Zoran Milanović je tragičar jer je sve manje onih koji se dive njegovim šovinističkim i fašističkim izjavama o Bosni i Bošnjacima, izjavama koje najviše štete samoj Hrvatskoj. Na drugoj strani, Milorad Dodik je paničar jer ga više ni Aleksandar Vučić nit sluša nit razumije šta priča. Svojom pričom o Bosni Dodik ugrožava ne samo stabilnost Srbije, već i samog Vučića. I to iz dva razloga.

DR. MUSTAFA CERIĆ: Prvo, slučaj „Dodik“ je Vučićev proizvod, kojem je istekao rok za upotrebu i zato ga Vučić mora odbaciti u smeće na isti način kako je Milošević uradio s Karadžićem. Drugo, Milorad Dodik se guši u crnom dimu vatre koju je zapalio u Bosni. On bi sada da pobjegne iz Bosne u Srbiju tako što bi otjerao Aleksandra Vučića sa mjesta prvog u Srba jer se priklanja Europi, koju Dodik mrzi iz petnih žila. Dodika najviše mrzi (ne)legitimnog visokog predstavnika iz Njemačke Kristijana Šmita, koji mu poručuje da mu nema europskih para bez preciznih uvjeta, od kojih je najvažniji da mora polizati sve što je izbalio oko prijenosa nadležnosti sa jedinstvene (unitarne), suverene i teritorijalno integrirane bosanske države na manji bosanski entitet sa srpskom većinom, za kojeg je međunarodni sud u Haagu jasno kazao na koji način je nastao – genocid.

Nisam razočaran odgodom posjete našoj zemlji tragičnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.

Zasigurno ova odgoda nije došla iz sigurnosnih, već iz razloga što je Zoran Milanović konačno shvatio da je persona non grata u Bosni.

Ne zato što je predsjednik susjedne nam i, reklo bi se, prijateljske Hrvatske, već zato što je Zoran Milanović zagađivač čistog bosanskog duha, čija bît je bosansko jedinstvo u raznolikosti.

Slušam onomad na TVN1 Matu Granića, posebnog savjetnika za vanjsku politiku hrvatskoga premijera i bivšeg ministara vanjskih poslova, inače alter ego Franje Tuđmana – slušam ga kako kaže da Bosna nije moguća kao građanska država.

Na prvi mah pomislio sam da je to bio lapsus senilnog političara, ali nije. Granić je to više puta ponovio u toku emisije da bi se dobro čulo.

Vjerojatno je Granić mislio da kaže, ali je smetnuo s uma, da je u Bosni jedino moguć aparthejd, kojeg provodi Ha-de-ze Dragana Čovića uz podršku hrabrog i dičnog mu ne samo prijatelja, već i poglavnika svih Hrvata Zorana Milanovića, koji eto nije smio doći ni u Bosnu ni u Hercegovinu iz sigurnosnih razloga.

Naime, Milanović je već iz Zagreba vidio muhadžedine kako vire iz svakog ćoška/kuta unitarne – građanske Bosne.

Da, upravo ta sintagma „unitarna Bosna“ iritira ne samo tragičnog Zorana Milanovića, već i njegovom mu paničnog pobratima Milorada Dodika.

Obojici se žuri da završe posao oko Bosne kojeg su onomad u Karađorđevu nacrtali dvojica balkanskih kasapina (butchers) Tuđmana i Miloševića, kako su ih nazvali neki zapadni mediji.

Zoran Milanović je tragičar jer je sve manje onih koji se dive njegovim šovinističkim i fašističkim izjavama o Bosni i Bošnjacima, izjavama koje najviše štete samoj Hrvatskoj.

Na drugoj strani, Milorad Dodik je paničar jer ga više ni Aleksandar Vučić nit sluša nit razumije šta priča. Svojom pričom o Bosni Dodik ugrožava ne samo stabilnost Srbije, već i samog Vučića. I to iz dva razloga.

Prvo, slučaj „Dodik“ je Vučićev proizvod, kojem je istekao rok za upotrebu i zato ga Vučić mora odbaciti u smeće na isti način kako je Milošević uradio s Karadžićem.

Drugo, Milorad Dodik se guši u crnom dimu vatre koju je zapalio u Bosni. On bi sada da pobjegne iz Bosne u Srbiju tako što bi otjerao Aleksandra Vučića sa mjesta prvog u Srba jer se priklanja Europi, koju Dodik mrzi iz petnih žila.

Dodika najviše mrzi (ne)legitimnog visokog predstavnika iz Njemačke Kristijana Šmita, koji mu poručuje da mu nema europskih para bez preciznih uvjeta, od kojih je najvažniji da mora polizati sve što je izbalio oko prijenosa nadležnosti sa jedinstvene (unitarne), suverene i teritorijalno integrirane bosanske države na manji bosanski entitet sa srpskom većinom, za kojeg je međunarodni sud u Haagu jasno kazao na koji način je nastao – genocid.

Milorad Dodik bi, kao nositelj dva pasoša – srbijanskog i bosanskog, mogao biti legitimni kandidat za predsjednika Srbije na predstojećim izborima u Srbiji. To Vučića najviše sekira.

Jer Dodikova zvijezda na političkom nebu Srbije počinje da sve više sja zato što Dodik sve više pokazuje da je veći Srbin od Vučića, koji dosada nije dao nikome ispred sebe.

Dodik voli Srbiju zato što mrzi Bosnu. Tako bar priča dok je u Bosni. Ne zna se kako će se osjećati kad ode u Srbiju.

Neki misle da će Dodik otamo voljeti Bosnu a mrziti Srbiju zato što ga u Srbiji neće razumijeti, kao što ga ni u Bosna nisu razumjeli.

Ostaje mu još samo Moskva da se tamo okuša ispred ruskog predsjednika Vladimira Putina. Možda Dodik uspije da u Moskvi pokaže Rusima da je veći Rus od samog Putina. Sve je moguće.

Bez šale, Dodik ima velike šanse da ga Srbija izabere za svog novog kneza umjesto Vučića, koji je dosadio i vragu i ljudima.

Nije lahko preživjeti između dva susjeda od kojih je jedan tragičar a drugi paničar, ali Bosna će, ako Bog da, i to preživjeti, kao što je i dosada preživljavala sve tragične pojave i sve panične spodobe.

Svevišnji Bog je na strani istine i pravde - i na strani otpora tragičnim i paničnim prikazama!