Srbija će zasad nastaviti svoju rusofilsku politiku, svakako i zbog Kosova, ali i zbog svog proruskog javnog mnijenja koje su oblikovale društvene mreže iza kojih stoji Vučićev režim

Osvanula je vijest da je ovih dana u Tirani na forumu “Strategija EU za jadransko-jonsku regiju” Srbija potpisala zajedno sa ostalih devet zemalja, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, deklaraciju o nezakonitoj i neopravdanoj agresiji na Ukrajinu i izrazila svoju predanost “suverenitetu, nezavisnosti, jedinstvu i teritorijalnom integritetu Ukrajine”. Sve same diplomatske fraze, a o toj neučinkovitoj tiradi riječi svjedoči dovoljno podatak da ova deklaracija nije nikakav obavezujući dokument, već običan načelni stav zemalja potpisnica. Nema tu ničeg novog. Srbija jeste potpisala ovaj neobavezujući dokument, kojeg se ova dominantno rusofilska zemlja i dosada pridržavala u javnom izričaju.

DOGOVOR SA RUSIJOM: Sjetimo se da je Srbija najprije na Općoj skupštini UN-a početkom marta zajedno sa većinom država usvojila rezoluciju protiv Rusije i da je nakon toga glasala za suspenziju Rusije u Vijeću UN-a za ljudska prava zbog grubih i sistematskih kršenja i zloupotrebe ljudskih prava tokom invazije na Ukrajinu.

Ovo je svakako proračunata igra Srbije namijenjena vanjskoj upotrebi. Sa njom je prethodno upoznata Moskva, jer poslije ovakve “izdaje” saveznika nije bilo reakcije Rusije, niti je Beograd pribijen na križ, nisu mu uvedene nikakve energetske kontramjere, nije bilo reduciranja diplomatskog osoblja, jednom riječju nije se dogodilo ništa. Srbija očigledno ima dogovor sa Rusijom na najvišem nivou o simuliranju “principijelnog” državnog stava protiv agresivne politike svoje mecene. S druge strane Srbija je bila, i danas jeste (ne zna se za sutra) protiv sankcija Rusiji, što je Vučić i javno rekao. Pored toga Beograd je i pored protivljenja iz Evrope i Amerike nastavio ne samo održavati nego i pojačavati vazdušne veze sa Rusijom, koja je zbog mjera Zapada danas skoro potpuno odsječena zemlja od vanjskog svijeta.

Putinov režim očigledno shvata tešku situaciju svog saveznika i nastoji mu pomoći prihvatanjem ove srpske igre sa Zapadom. Iako ne javno, dva autokratska režima su itekako sinhronizirali svoju politiku zavaravanja svijeta. Zasada obje strane na ovaj način profitiraju. Rusi, jer im je otvoren prozor u svijet preko Beograda, a Srbima je i dalje odvrnuta energetska pipa, što je za njih od presudne važnosti. I što je bitno, Zapad na drugoj strani Srbiju još uvijek ne guši, iako je to jedina zemlja pored Bjelorusije koja nije nametnula sankcije Moskvi. Istina, tako neće moći dovijeka. No, ne treba zaboraviti da Srbija ima izuzetno jaku diplomatiju, koju je naslijedila iz bivše zajedničke države.

Ipak, ona stalno ide oštrom ivicom puta. Režim lukavo pokušava sjediti na dvije stolice i nastojat će koliko god bude moguće zadržati taj status. Žongliranjem Vučić obezbjeđuje Srbiji dalje preživljavanje. Još uvijek uspijeva zadržati “prijateljstvo” Moskve, koje su Rusi kroz historiju često dovodili u pitanje. Putin ih je na to indirektno podsjetio za vrijeme nedavnog razgovara sa gensekom UN-a Antonijem Guteressom kada je potegnuto pitanje na temelju čega je priznata nezavisnost otcijepljenih ukrajinskih regija koje priznaje Rusija. Putin se pozvao na odluku Međunarodnog suda o Kosovu. Nakon izuzetno burne reakcije srbijanske štampe, koja je pod egidom Vučića, brzo je ova epizoda “zataškana”. Putin, koji je očigledno prozreo Vučićevu namjeru da eventualno uskoči u krilo Zapada ako se date prilike promijene, ovim je opomenuo Srbiju šta bi joj se moglo desiti ne bude li slušala. Ovo je bila tek učinkovita opomena. Srbijanski predsjednik se brzo presabrao. On je dovoljno promućuran. Zna da će bez podrške Rusije definitivno izgubiti Kosovo (premda je to gotova stvar), a to ne smije ni usniti, a kamoli javno prihvatiti. To ga je potpuno uvjerilo da u nejasnoj geopolitičkoj stvarnosti mora otezati javno iznošenje mišljenja na čijoj je strani Beograd - da li na ruskoj ili na strani udruženog svijeta.

JASNA IGRA INTERESA: Čeka se rasplet situacije na ratištu u Ukrajini, posebno nakon ruske ofanzive na istoku zemlje. Na domaćem terenu Vučić maksimalno oteže sa uspostavljanjem nove vlade, iako je uvjerljivo pobijedio njegov SNS. Iako bi vlada mogla biti formirana odmah, on će nastaviti svjesno da proizvodi vakuum u Srbiji. Dosadašnji kabinet premijerke Brnabić radit će “samo” u tehničkom mandatu. Objašnjenje da se tehnička vlada ne može izjašnjavati o ovako delikatnim pitanjima je, ustvari, kupovanje vremena. I dalje će srpska politika formalno podržavati teritorijalni integritet Ukrajine, premda je Vučić intimno za Ruse. Ali, promijeni li se geopolitička situacija, ne treba sumnjati da će on uskočiti u pobjednički voz. To je jasna igra interesa koja nema veze sa emocijama.

Na zasjedanju jadransko-jonske grupacije u Tirani srbijanska delegacija je potpisala neobavezujuću deklaraciju o “teritorijalnom integritetu” Ukrajine. Ovakav scenarij Srbi namjeravaju stalno rabiti u razgovorima sa strancima iz uticajnih centara moći, koji sada užurbano rade na pridobijanju Beograda za antiruski front. Zasada bez uspjeha pošto jedno srpsko oko uvijek gleda u pravcu podignutog prsta iz Kremlja. Srbija će zasada nastaviti svoju rusofilsku politiku, svakako i zbog Kosova, ali i zbog svog proruskog javnog mnijenja koje su oblikovale društvene mreže iza kojih stoji Vučićev režim. Fraze koje su izrečene u Tirani, a koje je svesrdno i lahko potpisala Srbija, idu upravo u tom pravcu, jer je niukom slučaju ne obavezuju. U Srbiji zasad ništa novo. (oslobodjenje.ba)