SAID ŠTETA: Utihnu skupština glupih i gluplji, karijes napada i zdrav i šuplji. Zavijanje premijera i predsjednika od lijepe zemlje inokosne, uz pratnju doziva duh Herceg-Bosne. Na drugoj strani pogrebna slika, Putin rekao Kosovo Republika! A u sredini “eureka” viču intelektualci, u agdu napokon dospjeli palci.

Poremećeni sistem vrijednosti nametnuo je to da pojedinci čine ono što je iole pametnom sramota. Samoljublje koje odavno prelazi granicu vulgarnog u politici i izvan nje, jer sve je više onih koji bi da stanu u kadar a nisu kadri, čitaj sposobni, proći niti jednu ljestvicu a već su pali na ispitu. Posebno su oni fatamorganično veliki, jer u stvarnosti su to putujući februari, kivni na stihove “po meni se ništa neće zvati” iz pjesme Duška Trifunovića. Umorilo ih ono la-la-la-la i nastavak koji najavljuje njihov konačan kraj:
“Mislio sam da se zvijeri boje
Ove vatre koja trag mi prati, i to sam mislio
A sad nosim kako mi ga skroje
Po meni se ništa neće zvati“ /

U istom danu dvojica odluče da se po njima ipak nešto zove, jer im je Ukrajina ašićare srušila snove. Nije ni grad toliki gad, niti je rad za taki jad! Ali mu valja otvoriti skute, zalogaj “preživaju” samo oni što šute. Skupštine u kojima nema bek vokala, osim uvlačiguzica i budala, donose odluku jednoglasno. Počasni da pojede nešto masno, zove se krčmar jemeke da sprema, nema da nema. Jer kada narod gluposti plaća, red je da ostane i bez gaća. Između redova govori strašni, a ruka mu je na croat-mašni.

Jedino Ćamil onako ters, nabio šešir kada svi fes, visoko u zrak podigao palac. Samo ga čudno strmoglavio? Ponudili mu, zamisli, da bude u klubu intelektualac. Ćamil se uljudno zahvalio!
Osobno štujem klupske intelektualce, ali ja u kući imam ogledalce. Ono mi veli:” Ćamile uči, još je lekcija dosta, nije pamet s jednog napisanog posta. Nije ni slika iz gradskog muzeja, kada te uokvire kao džokeja.”

Posluša Ćamil ogledalce, kroz ekran virio intelektualce. Neće li jednu pametnu da bace, ali ni riječi osim blijede face. Ne znaju da ta pojavnost košta, imaju poštara al’ prazna pošta. Sjeti se Ždero, brkovi masni, ostao gradić, da u njem’ Ćamil bude “počasni”. Poredali se u skupštinske klupe, prvi red gluplji, pa iza glupe. Ulazi Ćamil glasanja prije, Mojim se ništa zvalo nije! Ni zlato ne bih nogama bosim. Sve svoje evo u sebi nosim. Omnia mea mecum porto, davno su rekli stari Latini. Ne prodajem se pošto-po to, nit’ hlače skidam kad kažu, Skini!

Utihnu skupština glupih i gluplji, karijes napada i zdrav i šuplji. Zavijanje premijera i predsjednika od lijepe zemlje inokosne, uz pratnju doziva duh Herceg-Bosne. Na drugoj strani pogrebna slika, Putin rekao Kosovo Republika! A u sredini “eureka” viču intelektualci, u agdu napokon dospjeli palci.

Sreća je ovdje “tamo daleko” da se zapadom kune, nesretna mladost amorfna poput meduze.
Počasni viče “Neka su samo mladosti pune!” Pa šta ako ta mladost pere zapadnjačke guze?
Što ti je dati budali vlast, ili magarcu ukazati čast. Državu pojeftini ono za džaba! Nazovi grad nekad i sad, zauvijek biće samo kasaba. Počasne face sad male mace, a nekad bili tigrovi strašni. Imati uvijek svoj stav, pa bio mali koliko mrav. Eh, nije se Ćamil voz'o na tašni!

Ćamil se vrati u svoje selo, odmara dušu, umara tijelo. Neće počasti osim svoje bašče, neko je s lanca pustio pačše. Režimski mediji u stopu prate, ko su to počasni u Kalesiji i u Prijedoru, da znate!

Nad zemljom Bosnom oblak je sivi, narod životari, dok vlast mu živi. Pojeo se ražanj prvomajski, na izletištu prazne flaše. Mišljenje im je kao snijeg lanjski, za čudo svi će braniti “NAŠE”! Sa radija se čuje Druga internacionala, opet je fašizam izrodio previše budala. A rijekom Bosnom plutaju “intelektualna” pražnjenja, mi smo još dobro kako je ona jadna kažnjena...