Teme
RUŽDIJA ADŽOVIĆ - TRAG U VREMENU
|
|
Autor: Božidar Proročić, književnik i publicista
Objavljeno: 30. May 2022. 15:05:55
Postoje ličnosti koje su nadareni za više oblasti. Ruždija Adžović pripada onim rijetkima koji su pored medija i novinarstva, uspjeli u književnosti, muzici i slikarstvu. Ako bismo željeli da ocijenimo da li je Adžović značajniji kao novinar, književnik ili publicist, jako teško bismo donijeli pravi sud. Književna kritika Zapadnog Balkana ga je odavno uvrstila u značajnije savremene crnogorske i bosanskohercegovačke poslenike kulture i medija. Kao novinar u Crnoj Gori - što govori o njegovoj snažnoj ličnosti i karakteru - odolijevao je raznim pritiscima, braneći čast profesije, integritet novinara i redakcija u kojima je radio i kojima je rukovodio u Crnoj Gori, ali i Bosni i Hercegovini. Uvijek jasan, preciznih, kritičkih stavova u svojim kolumnama, uvijek je oštro secirao društvenu i političku stvarnost. Njegov nesporni novinarski autoritet nailazi na poštovanje mnogobrojnih čitalaca, intelektualaca, kulturnih poslenika, pa i političara. No, prije svega, on treba da bude uzor mladima koji tek ulaze u svijet novinarstva.
Ruždiju Adžovića krasi darovitost, govorna kultura i pismenost, jasno shvatanje suštine, brzo i precizno reagovanje, poznavanje društva i okolnosti u njemu, analitičan pogled na svijet, svestrana zainteresovanost, stalna inicijativnost, nepresušna energija, razumijevanje ljudi (i onda kada je to teško), za novinarstvo neophodna radoznalost. Adžović predstavlja intelektualca koji je, zbog svoje renesansne svestranosti, često ispred svog vremena. U opštem balkanskom, ali i svjetskom trendu udaljavanja od demokratije, ugrožena je sloboda medija, književnosti i javne riječi. Kroz svoj pristup kulturi, medijima i književnosti, Adžović predstavlja svojevrsnog heroja demokratije, lucidnog stvaraoca koji nije sklon jeftinim i ,,isplativim” kompromisima.
A mogućnost da se društveno odredimo postoji još od Kanta, Dekarta i Loka, kada je postala pobjednička definicija stvarnosti kojoj umjetnici treba da teže. To nije zato što tamo ima manje tradicionalista, već zato što, putem kulture, treba da imamo više svijesti o simboličkom značenju savremenog života. Stoga je intelektualac dužan da se opredijeli kako će svoj život predstaviti drugima: kao kulturološku pobjedu ili kulturološki poraz. Obje funkcije su legitimne i mogu se mijenjati, zavisno od brojnih prilika i perioda u kojima intelektualac stvara. Istinski značaj jednog intelektualca mjeri se time koliko je drugih ljudi određena ličnost dotakla i u njihovom duhu ostavila svoj posebni znak. Ruždija Adžović svojom erudicijom, ingenioznošću i jedinstvenim načinom mišljenja utiče ne samo na generacije čitalaca, već i na kulturu uopšte, pa bilo da je to u BiH ili njegovoj rodnoj i voljenoj Crnoj Gori. Adžovićeva individualnost je originalna i teško ga je svrstati bilo gdje i porediti ga sa bilo kim, jer on je uvijek, zbog različitih načina izraza, jedinstven.
Zato je možda za njega Crna Gora bila ,,premala” da bi u njoj na dominantan način predstavio sve ono što ga čini posebnim u kulturološkim i medijskim okvirima. Potpora ovom razmišljanju je činjenica da je njegova zvijezda, novinarska i književna, zasjala punim sjajem tek dolaskom u Sarajevo, što, opet, potvrđuje onu staru tezu da čovjek mora otići iz svoje sredine da bi se ostvario i da bi ga tek onda priznali u njegovom rodnom gradu i domovini. Nažalost, puno je takvih primjera.
