AZIZ HUREM: Veliko je čudo da samo nekoliko Arapa uspije da prenese svoj način obavljanja molitve na bošnjački džemat koji broji nekoliko stotina džematlija Bošnjaka. Kako to da smo lahko i brzo prihvatili poslije Fatihe – glasno Aaamiiin, podizanje ruku na svaki tekbir, dodirivanje stopala do susjednih muktedija s lijeve i desne strane što nekome čini nelagodu i uznemiravanje. O zikru i tesbihu ne treba ni govoriti jer ga je svaki dan rjeđe i manje.

Sjećajući se Ramazana iz mog djetinjstva i rane mladosti pa gotovo sve do agresije iz devedesetih povlačim paralele i pravim usporedbu sa ovim današnjim odnosno postagresorskim Ramazanima i drugim vjerskim obredima.
Odmah na početku moram kazati da po mome utisku i viđenju cijelog spektra vjerskih obreda se ista količina vjere/imana rasplinula i zahvatila široke mase te dobila više na formi a izgubila na suštini. Mnogi mi neće dati za pravo ali to je opet njihovo prâvo. Dok su u jugoslovenskom režimu islamski vjerski obredi bili koncentrirani na mnogo manji broj onih koji ih prakticiraju – početkom ratnih devedesetih vjera se širila i raširila brzinom požara. Ali istovremeno izgubila na jednoličju, intenzitetu i kvalitetu a dobila na raznolikosti, kvantitetu i ekstenzitetu – opet kažem gledajući iz mog ugla.
Upravo ove noći u kojoj bilježim ovo pismo, imam jednog velikog džemata u Zapadnoevropskoj metropoli je uoči Tervih-namaza besjedio na temu „disciplina u namazu“. Inače taj efendum uobičava svake noći kazati neki nasihat prije početka namaza. Ono što svaki imam prije iftitahi-tekbira kad se okrene iza sebe i kaže „zbijte i poravnajte safove“ nama samo izgleda dopire do ušiju ali nikako do mozga i do srca. I pored toga što danas u mesdžidima i džamijama imamo tepihe koji su strogo izrađeni za safove i markirani i podijeljeni na jednake razmake i odstojanje – mi uprkos tome se ne znamo ili nećemo poredati i stati primjerno i jednolično kako bi kolektivno odaslali sliku jedinstva, harmonije i reda. Zašto smo takvi kakvi jesmo – ne mogu da nađem odgovor.
Prije nekoliko godina sam nešto pisao isto tako na ovu temu. A ovaj put mi evo pada na pamet da bi možda imamima trebalo sugerisat da jedan veliki broj džematlija podvrgnu ponovnoj namaskoj obuci i načinu obavljanja ovog važnog islamskog šarta – ako su uopće i prešli tu lekciju. A zapravo najvjerojatnije da nisu – nego kada su odlučili da se priklonu vjeri i „postanu muslimani“ su prihvatili ono šta im se najprije ponudilo i do čega su najprije došli. A došli su najprije do samozvanih daija ili daije do njih i prezentirali im to što danas imamo. A te daije su ušli u ne branjeni prostor i preuzele inicijativu.
Obzirom da su naši bošnjački džemati u dijaspori multinacionalni (jer skoro uvijek imamo manje ili više Turaka i Arapa pa i muslimana iz dubine Afrike) a u Bosni u većim gradovima isto tako – svako je od ove naše braće po vjeri unio među nas i svoj stil i način obavljanja namaza. A mi, pošto smo poznati po tome da lahko prihvatamo tuđe i ostavljamo svoje – bržebolje smo prihvatili praksu ovih – „vjerujući“ da oni to bolje i ispravnije rade jer je tamo negdje odakle su i sami izvor naše vjere i još mnogo predrasuda sa kojim ulazimo u sferu Islama i islamskih propisa - zaboravljaći činjenicu da su Arapi jako ne disciplinaran narod i da su i sami razjedinjeni po svim pitanjima pa i kada je u pitanju Islam i njegovo tumačenje. I umjesto da se oni dolaskom u naše džemate prilagode nama – iako to mi od njih ne očekujemo - mi smo se poistovijetili sa njima bez obzira što su u manjini ili ih je samo dva-tri među nama.
Veliko je čudo da samo nekoliko Arapa uspije da prenese svoj način obavljanja molitve na bošnjački džemat koji broji nekoliko stotina džematlija Bošnjaka. Kako to da smo lahko i brzo prihvatili poslije Fatihe – glasno Aaamiiin, podizanje ruku na svaki tekbir, dodirivanje stopala do susjednih muktedija s lijeve i desne strane što nekome čini nelagodu i uznemiravanje. O zikru i tesbihu ne treba ni govoriti jer ga je svaki dan rjeđe i manje. Napuštanje i prekidanje namaza po proizvoljnoj želji i mjeri je postalo ustaljena i redovna praksa. Pa imamo da se neki zadovoljavaju samo sa dva rekjata Terawih-namaza nakon čega napuštaju i odlaze, neki poslije četiri a neki su otišli odmah čak poslije iftara ne čekajući ni Teraviju. Na samom kraju iza poslednjeg safa ima i onih koji sjede, odmaraju od obilne iftarske sofre, razgovaraju o svemu i svačemu iz svakodnevice prvo tiho pa onda malo glasnije, hodaju, ulaze, izlaze i sve što im padne na pamet čine da uprazne vrijeme. Ove i ovakve geste nisu bile poznate prije devedesetih godina odnosno prije nego smo masovnije došli u dodir sa azijskim i afričkim muslimanima. Vjerski obredi kod Bošnjaka su bili jednoobrazni, jednako dugi i široki ali mnogo više „duboki“ nego danas. Ti stari safovi su bili pod konac i mirni kao vojnički stroj u stva „mirno“.
