Imao sam ponudu da u prvom izdanju ove knjige pišem o načelniku i gradonačelniku Zenice, rahmetli Husejinu Smajloviću, ali sam ostao nepromijenjenog stava da nisam njegov savremenik niti dovoljna blizina da bih mogao napisati sjećanja koja će ostaviti trag o čovjeku izuzimajući onog koji to piše.

Iako sam novinarskim okom posmatrao Husejina Smajlovića u njegovom radu, pisao kritiku kada to drugi nisu, ali i pjesmu “Čovjek i grad” baš onda kada su drugi pisali kritiku. Mentalitet ovih prostora zasnovan na ispraznoj tezi “o pokojniku sve najljepše” često u svojoj nakani da se upotpuni, odvuče govornika od istine ili što je još gore, u zanosu vlastitog retoričkog istupa probudi samoljublje. Sa ove vremenske distance, samo ću poredati nekoliko činjenica koje bi trebale učvrstiti ram slike čovjeka Husejina Smajlovića i dati mrvu svjetla na vrijedan rad mog dragog prijatelja Faruka Midžića- Midže.

Specijalno prtiznanje za Husejina iz ruku čuvenog Mišela Platinija

Radeći novinski zapis sa otvorenja turskog internata u Novom Radakovu, među izabranim zvanicama u prvom redu bio je gradonačelnik Smajlović. Prišao sam bliže, uljudno pozdravio i počeo škljocati foto aparatom jer nikada nisam bio potpuno zadovoljan fotografijom. Gradonačelnik je samo pomjeranjem usana u blagi osmijeh davao potvrdni znak da radim što sam započeo. Tada mu je njegov pratilac u svim prilikama nešto šapnuo na uho i gradonačelnik je na licu pokazao ozbiljan izraz koji nije bio onaj njegov što imanom zrači. Shvatio sam i zauvijek naučio lekciju da ljudi od dobrote uvijek u blizini imaju one koji to nisu, pa poput plesača sa drvenom nogom nastavljaju samoubilački ples života oslanjajući se na unutarnju želju i dobru namjeru. Taj ples života plesao je i Husejin sa sudbinom plesača sa drvenom nogom da bi u našim očima i očima onih koji će doći poslije nas, ostavio ljepšu Zenicu. Onu Zenicu kojoj neće biti zaštitni znak “željezarski dim” već prekrasna sportska arena, gradska magistrala, muzej, najljepši i najveći park u Bosni i Hercegovini, te fontane na ulazu i u samom centru grada, gdje nas voda podsjeća da svi mi ustvari samo tečemo u svojoj prolaznosti. Toga je Husejin bio itekako svjestan i na insistiranje nekih da se nakon smrti ukopa u gradu, kada mu se primakao čas preseljenja na ljepši svijet Husejin je pozvao sinove i braću i ostavio oporuku da ga ukopaju u njegovom rodnom selu Obrenovci. Sve što je uradio i sagradio, ostavio je Zeničanima ne pitajući ih da li su ovdje rođeni ili su došli iz ljubavi da hode ovim gradom. Poput Sinana neimara kada je sagradio Stari most u Mostaru pa otišao a da se više nikada nije tamo vratio, i Husejin je napustio ljepšu Zenicu. Utoliko ova knjiga ”Sjećanje o Husejinu Smajloviću”, kako to reče Fuad Đidić jedan od Husejinovih savremnika, ostat će skriveni govor naše sudbine, jer se o čovjeku govori i onda kada se šuti, a o nečovjeku i veliki govori znaju se pretvoriti u zvuk vuvuzela na utakmici života gdje sebičnost određuje navijačku stranu. Svoj stav o čovjeku Husejinu Smajloviću sam izrekao u pjesmi, udaljavajući se od pozicije novinara koji zarad profesije mora zauzdati emociju nezaboravljajući izreku velikog Rumija: “Ko god daje poštovanje dobija poštovanje.” Husejin je uistinu znao cijeniti čovjeka i kada nije bio u njegovoj blizini.


Na kraju ne mogu a da ne napišem koju rečenicu o autoru Faruku Midžiću-Midži, idejnom stubu ove knjige, doajenu bosanskohercegovačkog novinarstva, ratnom uredniku “Oslobođenja” ali i pjesniku što preko pedeset godina ostade pritajen, onako kao “Okamenjeni amor” kako to odredi naslov njegove prve zbirke poezije, da bude simbol ljubavi ali da mu se ista često ne uzvrati. Novinar i pjesnik, spoj istine i duše, i pored poteškoća koje mu narušeno zdravlje donese, okupio je eminentne ljude diljem Bosne i Hercegovine i svijeta, prijatelje i savremenike Husejina Smajlovića i sam je iskreni prijatelj njegove porodice, pa posložio sjećanja i neprocjenjivo vrijedne fotografije u knjigu “Sjećanja o Husejinu Smajloviću.” Pritajeno i skromno, baš kao na prvoj promociji prvog izdanja knjige, Midža se duhom vrijednog neimara sklonio dalje od svjetla kamera i foto aparata. Hodeći u neko novo djelo sa perom i foto aparatom u ruci, još nas podsjeća da je istina jedina napisana riječ koja ne kopni. Zeničko proljeće koje dolazi i dolazit će dok je svijeta i vijeka biće potvrda istine i snijega koji kopni, a čovjek će uvijek i iznova cvasti u svojim ostavljenim djelima.



Grad i čovjek
Onako tih k'o leptir šaren
što se iz larve stvori u letača
i reklo bi se pečen i varen
za tuge tuđe na zidu plača

No, tiha voda, ponese brege
kameni novi ređaše zid
sigurno, čvrsto, poput stege
da mnoge bješe na sumnji stid

Nikoše cvijeti novijeh zdanja
što mlade ruke zvaše na rad
korača čovjek i budno sanja
na svaki korak on zida grad

Onako tih, al' vjere pun
da novo jutro donosi dan
nevjerni htjeli su obračun
a on im dade sazidan san

On im pokloni bezistane
arenu za igre, nikako za rat
zli poželješe da makar stane
Čovjek nije umio stat!

Tiho k'o potok ispod sela rodna
kap po kap, naraste u rijeku
On gradi grad u lijepa, zgodna
u spomen gura kasabu daleku

Onako tih, još vjere ima
da sumnje inih djelom nadjača
ta i on ćuti čelik u ustima
Al' čovjek gradi i korača!

06.11.2008. čovjeku Husejinu Smajloviću
Autor: Said Šteta