ŠEMSO AGOVIĆ: Čikićev roman temelji na istorijskim činjenicama, likovi u njemu su stvarni, sa imenom i prezimenom, genocid u Šahovićima organizirala je vlast KSHS, protiv genocida je nastupio znatan broj časnih Srba i Crnogoraca, Čikić ih u romanu imenuje, nažalost njihovo protivljenje je uzaludno, poruke romana su visoko etičke, naracija dinamična i slikovita, zato, Vladika, gubiš!

Dobro ste razumjeli: boj se odigrao na literarnom polju na nepoznatoj lokaciji ove godine. Andrić je izašao do zuba naoružan Na Drini ćuprijom, a Njegoš strašnim Gorskim vijencem. Prema obojici je Čikić uperio svoj Danak zaboravu, odnosno Genocid u Šahovićima. Nemilosrdnu bitku je pratilo čitateljstvo širom Planete. Na kraju je neposrednim glasanjem čitateljstvo proglasilo Čikića za apsolutnog pobjednika.

Obračun je počeo duelom Čikić – Njegoš
Njegoš je imao za zadatak da napiše hvalospjev genocidu nad muslimanima Podlovćenske Crne Gore. Znao je samo za dva slična slučaja – genocid nad sicilijanskim Francuzima na Uskrs 1282. godine, poznat pod nazivom Sicilijanska večernja, i Bartolomejska noć, bogami krvava noć 24. 8. 1572. godine, u kojoj su Francuzi katolici istražili svoju braću protestante. Za obje zgode saznao je od svog mentora Sime Milutinovića-Sarajlije, svog učitelja srpskog jezika i opšte srpske kulture.

Ni jednu ni drugu katastrofu niko nije opisao i slavio kao junačko djelo. Đuzepe Verdi je komponovao operu Sicilijanska večernja kao tragediju.

Njegošu se dopadalo to što su oba napada izvedena mučki i noću, kao hajdučki, pa je odlučio da istragu poturica izvrši na jednak način. Jedino što nije mogao kopirati od Sicilijanaca i francuskih katolika je broj ubijenih žrtava: desetine hiljada Francuza svih uzrasta i oba pola istraženo je na Siciliji bez nekog ozbiljnog razloga, a katolici Bartolomejske noći pobiše još i više protestanata. Njegoš nije mogao skupiti ni stoti dio toga, zato je bio žalostan što ima tako mali broj poturica. Ali mogao se izjednačit po cilju: pobiti ih sve, to koliko ih ima.

Simeonu Milutinoviću-Sarajliji je preče bilo da od mladog Njegoša napravi pravog Srbina nego pravog pjesnika, zato je hvalospjev istrazi poturica nastao takav kakav je: oskudan literarnim bogatstvom, etikom i estetikom, sa ama baš svim junacima negativcima i potencijalnim zločincima. Oni su Vladici na pitanje hoćel' klati Turke u horu odgovarali: uzmognem li čut ćete hoću li! Simeon nije imao vremena da Njegošu savjetuje neka ubaci barem par viteških crnogorskih junaka iz opozicije, koji će skočit na noge lagane i na skupštini dići glas protiv klanja svog naroda islamske vjeroispovijesti, jer, čoče, nikom ništa ne čine. To bi naravno bio samo literarni blef, jer bi vitezovi ionako bili nadglasani. I vuk sit i koza cijela, jel' tako.

IBRAHIM ČIKIĆ, KNJIŽEVNIK U USPONU

Ipak, Sima je mudro savjetovao mlađanom Vladiki da promijeni ime spjeva, jer Istraga poturica zvuči malo pregrubo. Razmišljajući i gledajući okolna brda oko Njeguša on ozaren klikne: Gorski vijenac! Neka se zove Gorski vijenac!

Iz istog razloga Simeon je sugerirao svom štićeniku da u završnom činu ne opisuje detaljno istragu, dakle borbu sa komšijama muslimanima, kako ne bi ispalo da ih Crnogorci poklaše na spavanju; to bi također zvučalo pregrubo a možda i kukavički čak. Tako je spjev ostao krnj, fali mu epilog, zna se samo da je istraga završena i to je to. Muslimana više nema.

Kad je čitateljstvo vidjelo o čemu se radi zaključiše – Vladika, pjesniče, napisao si opasan vjersko-ideološki pamflet. Čikićev roman temelji na istorijskim činjenicama, likovi u njemu su stvarni, sa imenom i prezimenom, genocid u Šahovićima organizirala je vlast KSHS, protiv genocida je nastupio znatan broj časnih Srba i Crnogoraca, Čikić ih u romanu imenuje, nažalost njihovo protivljenje je uzaludno, poruke romana su visoko etičke, naracija dinamična i slikovita, zato, Vladika, gubiš!

