SAID ŠTETA: Sa druge strane javlja se “mirotvorac” sa urezbarenom kokardom na čelu kao trajnim obilježjem i znakom spremnosti ta mir i pomogne raspjevanom lideru koji pjesmicu Mitra Mirića podiže iznad levela “Bože pravde”. U isto vrijeme legitimni predstavnik naroda, iskrivljenog osmijeha sa još dvije ruke “glasuje protiv” odluke o negiranju genocida. Jebi ga, njegov narod je u manjini ali za podršku zlu dovoljno su i tri ruke.

Medijsko zastrašivanje koje traje u kontinuitetu izjavama lidera unutar BiH i specijalnih predstavnika međunarodne zajednice, tih vucibatina koji samo ovdje na ovom prostoru postaju “specijalni” “visoki” dok u gaćama nose sinonim februara, (čitaj kratkoće i bezmudosti, op.a.) ima pogubniji efekat nego li ijedna pandemija u svijetu. Oni mlađi što još imaju snage u nogama odlaze da im Slovenija bude inostranstvo, neki sretniji i dalje, stignu do Njemačke, gdje ovih dana odlazi mladi par, ona inženjer hemije a on pravnik, zaposlen u policiji. A oni čiji su koraci skoro potrošeni, k’o zombiji hode ovom lijepom zemljicom koju su nam “odabranici” iz uvodne rečenice vidljivo ukakili, čekajući Godoa broje samo godine, ali ne izbroje.

Rat! Biće! Ma neće! “Pjevač” poziva na mirno otcjepljenje. Kupujte brašna i soli! Strah...

Iz mase televizijskih kanala na kablovskoj većina vrti ove rečenice i podgrijava strah pod kožom čovjeka svakodnevnice kako god da mu pisalo etničko svrstavanje. Makar živio zatrpan snijegom na Sokocu, bez struje u Srebrenici, sa zalizanim gradonačelnikom i bez skupštinske većine u Banja Luci, bez gradonačelnika kojeg spektakularno hapse u Zenici, sa načelnicom srpske opštine Kupres ali bez budžeta, ili južno u Neumu, gdje ni školjke kamenice više ne pomažu sveukupnoj dugogodišnjoj disfunkciji organa vlasti.

Dok pišem ovu kolumnu dan je petnaesti mjeseca decembra. Onaj isti kada je 1890. godine ubijen Bik Koji Sjedi, indijanski vrač i poglavica Sijuksa, koji je vodio Čejene i Sijukse protiv američke 7. konjičke pukovnije u bici na Little Bighornu. To što se Kolumbo zajeb’o kada je ljude novog kontinenta nazvao Indijancima jer je njegov durbin ciljao Indiju, ostat će povijesna matrica po kojoj mi nismo mi, nego nam valja sačekati neku putujuću budalu koja će nas “definisati” i šta smo i ko smo i šta nam valja činiti. Stoga se duboko suosjećam sa Bikom Koji Sjedi, svjestan da je opstanak čovjeka na ovim prostorima isto na udaru. Ne aludiram prijeko na fizički opstanak jer čovjek je kao sjeme cvijeta u vjetru, pada na plodno tlo, niče i razvija se u plavetnilu, rumenilu ili istinskoj bjelini, mirisan ili manje mirisan, ali opstaje. Pitanje je opstanka čovjeka u svojoj historijskoj, kulturnoj, i nadasve umnoj konstituciji stvaranja, koja ga čini čovjekom zabilježenim u vremenu, bez periodičnog guranja u ratove kako se to ovdje ponavlja bar dva puta u jednom stoljeću. Uništava se dvomilenijsko biće Bosne kojim se mnogo naprednije civilizacije ne mogu pohvaliti.

Tako jučer sretnem jednog poznanika iz rata kojeg pamtim kada je došao sa sinom da sa protiv avionskim topom i nekoliko granata brane grad od agresorske avijacije bivše JNA koja je napadala svakodnevno.

- Hoću li ga morat podmazivat?

Pita Muradif dok mi prilazi sporim korakom kojem ni podmazivanje više ne pomaže, a misli na top, što je odavno istopljen u čeličani kao staro gvožđe. Gledam ga dok mi pred očima marširaju slike političkih lidera sve tri konstitutivne grupacije, i opozicije naravno. One opozicije što svoje političko oruđe raspoređuje od Marijin Dvora do Vijećnice, zatim one koja se jedino okupila oko stava da se odluka o negiranju genocida briše. Treće opozicije nema! Svi izlizano frazeološki laprdaju a da suvislu rečenicu ne čujemo. U likovima lidera, članova predsjedništva je haos. Kao da su konzumenti kakvog kupleraja. Čak jedan od njih preko granice dobi epitet “hostesa.” Onaj predsjednik koji mu to izgovori poslao je više od pola stanovnika “lijepe naše” da peru njemačke i austrijske guzice. Sa druge strane javlja se “mirotvorac” sa urezbarenom kokardom na čelu kao trajnim obilježjem i znakom spremnosti ta mir i pomogne raspjevanom lideru koji pjesmicu Mitra Mirića podiže iznad levela “Bože pravde”. U isto vrijeme legitimni predstavnik naroda, iskrivljenog osmijeha sa još dvije ruke “glasuje protiv” odluke o negiranju genocida. Jebi ga, njegov narod je u manjini ali za podršku zlu dovoljno su i tri ruke. Za to vrijeme lider najbrojnijeg konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini ponavlja u svom vokabularu “stvar” u svim prilikama. Više ne znam kad misli nešto ozbiljno a kad aludira na “onu stvar”. Opet onaj član predsjedništva, baš kao hostesa u nastojanju da joj se djeluje sa strane, stalno poziva međunarodne faktore. Ništa obrazlije ne zbori ni Ministar sigurnosti kada o prijetnjama “pjevača ispod šatre sa i ‘brez’ harmonike” veli kako to “nisu dovoljno potentne prijetnje”. Pitam se govori li to ministar o sexu ili o ratu? Neću komentarisati istup skupine generala jer se nadam da ću poživjeti toliko da im sve kažem u lice. Želim poštedjeti čitaoce retorike primjerene onima što bi po onoj narodnoj tuđim gloginje mlatili. Jer koliko su neki oslobodili zemlje Bosne ja ću to još u ruksaku nositi.

Da ne ostanem dužan zabrinutom Muradifu, evo mu poručujem. Ne podmazuj ga, Muradife! Nipošto!

Sve da je sačuvan top, tvoja je municija odavno povukla vlagu. Umjesto pucanja topom, valja nam gledati kako da potpuno ne puknemo po šavovima bosanskog bića. Ako se to desi i na Uni i na Drini veliko “H” i veliko “S” biva tek znak pisan bosančicom koju moderni lideri susjeda odavno ne rabe. Tek onima sa prefiksom “B” piše se ponavljanje historije na koju se svijet navikao kao na neki šou. Onaj isti svijet što je i devedesetih narodu sa prefiksom “B” pomogao da se ne mora uopće braniti, već da mirno sačeka svoje dželate.

Quo vadis svijete? Zato je nasušno potrebno u vremenu kada se svaka budala hvata mikrofona, iznova učiti hodati. Čitati, puno puno čitati, pisati, i govoriti. Ovdje u zemlji Bosni, kojoj upravo ti “zabrinuti lideri” spremaju sudbinu Sirije, uništavajući joj kulturu staru dva milenija, a svojim neradom podstiču raseljavanje čovjeka, ne bitno koja mu je boja dresa, pa ako hoćete i fesa. Jer kada ih tako konstitutivne vide na granici, zajedničko im je samo jedno. U ruci kesa!