Nijedna umjetnost nije tako grozno silovana kao što je to slučaj sa književnošću. Ona je dakako bespomoćna; sama se može braniti: nastaje ispod pera manijaka, pomahnitalih autora, koji sadistički i bezbrižno izvršavaju taj zlobni čin na opšte zadovoljstvo populacije u čije ime se on izvodi. Ta ista populaciju tu iznakaženu književnost zatim proglašava vrhunskom uz sve počasti koje joj „pripadaju“ – mjesto u školskoj lektiri ili naziv svjetskog bestselera –, a autore velikanima pisane riječi.

Tragedija postaje veća činjenicom što se taj gnusni proces odvija javno, pred očima populacije protiv koje je čin silovanja usmjeren. I što mlade generacije indoktrinira ideologijom koja počiva na mržnji prema drugom, drugačijem.

Iza tih „velikana“ stoje državni režimi. Truhli, nepravedni, ali režimi. Svoje postojanje temelje na sili. I na sili svojih zakona. Glas razuma u njima je misaona imenica.

Naše velikane-jadnike ovdje nećemo pominjati: previše je bilo toga; posvetimo se književnom silovatelju svjetskih razmjera, proslavljenom i nagrađivanom Indijcu Salmanu Ruždiju, tvorcu zloglasnih Satanskih stihova.

Nakon čitanja tog neukusnog štiva prva stvar koja padne čovjeku na pamet može biti pitanje – šta mu bi, Ruždiju, da se ovako samoponižava. Posljedica njegove književno-intelektualne masturbacije je izliv mržnje koja natapa čitavo djelo i nameće se kao osnovna intencija autora. Ona nije usmjerena samo na Muhammeda a.s., nego na islam kao religiju. O svom odnosu prema Meki on piše:
„Ja u svojoj bezbožnosti ponekad zamišljam najezdu velikog talasa, visoke zidove zapjenušane vode preko pustinje, tekuću katastrofu, punu otkinutih čamaca i ruku davljenika, val plime, koji će pretvoriti ta bahata utvrđenja od pijeska u pustoš, u zrnca od kojih su sazdana.“

Otkinuti čamci i ruke davljenika … uništenje … šta to treba da znači? Salman kipti od mržnje, ali nema mogućnosti da je pretvori u stvarno uništenje Arapa i Meke, zato se zadovoljava zamišljanjem te katastrofe. A zašto baš islama? Mogao je ovako pisati i o jevrejskoj, hrišćanskoj, ili bilo kojoj drugoj religiji, ako je već bezbožnik, kao što govori. Sve su one imale svoj početak koji je zapisan u istorijskim knjigama. Radilo se pak o epohalnim društvenim procesima, koji su bili inspiracija naučnicima i umjetnicima svih branši. Mogao je u književno-analitičkom postupku povući paralelu između Isusa i Muhameda: obojica su s ciljem pošli i ušli u svoja odredišta – Isus u Jerusalim, Muhamed u Meku. Isus na magarcu praćen pješacima apostolima, Muhamed na konju praćen svojom vojskom. Obojica mirno, bez borbe i žrtava, to su istorijske činjenice. Ali ne – Ruždi se okomio na Islam, preciznije na Muhammeda a.s. i u drugom dijelu romana na ajatolaha Homeinija.

SALMAN RUSHDIE: „Ja u svojoj bezbožnosti ponekad zamišljam najezdu velikog talasa, visoke zidove zapjenušane vode preko pustinje, tekuću katastrofu, punu otkinutih čamaca i ruku davljenika, val plime, koji će pretvoriti ta bahata utvrđenja od pijeska u pustoš, u zrnca od kojih su sazdana.“

Njegovo karikiranje i ruganje poslaniku Muhammedu je u književnom smislu nedopustivo i nisko: svodi se na kritiku privatnosti iz Muhammedovog života: oženio se starijom ženom od sebe, naprimjer. Ali odakle nama moralno pravo da zavirujemo u bračni krevet bilo koga i da brojimo godine njegove žene!
Isto tako Ruždi u potpunosti promašuje cilj pokušavajući ismijati Muhammeda zbog njegovog odnosa sa najmlađom ženom, Ajšom. Puno mlađa od njega, lijepa i vragolasta, pa šta. Sa ovakvim trivijalnostima je Ruždi mogao naštetiti jedino sebi, da nije u pitanju ono što je – odnos Zapada prema Islamu. Zapad, zna se, jedva čeka bilo šta negativno na „suprotnoj“ strani.

Još gori moralni pad Ruždi doživljava rugajući se Muhammedu zato što je u početku imao pristalice pastire, beduine, oslobođene robove i vodonoše, sa kojima je krenuo na mekanske vlastodršce bogataše sa ciljem svrgnuti ih sa vlasti. Ruždijev arogantni odnos do tog društvenog sloja, tih iskorištavanih i obespravljenih ljudi, rasističan je. On nikako ne može progutati činjenicu da su baš ti ljudi umarširali u Meku kao Muhammedovi oficiri i generali, Bilal, Hamza i drugi.

Glavni Ruždijev „adut“ u pokušaju raskrinkavanja Kur'ana i Muhammeda je činjenica da je Muhammed bio nepismen, što mu je omogućilo špekulaciju: Muhammed diktirao jedno, a pisac Selman namjerno – prema svom ćejfu –, pisao drugo, tako je tobože ispalo da su ajeti – ne Allahove riječi, već đavolje.
Iako se radi o nezgrapnoj skalameriji, nedozvoljenoj u književnosti, Satanski stihovi su na Zapadu objeručke prihvaćeni i pretvoreni u bestseler svjetskih razmjera. Žalostan odgovor glasi – radi se o knjizi sa antiislamskim sadržajem, a to je vruća roba za protivnike islama.

Bez obzira na sve, Salman Ruždi zbog svojih stavova koje je objelodanio u Satanskim stihovima nije zaslužio ni smrtnu niti bilo kakvu drugu kaznu. Jednostavno mu treba na istom nivou, na kojem je djelovao – dakle književnom –, argumentirano odgovoriti. Onima koji su od njega napravili književnog velikana – također.