Slučajno ili ne, jučer su na UN-ov Međunarodni dan, 15. mart, borbe protiv islamofobije članovi Predsjedništva nezavisne i suverene države Bosne i Hercegovine pred europarlamentarcima u Europskom parlamentu govorili o političkoj situaciji u našoj zemlji predsjedavajući Željko Komšić, Šefik Džaferović, Milorad Dodik, te lider HDZ-a Bosne i Hercegovine Dragan Čović.

(Na prijedlog Turske i Pakistana Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je rezoluciju kojom se 15. mart proglašava Međunarodnim danom borbe protiv islamofobije).

Očekivano, Komšić je standardno branio građanski koncept bosanske države, kritizirajući neprincipijelno miješanje Srbije i Hrvatske u bosanska državna interna pitanja.

Džaferović je pokazao visoki stupanj bosanskog državnika sa izrazitom snagom državno-pravne argumentacije za razliku od Dodika, koji je i u Briselu imao namjeru da ubije(di) europarlamentarce argumentom svoje bahatosti.

Doista, nema nikoga, ko bi mogao opisati bolje antibosansku i antieuropsku ogavnu Dodikovu politiku u Bosni od sâmog Dodika.

Stoga je i sâm Dodik zaslužan za europsku budnost u svrhu zaštite Europe od Dodikovog antieuropskog, odnosni proruskog političkog kursa.

Dodik je imao napisan tekst, ali su ga Komšić i Džaferović toliko zbunili svojim govorima da je izgubio kompas pa je pričao napamet tako da ni sâm nije znao ni o čemu priča ni kome se obraća.

Naravno, Dodik nije mogao skriti svoju potrebu da baš na Međunarodni dan borbe protiv islamofobije ispali svoju islamofobičnu strijelu na način što je podcrtao, i to baš u Europskom parlamentu, da ga čuju europarlamentarci, da u Predsjedništvu nezavisne i suverene europske države Bosne i Hercegovine sjede dva muslimana (Komšić i Džaferović), koje on i njegov mu drug Čović skroz ne priznaju.

Ne priznaju oni ni visokog predstavnika Christiana Schmidta. Oni priznaju samo rusko veto u Vijeću sigurnosti UN-a.

Uglađeni nastup samozvanog „europejaca“ Dragana Čovića iako vidno ušančen, obećavao je da će biti slatko primljen kod europarlamentaraca. No, Čovićeva slatkorječivost imala je za europarlamentarce gorak ukus.

Naime, Čovićeva jedina opsesija, koja para uši svima, je bila i ostala „izborni zakon“ po volji HDZ-a. Primjetno je bilo da ni sâm Čović nije znao više o čemu je riječ kada je riječ o izbornom zakonu u Bosni i Hercegovini.

Očito je bilo da ni europarlamentarcima nije više jasno šta, zapravo, Čović hoće. No, svima im je kristalno bilo jasno da ni Dodik ni njegov mu vjerni politički sluga Čović nisu zastupali ni srpski ni hrvatski, a kamoli bosanski interes, već da su oba, na svoj način, zastupali proruski interes, da su oba pokazali svoje rusofilstvo.

Vješti da prepoznaju šta se krije između redova njihova govora, europarlamentarci nisu bili toliko zabrinuti za njihov srpski i hrvatski etno-nacionalizam u Bosni, već su bili zabrinuti za njihov udruženi rusofilski kretenizam u Europi u jeku ruske invazije na Ukrajinu.

Iz oštrih kritika koje su im jučer uputili europarlamentarci zbog njihovog udruženog šurovanja sa Rusijom, obojica su se morali pravdali da nijedan od njih nije „ruski čovjek“.

Gotovo sve naslovnice u srbijanskim medijima glasile su da Milorad Dodik nije „ruski čovjek“.

Dodikov salto mortale!

Čović se jučer sâm branio da nije Dodikov-Putinov čovjek, ali nije bio uvjerljiv. Zato ih je obojicu sinoć na FTV u emisiji „Mreža“ morao braniti sâm ruski ambasador u Sarajevo Igor Kalabukhov rekavši da su: - Gospodin Dodik i gospodin Čović vaši ljudi. Drugim riječima, oni nisu (naši) ruski ljudi.

Pa, čiji su onda Milorad Dodik i Dragan Čović?

Preciznije, čije interese Dodik i Čoviće zastupaju u Bosni i Hercegovini?

I, naravno, u Europi?

Zna se, ne zastupaju bosanske državne interese!

Jučer, u Europskom parlamentu Dodiku su europarlamentarci osporili da zastupa srpske interese, dok su Čovićevo hrvatsko legitimno predstavljanje promptno ignorirali. U stvari, obojica su osumnjičeni za rusofilstvo.

Međutim, sinoć se, kao što rekoh, i ruski ambasador Kalabukhov odrekao obojice.

Dodik i Čović nisu, dakle, ni ruski!

Nisu ničiji!

To im je obojici najgora moguća kazna za antibosansku politiku svih ovih godina.

To im je sramno poniženje na Ovome svijetu a poniženje na Drugome svijetu bit će još žešće za sve brige i nevolje, koje kontinuirano i koordinirano nanose žrtvama genocida osporavanjem Inckovog zakona o zabrani genocida, kao i opstruiranjem normalnog funkcioniranja zakonodavnih, izvršnih, pravosudnih i drugih institucija bosanske države te usporavanjem bosanskog puta prema euroatlantskim asocijacijama.

Nije jednostavno bilo gledati bosanskim građanima kako se nazovi njihovi državni dužnosnici brukaju pred europskim parlamentarcima, ali, očito, nije bilo drugog načina da Europa shvati s kojim i kakvim iracionalnim etno-nacionalistima i aparthejdistima mi u Bosni imamo posla.

Iako se, kao što kaže narodna poslovica, „rezil ne može ureziliti“, ipak su se jučer u Europskom parlamentu obojica, Dodik i Čović, dovoljno urezilili da im je najbolje da se dragovoljno povuku iz bosanskog političkog života.

Mislim da su i njima takva poniženja prekupila tako da jedva čekaju da ih neko smijeni!
Jer to što su jučer Dodik i Čović doživjeli u Europskom parlamentu za svakog normalnog i razumnog čovjeka je nepodnošljivo.

Ne samo za njih dvojicu, koji su sve to izravno slušali, već i za sve nas koji smo sve to na daljinu gledali i slušali.

Smrt aparthejdu, sloboda miru i ljubavi među ljudima!