Mali je broj intelektualaca koji su tokom burnih decenija na Balkanu ostali svoji i beskompromisni prema politikama koje su bile promoteri zla i svega što uz to ide. Malo je onih koji su ostali imuni na bolesti zvane nacionalizam, šovinizam i potpuno devastiranje moralnih normi u prethodne tri decenije. Adžović je to uspio. On se i u najtežem periodu našeg društva uspio oduprijeti pošastima oličenim u mitomaniji, nacionalizmu, u intelektualnoj inferiornosti, konformizmu i šutnji koja donosi ,,blagodeti”. Ruždija takvo društvo ne prihvata.
Njegovi intervjui, brojni autorski članci, kolumne, proza i javne tribine predstavljaju njegovu prosvjetiteljsku misiju. Mogu slobodno reći kako njegov rad utiče na cjelokupno poimanje novinarstva kao važne profesije, u kojoj čovjek i istina uvijek moraju biti na prvom mjestu. Za pravog novinara, inetelektualca kultura nije posao, već način života. Ruždija Adžović pripada onom rijetkom establišmenstu koji je odavno to razumio, živeći za misiju javne riječi, dajući joj ono najbolje, cijelog sebe, usmjeravajući svu svoju kreativnost samo ka pozitivnim pravcima i tokovima. U njemu su dvije ljubavi: Crna Gora u kojoj se rodio i Bosna koja mu je širom otvorila vrata i u koju je utkao sebe svojim stvaralaštvom, književnim, novinarskim, publicističkim, pa i muzičkim.
Iščekujući njegov novi roman sa željom da ga predstavim iz ugla književnog stvaralaštva, možda bih Ruždiju Adžovića najbolje mogao opisati upravo kroz njegovu biografiju, a čitaoci će shvatiti zašto sam ovaj esej posvetio upravo njemu.
Novinar, publicista i književnik Ruždija Adžović rođen je 23. januara 1962. godine u Podgorici. U Tuzima je završio Osnovu školu „Mahmut Lekić“ i prva dva razreda Gimnazije „25. maj“, a potom je pohađao Gimnaziju „Slobodan Škerović“ u Podgorici. U Sarajevu je završio Fakultet političkih nauka - Odsjek žurnalistika. Adžović je od 1986. godine profesionalni novinar. Radio je trinaest godina na Radiju Crne Gore kao novinar i urednik te bio dopisnik iz Podgorice brojnih časopisa i dnevnih listove širom bivše Jugoslavije, poput sarajevskog magazina ,,Una“, sarajevskih ,,Večernjih novina“, beogradskog ,,Privrednog pregleda“ i brojnih drugih printanih medija. Pisao je i za podgorički ,,Monitor“, ,,Liberal“, ,,Krug.“ U martu 2000. godine sa svojom porodicom se preselio u Sarajevo. Bio je novinar i urednik u nekoliko dnevnih novina. Radio je u ,,Večernjim novinama“, ,,Jutarnjim novinama“, ,,Nezavisnim novinama“, bio je zamjenik glavnog urednika dnevnih listova ,,BH Dnevnik“ i ,,AS“, urednik u najtiražnije listu ,,Dnevni avaz“te urednik biznis magazina ,,Banke.“
Adžović je ostvario značajne rezultate i u publicistici i književnosti. Do sada je objavio sedam knjiga, od kojih su najpoznatije: roman „Ogrlica iz Šanliurfe“ (doživio pet izdanja te je preveden na turski i albanski jezik), knjigu pripovijetki “Sebijini snovi” (doživjela dva izdanja), potom knjiga „Kilibarda - Sarajevski dani“ te knjiga “Tunjo - Razgovori s Muhamedom Filipovićem", koja je naišla na veoma pozitivne kritike u regionu. Trenutno radi na knjizi o akademiku, pjesniku i svjetski poznatom filmskom scenaristi Abdulahu Sidranu. Uskoro završava i svoj novi roman, radnog naslova ,,Sjena Sergeja Jesenjina”. Ruždija Adžović je zastupljen u biografskom leksikonu ,,Ko je ko u BiH te u leksikonu“ ,,Bošnjaci/Muslimani Crne Gore.“ Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima je i Nagrada ,,15. decembar“ koju mu je dodijelila Opština Tuzi za 2019. godinu za njegovu književnu, novinarsku i publicističku djelatnost. Adžović je i muzičar i muzički stvalac, a bavi se i slikarstvom.
