Autor: Mr. Milan Jovičić

Kada čovjek u godinama, sa emocijom, prisjećanjem, znanjem i velikim životnim i radnim iskustvom želi ispisati veoma sadržajna, istinska i željna poimanja na lik i djela, nekih ličnih ideala i idola, svoga vremena, kao mostarski Sarajlija o sarajevskom Mostarcu, za pohvalu je i veoma interesantno.

Povodom dugo očekivane i željene odluke Gradskog vijeća grada Mostara, da elktrotehnička srednja škola u Mostaru, u kojoj sam nekada radio kao profesor i obrazovao generacije elektro stručnjaka, ponese ime našeg sugrađanina, moga kolege diplomiranog elektro inžinjera, rah. Saliha Salke Ćurića ?
Upravo je riječ o mome idealu i idolu, o kojem sam već ranije pisao na portalu Tačno.net: „SJEĆANJE NA SALIHA SALKU ĆURIĆA“ /23.maja 2015. god. /

Upravo zahvaljujući ovom prilikom, novom sazivu vijećnika Gradskog vijeća i neposrednim aktivnostima i zahtjevima, mlađanog i poštovanog moga kolege profesora i sadašnjeg direktora ove škole, gosp. Jasmina Drljevića, konačno se i ostvario i naš san i želja, da ova škola od danas nosi njegovo ime!
Kada sam početkom 70-tih godina, kao stručnjak i rođeni Sarajlija došao u Mostar na izgradnju budućeg kompleksa firme Aluminij, upoznao sam po prvi puta moga Salku, od milja nazvanoga, kada me je u samome startu opčinio, oduševio i za sva naredna vremena okupirao i preuzeo uvodom u ovaj sport i sve docnije manifestacije karatista. Istina je od trenutka kada je mojoj djeci, sinu Goranu i kćerci Ljiljani i meni neposredno prikazao i mnoge njegove filmove iz Japana, kolijevke ovoga sporta i brojnim njihovim borilačkim scenama, kao i njegovo neposredno učešće u istim događajima, postali smo veliki zaljubljenici i moja djeca, sin i kćerka su odmah počeli trenirati karate, a ja sam od tih trenutaka postao angažovani sportski radnik i dogurao sam do tadašnjeg Predsjedništva Karate saveza Jugoslavije. Normalno sam u narednom toku dešavanja i u kontinuitetu pratio sve manifestacije karatista, njihova kampovanja i seminare, razne klubske aktivnosti i cjeloviti angažman i napredak ovih masovnih sportskih učesnika, od koji su i mnogi postali vrsni i priznati majstori ovoga sporta. U svemu ovome važno je napomenuti da je naš Salko bio „alfa i omega„ svih ovih aktivnosti, neposredni rukovodilac i trener, organizator, sudija i ispitivač na seminarima i polaganjima za sve nivoa nosilaca raznobojnih pojasa u karateu.


Ako je zaista istinska vrlina reći za neku osobu da je “čovjek“, za našeg Salku bih rekao da je to jedna velika ljudska gromada čovjeka ne samo od krvi i mesa, već je bio stvoren od mišića kao istinska sportska asketa, veličina humaniste sa srcem i dušom, sportistom nad sportistima, pionirom i utemeljiteljem karatea na našim prostorima, nosiocem crnoga pojasa majstora najvećega ranga, radnim i sposobnim intelektualcem i diplomiranim inžinjerom elektrotehnike, porodičnim i plemenitim ocem i suprugom, borcem naše Armije koji je i svoj život podario u odbrani voljene i cijenjene domovine Bosne i Hercegovine i našim sugrađaninom za ponos i diku rođenim Mostarcem, ukratko bi to bio moj i naš Salih Salko Ćurić.

“Salko Čurić je bio prvak bivše SFRJ u karateu, državni prvak u borbama u srednjoj kategoriji, viceprvak u apsolutnoj kategoriji i standardni reprezentativac koji je diljem svijeta tadašnju državu digao u sjajne sportske visine. Kao reprezentativac bivše države učestvovao je i na šest evropskih i dva svjetska prvenstva, odakle se vračao sa medaljama. Ekipno je osvojio drugo mjesto na Evropskom prvenstvu 1971. godine u Londonu, dva puta je, također ekipno, osvojio treće mjesto, na evropskim šamionatima 1969. u Londonu i godinu poslije u Hamburgu.

Nakon što je i sam bio na eksjugoslavenskim, evropskim tronovima poslije je izgradio generaciju sportista, takmičara i trenera, uzdigao Karate klub Bosna u svjetske visine, odškolovao brojne omladinske i seniorske prvake i osvajače medalja. Dovoljno je kazati da je kao trener „Bosne“ i reprezentativnih selekcija doprinio osvajanju 25 evropskih i jedne svjetske medalje. Okupljao je, obučavao i hrabrio karatiste u Sarajevu, svom rodnom Mostaru, Goraždu, Bihaću…

Oni koji su ga poznavali kazat će vam da je Salku Ćurića bilo nemoguće ne voljeti, a uživao je veliko poštovanje upravo zbog ljubavi i energije koju je unosio u svoj rad, ali i svakodnevno, ljudsko ophođenje s ljudima. Činilo se da takav put jednog sportiste, nadasve velikog čovjeka, niko i ništa ne može poremetiti.

Međutim, desila se agresije na BiH i Salko Ćurić se, kako i doliči velikom sportisti patrioti, u prvim danima našao na odbrani domovine. Otišao je na častan put s kojeg se, nažalost, nikada nije vratio. Poginuo je 25. maja 1992. godine u borbama na Igmanu. Njegovo tijelo ekshumirano je tek osam godina kasnije, a dženaza je obavljena 17. aprila 2000. godine, u haremu Haljinovci – Lišani – Bijelo polje kod Mostara.

Njegovim najbližim, supruzi Almasi (nekada vrhunska karatistkinja, danas predsjednica Karate kluba „Salih Salko Ćurić“), sinu Eldinu i kćerci Emini, ostalo je da slijede ljudske i sportske vrline koje su krasile Salku Ćurića. Današnjim karatistima i karatistkinjama treba biti jasno da uspjehe koji su uslijedili nakon agresije na BiH stavljaju na temelje koji je velikim dijelom postavio Salih Salko Ćurić, pionir bosanskohercegovačkog karatea i heroj odbrane Bosne i Hercegovine.” /citat mostarski.ba/

Milan Jovičić pred nišanom na mezaru rah. Salke Ćurića

Kao rođeni Mostarac, god.1946, po završetku srednje škole, nastavio je studij elektrotehnike u Sarajevu i dugo je vremena živio u ovome mome rodnome gradu, zato je on i moj sarajevski Mostarac, dok sam ja otišao u Mostar i postao mostarski Sarajlija.

Mnogo bi se lijepog istinskoga moglo napisati o našem rah. Salki, ali je za mene dovoljno reći da je on moj ideal i idol, kao Valter, ili Brus Lee ili Tesla ili mnogi znani umni i hrabri junaci, sportisti, intelektualci, ali časni ljudi iznad svega.
Zato se izuzetno radujem, što ću i kao njegov prijatelj i bivši professor elektrotehničke škole, koja će ponijeti njegovo ime imati i priliku da se tim povodom još jednom za vječnost prisjetimo njegovog lika i djela i zvanično postavimo ploču sa nazivom njegovog imena.

Neka naš rah. Salko počiva u miru u mezarju svoga harema u mostarskim Lišanima, uz zahvalnost svim dobrim ljudima koji vječno i trajno će se prisjećati lika i djela njegovoga!