Obračun Čikić – Andrić

E, dragi moji, Andrić nije njeguško pastirče, podložno zavođenju, već školovani lisac, čini mi se pravnik, sa radnim iskustvom diplomate u Hitlerovoj Njemačkoj. Njemu nije trebao nikakav Sarajlija; sam je dobro znao šta raditi. Od strašnog firera je naučio: manipulacija osjećanjima ljudi je najjače oružje koje možeš imati! I on je tu vještinu usavršio do perfekcije. Znao je da, recimo, može od običnog osuđenika na smrt zbog učinjenog zločina napraviti vjerskog i nacionalnog heroja, kojim će mase biti opijene za vijeke vjekova.

Osuđenik na smrt zbog počinjenog zločina da postane heroj? Hmm… izgleda da ipak može. Pogledajmo:
Andrić se poslužio legendom starom dvije hiljade godina. U pitanju je mladi Jevrej, koji je jašući na magarcu u pratnji svojih sljedbenika ušao u Jerusalim i proglasio se jevrejskim kraljem. Za izraelsku vlast je to bio pokušaj državnog udara, zločin koji se kažnjava smrću. A smrtna kazna je u Judeji bila strašna – razapinjanje na krst!

Načini izvršenja smrtnih kazni su ionako bili užasni od Antike, preko Srednjeg vijeka do feudalizma. Razapinjanje konjima na repove, kamenovanje, razapinjanje na krst, spaljivanje na lomači, nabijanje na kolac… bili su načini da se zločinci odvrate od zločina, da se vlast sluša i obožava.
U socijalizmi i kapitalizmu su te egzekucije humanizirali: konopac o vrat, giljotina sa primjerne visine, metak u čelo, kako su gdje imali mašte.

Niko na svijetu se nije našao da izvršenja takvih smrtnih kazni sladostrasno opiše osim Ive Andrića. On je to uradio s razlogom, ali i doživio poraz na polju etike i prezir demokratskog svijeta.

Uprkos strašnoj prijetnji, mladi Jevrej je u uvjerenju da se bori za slobodu svog naroda riskirao sopstveni život ne odustajući od svojih revolucionarnih ideja. Jevrejska tajna policija ga nakon izdaje njegovog suborca hvata i predaje rimskim vlastima. Ovi im ga vrate i operu ruke. Jevreji ga osude na smrt, ponudivši prisutnim gledaocima u obliku mase naroda da ga oslobode u zamjenu za već osuđenog zločinca Barabu. Narod neočekivano aklamacijom oslobađa Barabu, a revolucionara razapnu. Iako nije bio ništa zlo učinio.

A on treći dan uskrsne i postane simbolični vođa masa i masa, svih mogućih narodnosti i rasa osim Jevreja, koje ga posmrtno priznaju za Boga, osuđujući njegove protivnike, ondašnje i sadašnje.
Taj slučaj je Andriću poslužio kao paradigma za stvaranje romana Na Drini ćuprija:
Turska vlast zida most na Drini, strahovito težak, skup, ali važan poduhvat, a neki anonimac po imenu Radisav noću poruši što zidari preko dana sazidaju. Samovoljni saboter; možda bi ga danas na Zapadu označili za teroristu. Sto posto. Turci mu dugo ne mogu ništa, ali Andrić ne bi ostvario svoj naum kad bi dozvolio da Radisav postane trajno neuhvatljiv i tako most nedozidljiv, pa ga zbog viših ličnih ciljeva, kao Abraham Isaka, žrtvuje i dozvoljava da ga Turci uhvate, privedu i osude na smrt. Način – nabijanje na kolac.

Sada Andrić nastupa kao maestro manipulacije: sadističkim i detaljnim opisom tog strašnog čina on ustvari svira na emocionalne strune čitatelja pripadnika Radisavove vjere, koji ošamućeni snažnom piščevom sugestijom zaboravljaju da je u pitanju izvršenje smrtne kazne za počinjeni zločin, već seansu doživljavaju kao zločin nad nedužnim čovjekom, svojim pripadnikom.

Da je Andrić htio opisati istinski strašni zločin sa smrtnim ishodom, koji je izvršen nad nedužnim čovjekom, a ne osuđenikom na smrt, nije morao posezati u daleku prošlost, mogao je skoknuti do Šahovića i gledati kako zločinci sa neshvatljivim sadizmom deru obješenog živog čovjeka. Ali on ne može o tome pisati uz osudu zločina; ne može se identificirati sa čovjekom islamske vjeroispovijesti bez obzira da li je taj na strašnim mukama ili pjeva u gori zelenoj. Andrić ga podsvjesno doživljava kao stranca, i nema empatije za njega.

Kad je čitateljstvo shvatilo o čemu se radi, smjesta aklamacijom odluči – Ivek, pisati umiješ dobro, halal ti pero, ali si mnogo pristran i veliki antibosanski manipulator. Izgubio si!