Od 2000. godine, sa suprugom Dudom, sinom Mirzom i kćerkom Aidom živi u Sarajevu. Njegov sin Mirza je u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu, poznat kao reper Katarza. Kćerka Aida će uskoro magistrirati muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Njegova supruga Duda, koja je po diplomi arheolog, takođe je bila novinar i urednik na Radiju Crne Gore više od 17 godina.
Ruždiju Adžovića krasi darovitost, govorna kultura i pismenost, jasno shvatanje suštine, brzo i precizno reagovanje, poznavanje društva i okolnosti u njemu, analitičan pogled na svijet, svestrana zainteresovanost, stalna inicijativnost, nepresušna energija, razumijevanje ljudi (i onda kada je to teško), za novinarstvo neophodna radoznalost. Adžović predstavlja intelektualca koji je, zbog svoje renesansne svestranosti, često ispred svog vremena. U opštem balkanskom, ali i svjetskom trendu udaljavanja od demokratije, ugrožena je sloboda medija, književnosti i javne riječi. Kroz svoj pristup kulturi, medijima i književnosti, Adžović predstavlja svojevrsnog heroja demokratije, lucidnog stvaraoca koji nije sklon jeftinim i ,,isplativim” kompromisima.
 U razgovoru akademik Abdulah Sidran i Ruždija Adžović |
A mogućnost da se društveno odredimo postoji još od Kanta, Dekarta i Loka, kada je postala pobjednička definicija stvarnosti kojoj umjetnici treba da teže. To nije zato što tamo ima manje tradicionalista, već zato što, putem kulture, treba da imamo više svijesti o simboličkom značenju savremenog života. Stoga je intelektualac dužan da se opredijeli kako će svoj život predstaviti drugima: kao kulturološku pobjedu ili kulturološki poraz. Obje funkcije su legitimne i mogu se mijenjati, zavisno od brojnih prilika i perioda u kojima intelektualac stvara. Istinski značaj jednog intelektualca mjeri se time koliko je drugih ljudi određena ličnost dotakla i u njihovom duhu ostavila svoj posebni znak. Ruždija Adžović svojom erudicijom, ingenioznošću i jedinstvenim načinom mišljenja utiče ne samo na generacije čitalaca, već i na kulturu uopšte, pa bilo da je to u BiH ili njegovoj rodnoj i voljenoj Crnoj Gori. Adžovićeva individualnost je originalna i teško ga je svrstati bilo gdje i porediti ga sa bilo kim, jer on je uvijek, zbog različitih načina izraza, jedinstven.
Zato je možda za njega Crna Gora bila ,,premala” da bi u njoj na dominantan način predstavio sve ono što ga čini posebnim u kulturološkim i medijskim okvirima. Potpora ovom razmišljanju je činjenica da je njegova zvijezda, novinarska i književna, zasjala punim sjajem tek dolaskom u Sarajevo, što, opet, potvrđuje onu staru tezu da čovjek mora otići iz svoje sredine da bi se ostvario i da bi ga tek onda priznali u njegovom rodnom gradu i domovini. Nažalost, puno je takvih primjera.
Mali je broj intelektualaca koji su tokom burnih decenija na Balkanu ostali svoji i beskompromisni prema politikama koje su bile promoteri zla i svega što uz to ide. Malo je onih koji su ostali imuni na bolesti zvane nacionalizam, šovinizam i potpuno devastiranje moralnih normi u prethodne tri decenije. Adžović je to uspio. On se i u najtežem periodu našeg društva uspio oduprijeti pošastima oličenim u mitomaniji, nacionalizmu, u intelektualnoj inferiornosti, konformizmu i šutnji koja donosi ,,blagodeti”. Ruždija takvo društvo ne prihvata.
