Srbija se nalazi na političkoj raskrsnici. Prema većini ona se polahko okreće ka Evropi i Americi uz postepeno napuštanje uvriježene ruske sheme. Ne poričem da će Srbija možda jednog dana napustiti ovo neprirodno stanje ljubavi sa Moskvom, ali to neće biti tako brzo. Na čemu temeljim ovakvo saznanje? Srbija je prilikom posljednjeg glasanja o statusu Rusije u Vijeću UN za ljudska prava glasala za njenu suspenziju zbog izvještaja „o grubim i sistematskim kršenjima i zloupotrebama ljudskih prava“ tokom invazije na Ukrajinu. Sve oči su bile uprte prema srbijanskoj misiji u očekivanju njihovog stava u vezi sa Rusijom. Vučićev režim svjestan da ih Zapad stalno motri donio je protiv svoje volje lukavu odluku da glasa za izbacivanje Moskve iz Vijeća UN-a za ljudska prava. Ovakva, iako neiskrena odluka Beograda bila je očekivana. Srbijanski režim očigledno je procijenio da je bolje „leći na rudu“ Zapada nego mu se suprotstavljati, barem ne u ovom trenutku. Suština srbijanske politike se nije promijenila jer i dalje drži rusku stranu a samo formalno je na neutralnoj poziciji. Prije nego je srpski ambasador u UN podigao ruku za izbacivanje Rusije, njegov predsjednik je telefonski razgovorao sa Putinom. On se vrlo vjerovatno složio sa Vučićevim objašnjenjem da je bolje da Srbi sada glasaju za odstranjivanje Rusije iz članstva, jer će se i tako Generalna skupština izjasniti za izbacivanje Moskve. Ovakav stav Vučić je gradio na ranijoj odluci Opće skupštine koja je 2. marta ogromnom većinom usvojila rezoluciju protiv Rusije, a za nju je glasala i Srbija. Od tada srpski vrh ističe da podržava teritorijalni integritet Ukrajine, ali govoreći o sankcijama Vučić ističe da ih Srbija neće uvoditi, što je izazivalo osudu Zapada. Srbija nije uvela sankcije niti je prekinula letove prema Rusiji i jedna je od rijetkih država koja održava vazdušnu vezu sa Rusijom. Beograd je za Moskvu ostao važna vanjsko-politička koordinata i niukom slučaju Rusi ne žele brisanje Srbiju sa karte svojih prioriteta. Ona im je naprosto prozor u svijet. Na drugoj strani, Srbiji su potrebni ruski energenti, a opasnost od blokade u snabdijevanju naftom već je bila donijeta u EU. Do 15. maja bi uslijedila obustava isporuke nafte preko hrvatskog Janafa. To je bila šokantno saznanje za Vučića. Tokom telefonskog poziva srbijanski predsjednik je sasvim sigurno objasnio Putinu da bi i Moskva iz ovakvog srpskog pristupa mogla profitirati, ako ništa preko zadržavanja otvorene avio linije prema Rusiji. Ovakvim glasanjem Srbi su pobrali aplauze na Zapadu. Nakon toga zatražili su od Bruxellesa da im Hrvati ne zavrću dotok nafte čije bi isključenje paraliziralo zemlju. Odluka o „kažnjavanju“ Moskve u UN-u Srbima je tako donijela nagradu. EU je odustala od isključenja Srbije sa naftnog toka. Barem za sada. Putin se očigledno složio sa ovim Vučićevim lukavstvom. Ono je donijelo predah najprije Srbiji, a i sama Moskva ima koristi od njega. Zbog toga nije bilo oštrih tonova iz Rusije, koja je, vidi paradoksa, prije glasanja uputila ultimativnu poruku svim zemljama da će i uzdržane i one koje ne dođu na glasanje, smatrati neprijateljskim. Ali, tu nije kraj Vučićevim mukama. On zna da je i dalje pod povećalom Zapada koji se pravi da je prevaren ovim „trikom“. Dugoročno Srbijanac će morati da se opredijeli za jednu od strana u sukobu. Očigledno, Zapad je odlučio da ide u potpuni rat sa Rusijom, koju mora poraziti a pri tom paziti da ne izazove nuklearni sukob. Sve govori da Vučić još nije odustao od kockanja sa svijetom. Ide stalno oštrom ivicom. Sada nakon pobjede na predsjedničkim izborima on ipak ima odriješene ruke. Vučić će ovo „sjedenje na dvije stolice“ produžavati koliko god bude mogao. Pošto ne zna kako će se završiti rusko-ukrajinski sukob ići će na kupovinu vremena. U svakom slučaju sačekat će ishod ruske ofanzive koja slijedi na istoku Ukrajine nakon velikog pregrupisavanja ruskih snaga.


