Kadirom pa izašao da potraži gazdu.
Već nakon podne namaza efendiji je došao poziv na razgovor sa kurirom.
Osman, stariji čovjek i vjerni pratilac efendije savjetovao ga je da porekne pred kurirom sve što je rekao u mejhani i da traži oprost. „Glava na ramenima bitnija je od ponosa, sinko, poslušaj ovog oronulog starca. Mlad si, valja ti imati porodicu, nećeš se tek tako lako halaliti sa ovim svijetom?“
Efendija je poljubio ruke starcu i rekao: „Što je rečeno, rečeno je. Što će biti, bit će. Ukaljao bih bjelinu ove ahmedije koju nosim na glavi, ako bih porekao ono što sam rekao. Osmane moj, carstva su nastajala i nestajala, sve je na ovom dun'ja prolazno. Istina je jedino vječna, a ja ću ako Bog da sa istinom na onaj svijet. Ne brini, ne bojim se.“
Razgovor se obavio nakon ikindije namaza. Sve što je izrekao, mladi efendija je i potvrdio, svjestan da ide pravo u smrt. Vijest o svemu proširila se čaršijom, a svaka kuća je već oplakivala efendiju. Neki su ga branili, neki kudili, ali sve što su rekli bilo je u njihova četiri zida.
Nakon jacije namaza, kada su se ljudi razišli, u haremu džamije, pred starim šadrvanom, crvenim gajtanom zadavljen je efendija. Tamo gdje mu je duša bila, tu je i ostala. U zidovima i haremu džamije. Sutradan se klanjala dženaza, a novi efendija je počeo sa službom već od podne namaza.
Preseli efendija, a niko nije imao pravo za njim da javno žaluje. Carevina je crna rupa koja guta svaku svjetlost koja se ukaže.
I bi pohod na Beč. I izgubi ta silna i gorda carevina.
Ovoga puta zaista je bilo drugačije. Ovoga puta historija je promijenila tok. Okrenula se protiv te iste carevine.
Ne opstaje ono što živi na lažima i nepravdi pa makar bilo ogromno kao Osmansko carstvo. Božiji su zakoni to...
