Poštovani premijeru Abazoviću, kako od momenta stupanja na političku scenu Crne Gore želite biti dominantan faktor u javnom i političkom životu Crne Gore pri tome često gubeći lični i politički kompas u mnogim sferama javnog života a posebno politike. Vama se lično neću baviti niti je to svrha moga obraćanja o vama će sve reći građani Crne Gore kada dođe vrijeme. Otićete u političku prošlost kao političar sa mnogo ispada, nejasnih stavova, urušavanja identiteta kako crnogorskog tako i drugih naroda u Crnoj Gori. Iako ste se izvinuli za skandaloznu izjavu izrečenu u Potočarima koja glasi: ,,Ovi nišani bijeli mnogo svima govore. Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Počinile su ga politike zla, politike smrti, politike prevara. Moramo zato da mijenjamo stvari. Ima dosta toga što možemo promijeniti na bolje, da damo šansu pomirenju, pravdi i istini.”

Odlazeći premijeru ova vaša izjava je više nego degutantna poražavajuća i politički i lično nepromišljena sadistička na svoj način. Govoriti na ovaj način mogu samo oni koji nemaju mrvicu trunke, saosjećanja, samilosti i kajanja za sve žrtve Srebrenice. Suze majki Srebrenice nad mezarima njihovih najmilijih su neke od najbolnjih rana i suza nanesenih bošnjačkom narodu u novijoj istoriji. Umjesto da kleknete u dovi (molitvi) i da sami pustite suzu vi ste vašom izjavom na najbrutalnji način ispalili po još jedan metak u nevine žrtve Srebrenice i ovakvom ih izjavom ubili po drugi put. Trebali bi da ste duboko svjesni da postoji samo jedna istina. Dvije istine ne mogu postojati. Jedina istina je da je genocid počinjen nad ljudima, ali je počinjen samo za to što su žrtve bile drugog imena i vjere bili su ono što je vjekovima krasilo Bosnu, Bošnjaci. A počinila ga je vojska i policija RS i SRB (koja nije učinila ništa da Genocid spriječi) a zdušno podržala SPC i njihovi gnusni nalogodavci iz političkog i vojnog vrha. Duboko me kao čovjeka povrijedila vaša mračna izjava jer na tom mezarju počivaju i neki od mojih prijatelja čiji život je brutalno oduzet. Pomirenja nema među narodima i neće ga ni biti dok god se ne osvrnemo na ne tako davnu prošlost i podsjetimo na zločine i zločince koji su harali Bosnom i ubijali sve redom od najmlađih do najstarjih. Pomirenja nema bez kajanja!!!

No nije ta vaša izjava samo sporna sporno je i ponašanje kojim istupate u javnosti. Da ste se imalo potrudili da pročitate vaš tekst i da razumijete suštinu teksta uvidjeli bi ste o kakvoj se gnusno-podloj izjavi i laži radi. Vjerujem da vi više nikada nećete kročiti na tlo za mene svete zemlje Potočara i Srebrenice u narednim godinama i da vam to majke Srebrenice ne bi trebale dozvoliti. Vi kao pripadnik albanskog naroda valjda se sjećate istih strahota koje su prošli vaši sunarodnici na Kosovu ili ste i to zaboravili. Iako je vaša politička igra u rukama eksponenata iz Srbije, pitanje je dana kada ćete ostati sami na političkoj sceni kao najveći gubitnik koji je kroz svoj politički angažman prešao sve granice i norme. Ovo su dani tuge i bola svih Bošnjaka ali i svakog časnog pojedinca i pripadnika drugih naroda koji je pustio suzu i položio cvijet na mezarju u Potočarima ili je bar u dovama bio sa njima. Vi imate pravo na vaše lično viđenje stvarnosti ali nemate pravo da na način koji ste pokazali u Srebrenici ubijate Bošnjake po drugi put a vi ste to uradili. Možda je vaš govor za Potočare pisan u Patrijaršiji SPC u Beogradu dok ste pripremali Temeljni ugovor da i Crnu Goru sahranite na političkoj mapi Evrope. Vrijeme koje je pred nama pokazaće nam ko ste i što ste za sada se polako slaže dio po dio slagalice koji nosi vaše ime i prezime. Postaćete politička prošlost sa najmračnjim političkim vizijama i ciljevima u kojima ste samo povređivali druge narode i nacije i politička istorija vas neće zapamtiti ni po čemu dobrom, realnom iskrenom i objektivnom. I za sami kraj naučite nešto iz književnosti o Bosni jer očigledno da niste naučili iako ste bili ,,Sarajevski đak.“
Kroz stihove pjesme “Ime bolesti je Bosna” Alija H. Dubočanin podsjeća da “cijela Bosna na kostima počiva”. ,,Još pišemo mi, stari, i bolesni pisci. Mi, koji znamo, o čemu se radi. Inače, svi čekaju da izumremo. Mi smo nepoželjni svjedoci. Jer, mi svjedočimo i za sedam ofanziva. I, da cijela Bosna na kostima počiva. Mi svjedočimo za posljednji krstaški napad u Bosni. I danas nam zlikovci prkose. A ja priznajem, jesam bolestan čovjek. Od teške bolesti. Moja bolest se zove Bosna. Bosna će, nekada, s nekim, dočekati veliku zoru. Do tada, mi svjedoci, nestat ćemo na umoru. I niko neće znati, šta su nekada značile ove riječi: ,,Nikada nas više zateći neće gole, bose i same. Nikad više niknuti neće koljačko sjeme iz tame”. Šta je ovo, ni danas mnogi, već ne znaju. A nas, koji znamo o čemu se radi, neće uskoro biti da posvjedočimo. Znači, Bosna je bolest neizlječiva. Umiru pisci i svjedoci da je i ona bila živa”, napisao je u otvorenom pismu Božidar Proročić, književnik i publicista.