U međuvremenu Aleksandar Vučić, koji nije izmijenio svoj miloševićevski profil, sprema svoje vojne potencijale suprotno Aneksu 1-B Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji od strana što su bile uključene u ratni sukob traži vojno uravnoteženje. Pri tom stalno zvecka oružjem. On, bez sumnje, traži priliku i na području Balkana, napose u RS-u, i zbog toga predstavlja opasnost prije svega za BiH. Evo, zašto. Sutradan po okončanju vojne vježbe „Vatreni štit 2022“ uključili su se direktno i Kinezi. Na beogradski aerodrom je sletjela flota kineskih aviona koji su dopremili vojnu opremu sa moćnim raketnim sistemom iz klase Patriot odnosno ruske verzije S-300 (manji domet) kineske proizvodnje (FK-3). Protiv koga je usmjereno ovo oružje? Nema sumnje – protiv BiH i Kosova, jer okolo Srbije je prsten zemalja iz porodice NATO. Na istoku i sjeveroistoku su Bugarska i Rumunija, s kojom Srbija nikada nije ratovala. Neke od njih, kao Mađarska, osim što pripadaju NATO nomenklaturi, imaju konzervativno, nacionalističko vođstvo, koje podržava agresivnog Vučića i otvorenog rusofila M. Dodika i nije sklono BiH. Na vojno ojačalu Hrvatsku (NATO), Albaniju (iz NATO-vog zaleđa) i novoprimljene Crnu Goru i S. Makedoniju Vučić neće smjeti zbog famoznog člana 5. Povelje koji daje pravo NATO-u da djejstvuje ako bude napadnuta njihova članica. Turska će, veli sam Vučić, prodati Srbiji svoje dronove Bayraktar, i to preko reda. Svi su u igri. Oružje se prodaje na međunarodnoj pijaci bez obzira na porijeklo kupca ili prodavca, a kineski avioni pri tom prelijeću dvije zemlje NATO-a da bi Srbiji doturili oružje. Ovdje se zarađuje. Vječnih prijateljstava nema. Kako će u takvoj situaciji raditi postmiloševićevac Vučić, koji je u bosanskom ratu, na koji sada jako podsjeća rusko-ukrajinski sukob (u kojem Rusi nalikuju na srpske agresore), tražio u fašističkom stilu sto muslimanskih glava za jednu srpsku? Nema sumnje da će, pošto je pobijedio na izborima, odugovlačiti sa formiranjem vlade i sasvim sigurno do posljednjeg zakonskog dana neće završiti taj posao. Medijska predviđanja na portalima da će Vučić očistiti vladu od proruskih elemenata zasada su samo u domenu špekulacija. Vulinov pendrek i Dačićeva rusofilska dreka još uvijek mu trebaju. Ovo je proces i u konačnici će, eventualno, doći do sječe glava (ali čijih?). I to samo ukoliko sa ratišta počnu stizati vijesti o porazu ruskih snaga. Tada bi Vučić mogao učiniti salto mortale. Uostalom, to i ne bi bilo iznenađenje. Srbi su stalno u svojoj povijesti pravili greške u odnosu na Ruse. Oni su ih mazohistički ljubili, a ovi im okretali leđa u historijski važnim utakmicama. I pored njihovog neporecivnog rusofilstva Moskva im je, kazuje povijest, zadala veliki udarac 1878. kada se svrstala na stranu Bugarske dajući joj Sanstefanskim ugovorom velika područja Srbije. Kao da Srbi stalno zaboravljaju da u politici nema ljubavi nego postoje samo goli interesi koji prevagnu od situacije do situacije. Ako Srbi i ovoga puta budu prevareni, za utjehu im može biti što će Vučić priklješten između svog rusofilstva i pragme, odabrati ovo drugo. (Tekst je objavljen u Oslobođenju)
(Autor je bio savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića)