Autor: Said Šteta

SAID ŠTETA: Na kraju, javno se ograđujem od onih kojima glupost itekako potpomogne mentalnom požurivanju da im ostavi stanje pubertetske potrebe za samozadovoljenjem, bez obzira na spol, pa ih to prati kroz cio život, referišući se kroz različite vidove tjelesnog hedonizma. Ne mora to biti uvijek seksualna potreba, ali nije isključeno. Težnja da se nahrani zvijer neposredno iznad kaiša ili onu zvijer ispod, često konzumenta učini da se ponaša k’o zvijer.

Potreba da se nametnu uvjerenja, često materijaliziraju dušu, opet interesno, tek detaljima vidljivo da je i drugi vide, jer sebe jedino potpuno uvjerimo novcem i tjelesnim užicima. Zašto se mi Bošnjaci muslimani, ponašamo kao Aladinova lampa koju je dovoljno samo lijepo pomilkiti, kako to u holivudskoj ekranizaciji stoji, jer u lampi ima duh koji ispunjava tri želje (taman za tri konstituentna naroda u BiH, op.a.) svakome ko protrlja svjetiljku. Površnost u informisanju i prihvatanje opcije da ako se pročita naslov, već se zna i sadržaj, ne samo da nas zaglupljuje već i duhovno degradira, te odvodi u svijet potpune gluposti. U polarizaciji vjernika i nevjernika, umjesto da to “takmičenje” bude u znanju, što je u BiH od 92’ godine postalo opsesija, na scenu izlaze kursadžije, čini se mahom jednooki, koji za kratko vrijeme usvoje “znanja” o vjeri toliko da petsto godina tradicije islama na ovim prostorima postaje zabluda. Gluho bilo! Priča iz komšiluka oslikava jednu takvu krajnost, u kojoj dvoje “povratnika u vjeru” bezbeli rođeni kao muslimani, i nakon nekoliko “kurseva na stanici” (tako zovu ustanovu tog naprednog usavršavanja vjere smještenu preko puta Željezničke stanice, op.a.) toliko su napredni da polaznica kursa uz asistenciju supruga, ne daje majci adresu tek kupljenog stana i to traje evo već godinama. Naučili vjeru, nema šta! Pitam se da li su krivi oni ili ulema?

Pišući davno jednu kolumnu ukazao sam na “neviđenje” svoga umeta sa nekoliko stepenica više na mimberu jedne zeničke džamije u kojoj su ljudi pored mene imali poderane čarape, dok je imam pozivao da se da markica, uz ono “vama ništa a nama zauhar.” Otrovan glupom sintagmom što teško podignutu moralnu građevinu koju unosimo u džamiju, nesmotreno i bezobrazno sruši u pepeo, progovorio sam javno i bio omražen. Jer nije dobro kritikovati ulemu, pa me to vrati u vrijeme Ilhamije da sa obje ruke prihvatim osudu. Kroz moje razmišljanje o gluposti kao fenomenu koji podstaknut ličnom ugodom dominira ljudima, sjetih se jednog razgovora sa književnog susreta gdje mi sagovornik preporuči knjigu “The Secret” (ili ti “Tajna” op.a.) autorice Ronde Bern, da pročitam i učvrstim jedra ka obećanom napretku. Uzeo sam je i natenane iščitao. Nema loše knjige, samo ima zlonamjernih autora. Knjiga je ipak odgovorila na pitanje zašto sagovornik svoju odanost islamu limitira time da mu je otac prije rata radio u opštinskom sekretarijatu narodne odbrane i bio komunista. Masonska tajna suštinski isto djeluje glupošću kao na polaznika kursa koji dobijaju duhovnu maglu uz prigodnu literaturu, sve džaba, dok finansijeri i simpatizeri istog gledaju Dedu Mraza u Dubajiu. Zbog vrućine ašićare gologuzog, i tako se bore da taj bjelobradi dedo ne svrati u šeher. Nije li i to glupost?

Ako želimo da saznamo kako da ispravimo glupost, moramo nastojati da razumijemo njenu prirodu. Sasvim je izvjesno: glupost u svojoj suštini nije intelektualni poremećaj već moralni. Utisak koji se stiče nije toliko da je glupost urođena mana, nego da pod određenim okolnostima ljudi postaju glupi ili bolje rečeno dopuštaju sebi da postanu glupi. Postaje očigledno da svaki snažan uspon moći, bilo da je političke ili religijske prirode, zarazi veliki dio čovječanstva glupošću. Skoro kao da je riječ o nekom sociološko-psihološkom zakonu, gdje je za moć jednog potrebna glupost drugog, zapisao je mladi pastor Ditrih Bonhofer koji je zbog svoje umiješanosti u zavjeru protiv Adolfa Hitlera u zoru 9. aprila 1945. godine, umro u koncentracionom logoru Flosenberg. Samo dvije sedmice prije nego što su američki vojnici oslobodili logor.

