Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)

DR. MUSTAFA CERIĆ: Nakon susreta sa bosanskim imamima u Zenici i Bihaću, smijem reći da sam više optimističan za našu vjeru, naciju i državu nego što sam bio. Uvjerio sam se da bosanski imami znaju Pravi put u vjeri i politici. Sretan sam zbog toga!

Jučer i prekjučer (30. 05. i 31.05. 2022.) družio sam se u Zenici sa imamima središnje Bosne, i u Bihaću sa imamima Bosanske Krajine na seminaru o tekfīru u nas i u svijetu.

Tekfīr je arapska riječ, kojom se izražava „negacija prava pojedinca ili grupe na istovjetni identitet u vjeri, naciji, kulturi i politici sa onim ili onima, koji drže da samo oni imaju pravo na legitimni identitet, odnosno na legitimno predstavljanje vjere, nacije, kulture i politike.“

Iako se tekfīr uglavnom odnosi na negaciju vjere od strane ekstremnih pojedinaca i grupa u islamu, ovaj pojam se može aplicirati i na druge oblike negacije prava na vlastiti identitet, poput negacije legitimiteta u naciji, kao što je slučaj Željka Komšića, kojeg Dragan Čović i HDZ-e tekfīre tako što mu osporavaju pravo na legitimno hrvatstvo.

To isto rade neki ljudi u ime islama negirajući nekim muslimanima pravo na legitimni identitet islama i legitimno predstavljanje muslimana.

Dakako, negacija nečije nacije, jezika i države, kao što to radi srpska politika Bošnjacima/Bosancima u Bosni i ruska politika Ukrajincima u Ukrajini je isto tako oblik tekfīra.

U politici je, dakle, tekfīr najopasniji zato što je to oblik tekfīra, koji je bio uzrok Holokaust nad Jevrejima i Genocid nad Bošnjacima u Europi.

U petosatnom druženju sa bosanskim imamima u Zenici i Bihaću imao sam priliku slušati njihovu priču o stanju vjere i nacije u nas.

Kažu, Krajina je preživjela svog Fikreta Avdića. No, sada se bosanski imami pitaju, da li je Bosna u cijelosti sposobna da preživi svog Fikreta Avdića, kojeg oni iz Krajine prepoznaju? Ono što bosanske imame najviše sikira je to da se ta mržnja među političarima proteže do običnih ljudi u njihovim džematima, gdje se teško mire stavovi oko zajedničkog cilja za dobrobit bosanske nacije i države. Bolno je, kažu bosanski imami, slušati takozvane probosanske političare, koji „drugi puta“ oslobađaju Bosnu od onih koji su je „prvi puta“ branili i oslobodili. Nevjerovatno, ali je porazna činjenica, da se probosanska politika svodi na otprilike 25% teritorije, gdje se vodi borba za preostale mrvice vlasti među Bošnjacima/Bosancima dok, na drugoj strani, Milorad Dodik i Dragan Čovići užurbano rade na razbijanju cjelovite i suverene bosanske države.

Bilo je tekfīrenja od strane ekstremnih pojedinaca i grupa, koje su označene kao „paradžemati“. Imah ih još tu i tamo, ali ih je sve manje zahvaljujući osmišljenjoj programskoj akciji Islamske zajednice na suzbijanju tekfīra u džamiji i džematima.

Uistinu, bio sam impresioniran spoznajama imama o opasnosti tekfīra za jedinstvo dīna i ummeta i njihovoj osmišljenom vaspitnom djelovanju na suzbijanja tekfīra i njegovom širenju u nas.

Rekao bih da su bosanski imami svjesni svoje odgovornosti za tekfīr u vjeri, ali ih mnogo više brine sve prisutniji tekfīr u politici među Bošnjacima, gdje niko od političara ni svjestan ni spreman da preuzme odgovornost za urušavanje jedinstva nacije i države u suočavanju sa antibosanskom politikom, koja promovira srpski i hrvatski iredentizam.