Sve ovo i još mnogo toga govori o tome koliko smo svojeglavi iako već četrnaest vijekova učimo istu lekciju. Ne želimo sada da ulazimo u tematiku izvornog ili ispravnog te da se bavimo pravilima i razmatramo šta je grijeh i šta je mekruh ili šta je stvarno bolje, tačnije ili isprvnije – u ovom momentu je sasvim irelevantno. Jer moj osvrt se odnosi prvenstveno na to koliko i kakvo je naše samopouzdanje i koliko smo dubokih korijena te kako je čvrsto naše jedinsvo, odnosno koliko smo jaki, jedinstveni, disciplinovani i čvrsti u svojim nakanama i božijim zapovijedima, i na koncu koliko vjerujemo u ono što činimo.
Ne sumnjivo je da džamija i džemat imaju, pored uloge koja im je po našem najširem uvjerenju namijenjena još i nekolike vrlo važne funkcije, a to je socijalna, obrazovna ili naučna, kulturna, prosvjetiteljska, savjetodavna... Dakle da se tu može kratko boraviti i osim namaza, tražiti pomoć, savjet, informaciju, …. Tu se može osim ibadeta, razgovarati i družiti, učiti i podučavati druge u svim naučnim disciplinama, praviti razne kulturne projekte posebno u dijaspori… Ali sve to ne može i ne smije da bude na uštrb njoj najvažnije uloge.
Moje skromno mišljenje i zaključak će možda za većinu vas izgledati hrabro i smjelo, a za mnoge i pogrešno. Iako nisam iz alimsko-islamske branše dakle nisam kvalifikovan da se kvartam u tuđi posao i dajem prijedloge ali: u vjeri nema i ne može biti proizvoljnih poteza, tu su propisi jasni i prelaskom praga u dotičnu džamiju bi se svako morao podrediti običajnoj praksi tog džemata odnosno izricanjem „iktedejtu bi hazel imami“ je pristanak da se taj imam doslovno mora slijediti. U vjerskim obredima se ne može prakticirati samovolja i demokratija iako vjera islam zapovijeda poštivanje svačijeg prâva, demokratiju i slobodu u praktičnom životu. Osim toga u zapadnoindustrijskom svijetu gdje se sve mjeri ne sahatima nego minutama i sekundama trebalo bi se možda odrediti – najkraće odnosno najduže trajanje svakog namaza pojedinačno. Znamo mi da hodžama nije drago da im se sugeriše bilo šta što je u njihovom djelokrugu ali red, propisi i disciplina se moraju poštovati. Samo to da je džematska članarina prepuštena na volju svakom posebno da odlučuje hoće li je plaćati ili ne, govori dovoljno. I u tom pravcu da se članarina izreguliše državnim zakonom dotične zemlje ne vidimo nikakva pomaka već decenijama a što idemo dalje u prošlost slika je još ružnija kako u dijaspori tako i u domovini.
Obzirom da imamo džematlija u poznim godinama koji možda ne mogu dugo držati abdest ili iz drugih zdravstvenih razloga im dužina namaza ili hutbe predstavlja tegobu – bilo bi poželjno odrediti trajanje svakog obreda/namaza kako ne bismo došli u situaciju da naši očevi ili dede ne dolaze iz razloga dužine trajanja namaza ili hutbe.
Zar ne bi bilo umjesno i ispravno kazati prilikom okupljanja džematlija na džumu, bajram ili teravih-namaz dakle namaze kada su džamije pune: „draga braćo ako neko želi napustiti namaz iz bilo kojih razloga prije kraja i poslednje dove na zikru, molim vas neka stane u zadnji saf. Isto tako svaki imam bi trebao skrenuti pažnju svakom onome koji klanja dok on drži hutbu – te da dotčnom nije džuma kabul ukoliko je propustio hutbu – odnosno da je hutba preča i važnija nego nafila koja i nije obavezna.
I sâm se sada i još odavno pitam da li da još i nakon više od četrnaest vijekova ponavljamo i utvrđujemo staro gradivo – kako su živjeli, radili i molili Allaha dž.š. ashabi i tabiini u tadašnjem vremenu i tamošnjem prostoru i inim okolnostima ili nam je preča zadaća da makar ovdje u Evropi i Americi učestvujemo na današnjim raznim utrkama na svim poljima a vjeru da čuvamo kao dragulj i dragi kamen koju izvan kuće i džamije ne treba niko da vidi i primjećuje.
– Kako reče jedan moj vrli ahbab doktor profesor i dobar vjernik: moglo bi se raspravljati o tome da li je bolje jednoj muslimanki na Zapadu nositi mahramu i raditi najmizerniji posao i pored solidnog obrazovanja ili bez mahrame obavljati radne zadatke i pokazati šta i koliko ko može i zna.