Ovome dodajem, da glupost itekako potpomogne mentalno požurivanje koje kod nekih ostavi stanje pubertetske potrebe za samozadovoljenjem pa ih to prati kroz cio život, referišući se kroz različite vidove hedonizma. Kada tako prizemno, nisko, neposredno iznad ili što bi susjedi kazali ispod remena, smjestite sve svoje razloge bitisanja na ovom svijetu, onda glupost postaje onaj Aladin unutra koji je vidljivo lažan da se i ne pomilki. U taj kontekst svrstavam sve bilborde i sijela mudraca koja pokušavaju elaborirati treba li kršćanima čestitati blagdan i je li bogohuljenje sresti na ulici Djeda Mraza? Ja nemam dilemu jesam li trebao poslati upravo takvu čestitku i za blagdan i za Novu godinu profesorima Marijani i Veljku u Zagreb, obitelji Martić u Split, mojoj drugarici Biljani u rodni Konjic ili profesorici Marijani u Tuzlu. Ili komšiji Anti koji me jednom zovnu u jedan iza pola noći da analiziramo moju priču iz knjige koju je podigao u biblioteci. Od nabrojanih jedne svrstavaju u katolike Hrvate a druge u pravoslavne Srbe a meni se oni odavno svrstali u dobre ljude i ne dam ih iz te rubrike. Čuvam! Baš kao i Miroslava u Njemačkoj kojem sam čestitao u mislima i znam da mu je stigla. Vjerovanje sam naučio tradicijski od svoga oca, koji se još u onom sistemu, nije šala, molio Uzvišenom Allahu na način da mu vjera ostane unutar njega a da iz njega izvire dobrota i budu vidljiva dobra djela. Islam sam potpuno spoznao pred Ahmed efendijom, koji je cio svoj život hodio pješke a bio cijenjen isto od kršćana kao i od muslimana. Nije se vozio u blindiranom džipu sa registracijom “muftija”. Glupost je i sujevjerje u moć mačka na grobu, ili da nas je njegov gospodar naučio hodati. Mene jok!

U davno naučenom poimanju vjere islam, koja je moja filozofija življenja kao što je zasigurno i onima što se od iste brane, ja sam kao Bošnjak musliman postiđen pred pitanjima koje je neki dan javno uputila Margit Tomik-Levy, bivša primadona sarajevske opere.

“Vas vaša vjera spriječava da slavite Novu godinu, praznik kojem se sva djeca na planeti raduju. To nije u duhu islama! A, je li u duhu islama pijančiti po birtijama? Sa džume ići u granap i tovariti u auto tri gajbe piva, drogirati se? Ukrasti osam miliona od respiratora pa doći na šerijatsku svadbu? Je li u duhu islama falsifikovati diplome, ne liječiti teško bolesne ljude, lagati i krasti? Je li u duhu islama naplaćivati molitve i pljačkati porodice umrlih astronomskim cijenama dženaza?”

Uvjerenje, nikako vjera, da će nas skupa pojavnost učiniti privlačnijim i sexi, za koju savremeni svijet nije izumio efikasnu praonicu, samo je još jedna glupost u nizu. Ključ je u konstantnom učenju, njegujući iskrenost i čistotu duše adresirane na čovjeka ma kako da se zvao, uz oslonac na potvrđene norme Istine koje nemaju alternativu u drugoj knjizi. Stoga, bi lijepo bilo pročitati pismo od 15. marta 1909. godine, kojeg je Lav Nikolajevič Tolstoj pisao gospođi Jeleni Vekilovoj, Ruskinji udatoj za generala Ibrahim-agu, porijeklom Azerbejdžanca, kada ga pitala za savjet u pogledu toga šta da uradi, koju je vjeru bolje da upiše u lične papire svoje djece. Na kraju, javno se ograđujem od onih kojima glupost itekako potpomogne mentalnom požurivanju da im ostavi stanje pubertetske potrebe za samozadovoljenjem, bez obzira na spol, pa ih to prati kroz cio život, referišući se kroz različite vidove tjelesnog hedonizma. Ne mora to biti uvijek seksualna potreba, ali nije isključeno. Težnja da se nahrani zvijer neposredno iznad kaiša ili onu zvijer ispod, često konzumenta učini da se ponaša k’o zvijer. Biti daleko niže od nivoa postojbine duše i duhovnosti, moralni je sunovrat u animalno ostvarenje kojeg ne mogu pojmiti mojom vjerom islam, osim da takvi ostaju zatečeni u stanju Aladinove lampe dok ih proždire duhovni mrak ili ti obična glupost. Onda je džaba milkiti!