 Akademik Filipović i Adžović |
Njegovi intervjui, brojni autorski članci, kolumne, proza i javne tribine predstavljaju njegovu prosvjetiteljsku misiju. Mogu slobodno reći kako njegov rad utiče na cjelokupno poimanje novinarstva kao važne profesije, u kojoj čovjek i istina uvijek moraju biti na prvom mjestu. Za pravog novinara, inetelektualca kultura nije posao, već način života. Ruždija Adžović pripada onom rijetkom establišmenstu koji je odavno to razumio, živeći za misiju javne riječi, dajući joj ono najbolje, cijelog sebe, usmjeravajući svu svoju kreativnost samo ka pozitivnim pravcima i tokovima. U njemu su dvije ljubavi: Crna Gora u kojoj se rodio i Bosna koja mu je širom otvorila vrata i u koju je utkao sebe svojim stvaralaštvom, književnim, novinarskim, publicističkim, pa i muzičkim.
Iščekujući njegov novi roman sa željom da ga predstavim iz ugla književnog stvaralaštva, možda bih Ruždiju Adžovića najbolje mogao opisati upravo kroz njegovu biografiju, a čitaoci će shvatiti zašto sam ovaj esej posvetio upravo njemu.
Novinar, publicista i književnik Ruždija Adžović rođen je 23. januara 1962. godine u Podgorici. U Tuzima je završio Osnovu školu „Mahmut Lekić“ i prva dva razreda Gimnazije „25. maj“, a potom je pohađao Gimnaziju „Slobodan Škerović“ u Podgorici. U Sarajevu je završio Fakultet političkih nauka - Odsjek žurnalistika. Adžović je od 1986. godine profesionalni novinar. Radio je trinaest godina na Radiju Crne Gore kao novinar i urednik te bio dopisnik iz Podgorice brojnih časopisa i dnevnih listove širom bivše Jugoslavije, poput sarajevskog magazina ,,Una“, sarajevskih ,,Večernjih novina“, beogradskog ,,Privrednog pregleda“ i brojnih drugih printanih medija. Pisao je i za podgorički ,,Monitor“, ,,Liberal“, ,,Krug.“ U martu 2000. godine sa svojom porodicom se preselio u Sarajevo. Bio je novinar i urednik u nekoliko dnevnih novina. Radio je u ,,Večernjim novinama“, ,,Jutarnjim novinama“, ,,Nezavisnim novinama“, bio je zamjenik glavnog urednika dnevnih listova ,,BH Dnevnik“ i ,,AS“, urednik u najtiražnije listu ,,Dnevni avaz“te urednik biznis magazina ,,Banke.“
 Sa jedne od promocija u Sarajevu: rah. Isnam Taljić i Ruždija Adžović |
Adžović je ostvario značajne rezultate i u publicistici i književnosti. Do sada je objavio sedam knjiga, od kojih su najpoznatije: roman „Ogrlica iz Šanliurfe“ (doživio pet izdanja te je preveden na turski i albanski jezik), knjigu pripovijetki “Sebijini snovi” (doživjela dva izdanja), potom knjiga „Kilibarda - Sarajevski dani“ te knjiga “Tunjo - Razgovori s Muhamedom Filipovićem", koja je naišla na veoma pozitivne kritike u regionu. Trenutno radi na knjizi o akademiku, pjesniku i svjetski poznatom filmskom scenaristi Abdulahu Sidranu. Uskoro završava i svoj novi roman, radnog naslova ,,Sjena Sergeja Jesenjina”. Ruždija Adžović je zastupljen u biografskom leksikonu ,,Ko je ko u BiH te u leksikonu“ ,,Bošnjaci/Muslimani Crne Gore.“ Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima je i Nagrada ,,15. decembar“ koju mu je dodijelila Opština Tuzi za 2019. godinu za njegovu književnu, novinarsku i publicističku djelatnost. Adžović je i muzičar i muzički stvalac, a bavi se i slikarstvom.
Od 2000. godine, sa suprugom Dudom, sinom Mirzom i kćerkom Aidom živi u Sarajevu. Njegov sin Mirza je u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu, poznat kao reper Katarza. Kćerka Aida će uskoro magistrirati muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Njegova supruga Duda, koja je po diplomi arheolog, takođe je bila novinar i urednik na Radiju Crne Gore više od 17 godina.
 Sa promocije u Istanbulu |