Nisam nikad ni sumnjao u moral i patriotizam bosanskih imama, posebno krajiških imama, čija hrabrost je bila presudna u odbrani bosanske državnosti protiv Fikretove prosrpske autonomije, ali ovoga puta, moram priznati, bio sam dodatno prijatno iznenađen zapažanjima imama u vezi trenutne nacionalne, političke i državne situacije u Bosni, koju karakterizira rasulo, iscjepkanost i suprotstavljenost, koja graniči sa bezumnom mržnjom bošnjačkih/bosanskih političara jednih naspram drugih u politici.

Niko se od najavljenih osloboditelja i spasitelja Bosne iz takozvane „trojke“ ili „sedmorke“ ne bavi antibosanskim srpskim separatistima i hrvatskim iredentistima, već se svi bave esdeaovskim aferama kako bi pokrili svoje vlastite afere od kojih je najsramnija afera oko dodjele nagrade Nevenki Vrkić Tromp, kao dokazanoj „bjelosvjetskoj prevarantici“ (Aleksandar Kontić). Ako ništa drugo, ova afera „trojke“ oko Trompove je dokaz da se toj ekipe ne može vjerovati, ne može joj se povjeriti sudbina nacije i države, niti joj se može dopustiti da nas „drugi puta“ oslobađa od onih, koji su nas „jednom“ oslobodili tako što će ih poslati na Guantanamo po uzoru na prvu poznatu propalu političku „Alijansu“.

Kažu, Krajina je preživjela svog Fikreta Avdića. No, sada se bosanski imami pitaju, da li je Bosna u cijelosti sposobna da preživi svog Fikreta Avdića, kojeg oni iz Krajine prepoznaju?

Ono što bosanske imame najviše sikira je to da se ta mržnja među političarima proteže do običnih ljudi u njihovim džematima, gdje se teško mire stavovi oko zajedničkog cilja za dobrobit bosanske nacije i države.

Bolno je, kažu bosanski imami, slušati takozvane probosanske političare, koji „drugi puta“ oslobađaju Bosnu od onih koji su je „prvi puta“ branili i oslobodili.

Nevjerovatno, ali je porazna činjenica, da se probosanska politika svodi na otprilike 25% teritorije, gdje se vodi borba za preostale mrvice vlasti među Bošnjacima/Bosancima dok, na drugoj strani, Milorad Dodik i Dragan Čovići užurbano rade na razbijanju cjelovite i suverene bosanske države.

Niko se od najavljenih osloboditelja i spasitelja Bosne iz takozvane „trojke“ ili „sedmorke“ ne bavi antibosanskim srpskim separatistima i hrvatskim iredentistima, već se svi bave esdeaovskim aferama kako bi pokrili svoje vlastite afere od kojih je najsramnija afera oko dodjele nagrade Nevenki Vrkić Tromp, kao dokazanoj „bjelosvjetskoj prevarantici“ (Aleksandar Kontić).

Ako ništa drugo, ova afera „trojke“ oko Trompove je dokaz da se toj ekipe ne može vjerovati, ne može joj se povjeriti sudbina nacije i države, niti joj se može dopustiti da nas „drugi puta“ oslobađa od onih, koji su nas „jednom“ oslobodili tako što će ih poslati na Guantanamo po uzoru na prvu poznatu propalu političku „Alijansu“.

Razumljivo je da se u demokratskom natjecanju proziva politički protivnik za propuste i afere, ali nije razumljivo, već je suludu i suicidno, izjednačavati političkog protivnika sa istim političkim ciljem za bosansku suverenost i prosperitet sa onima, koji otvoreno i agresivno rade na rušenju bosanskog suvereniteta i prosperiteta.

Nakon susreta sa bosanskim imamima u Zenici i Bihaću, smijem reći da sam više optimističan za našu vjeru, naciju i državu nego što sam bio.

Uvjerio sam se da bosanski imami znaju Pravi put u vjeri i politici.

Sretan sam zbog toga!

Allahu Milostivi, omili nam vjeru, naciju i državu! Amin!