U centru Berlina na temeljima crkve Svetog Petra gradi se „House of One“ / „Kuća Jednoga“

AZIZ HUREM: Narodi Zapadne Evrope i pored svoje religiozne monolitnosti jesu u prošlosti bili smrtni neprijatelji ali su prije više od sedamdeset godina zakopali ratne sjekire i zatvorili ratne dnevnike. Sjeli za sto, dogovorili se, potpisali sporazume i okrenuli se miru, radu i redu. Zato je moguće, ali samo kod njih u miru i redu gdje vlada zakon i pravo organizirati takve projekte kao što je „House of One“, gdje niko i ne pomišlja da postavi neke murale ratnim zločincima i uzvikuje fašističke parole prizivajući ratove i huškajući na mržnju. Pa čak i ako se to desi – počinioci budu brzo i strogo sankcionisani.

Čovječanstvo je uznapredovalo neslućeno brzo, visoko i široko na svim poljima i u skoro svakom segmentu života. Ali po pitanju tolerancije i uvažavanja drugog i drugačijeg je stagniralo ili čak otišlo nekoliko koraka unazad. Odnosno, moglo bi se kazati da je “napredak“ vidljiv i u tome ali u suprotnom smjeru, u smjeru pojačane mržnje i netrpeljivosti.

Jedne prilike dok je bjesnio rat u BiH odnosno dok je četnička čizma gazila Bosnom jedan Nijemac mi ovako reče: papa u Rimu bi trebao obavezno po kratkom postupku da isključi Busha iz crkve. – Buš – kojeg su u Bagdadu gađali cipelama – je na očigled cijelog svijeta vodio invaziju na Irak a u Bosni se nije trudio da zaustavi agresiju.

Po nekim kriterijima papa je nadređen i Bušu i svim drugim političarima i običnim insanima katoličke vjere. Tako bi trebalo biti kod Jevreja i isto tako u Islamu – da se političari i svi drugi pokoravaju vrhovnom vjerskom autoritetu. Iako mnogi ljevičari, liberali i socijaldemokrate za međureligijske sukobe nalaze krivce u vjeri i vjerskim autoritetima – oni bar načelno, deklarativno i formalno propovijedaju suživot i toleranciju. Zagovaraju ljubav, milosrđe, opraštanje i sabur. Ali kako nam se čini, ove dvije najodabranije skupine su zamijenile uloge. Oni koji imaju moć, novac, armiju, oružje, policiju itd. su nadređeni svima koji žive na ovom svijetu pa se čak kvartaju i u izbor i ustoličenje vjerskih poglavara te promiču i agituju za onoga koji će njima biti poslušan i pokoran.

*****
Za vrijeme mog boravka u Berlinu a, znajući za projekat „House of One“ nisam mogao odoljeti a da svojim očima ne vidim i uživo izbliza opipam ovu jedinstvenu ideju na cijelom svijetu.

Naime usred Berlina na temeljima crkve Svetog Petra (ne znamo tačno je li dotrajala te se morala srušiti ili je ostala bez svoje funkcije odnosno bez posjetilaca makar onih nedjeljnih) se gradi „Kuća Jednoga“. Hoću da vjerujem da su ime ove bogomolje dali isti oni ljudi koji su porodili i ideju. Dakle kuća jednog i jedinog Boga – obzirom da je namijenjena za sve tri monoteistečke religije. Želim isto tako da vjerujem da je svijet zakoračio u eru konačnog razuma, prijateljstva i respekta svih naspram svih.

Nijemcima zaista treba odati priznanje koji su dozvolili ovakav projekat. Oni, koje još uvijek mnogi osuđuju za Drugi svj rat – (iako iz generacije vojnika ili bilo koga ko je bio angažovan u tom ratu skoro da nije danas živ) uvidjeli su da ne postoji alternativa, da ne postoji drugi način da se živi na zemlji nego da cijenimo i poštujemo svakog čovjeka ma kakvih ubjeđenja, boje kože, vjere, rase, ….. bio.

Ipak teško je vjerovati da će se ta ideja proširiti i da će po svijetu biti još kuća „Houses of One“ bar u ovakvoj političkoj klimi.

*****
Kao dijete sam od mog dede rahmetli čuo: „Bosanac je pametan samo mu pamet kasno dolazi“. Ovu istu misao je izrekao i napisao u svojoj knjizi akademik dr. Smail Balić r.a. u Austriji – koju sam ja listao par decenija kasnije. Svakako da moj dedo nije znao niti čuo za dr Balića ali iz života i svog i tuđeg mogao je mnogo toga zaključiti pa i ovo kada je u pitanju sazrijevanje i slaganje kockica.
Južnjaci i istočnjaci kao ljudi sazrijevaju tjelesno i fizički mnogo ranije nego zapadnjaci – kao üto je polna zrelost, dlakavost, mutacija glasa itd. To su mi potvrdili i ljekari. Ali kada je u pitanju zaokruživanje zrelog uma onda su zapadnjaci brži. Naime, vrlo dobro znamo da su se Nijemci hvatali za vratove sa Francuzima Englezima i drugim. I sve to nije bilo davno. Danas su sva ta neprijateljstva prošla i možda čak iščezla. Zaključili su da ih mržnja i netrpeljivost može debelo koštati. Razum je nadvladao bjesnilo i antagonizme.

Pitanje je sada: kako u našem balkanskom slučaju i u svim slučajevima gdje se ratovi vode vječito ili svakih desetak dvadeset godina ruši i pali sve ono što se izgradi i gdje se ubijaju oni koji nisu ubijeni u proteklom ratu i oni koji su rođeni u kratkotrajnom „miru“ – kako da tamo zavlada mir i suživot. Kako da u Palestini, Iraku, Afganistanu, Somaliji, Bosni utihnu puške i topovi i zaboravi se ko je kome kriv ili ko je prvi počeo.

(U bosanskom slučaju je to moguće samo onda kada i ako ta mirna i moćna Evropa i Svijet srežu krila zlim nemanima koji su kidisali na Bošnjake i Bosance).

Narodi Zapadne Evrope i pored svoje religiozne monolitnosti jesu u prošlosti bili smrtni neprijatelji ali su prije više od sedamdeset godina zakopali ratne sjekire i zatvorili ratne dnevnike. Sjeli za sto, dogovorili se, potpisali sporazume i okrenuli se miru, radu i redu. Zato je moguće, ali samo kod njih u miru i redu gdje vlada zakon i pravo organizirati takve projekte kao što je „House of One“, gdje niko i ne pomišlja da postavi neke murale ratnim zločincima i uzvikuje fašističke parole prizivajući ratove i huškajući na mržnju. Pa čak i ako se to desi – počinioci budu brzo i strogo sankcionisani.

U prilog ovom humanom projektu koji ima simbolično značenje zbližavanja kršćanskog, jevrejskog i islamskog svijeta ide u prilog i sljedeće:

Malo je poznato da je snaha ili nevjesta bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla muslimanka Turkinja iz Istambula po imenu Elif, odnosno supruga njegovog sina Petra. Te da mu se jedna unuka zove Lejla. Zatim, da je taj isti Helmut Kohl po turskom i muslimanskom običaju išao na noge kod oca buduće svoje snahe i zaprosio je, te prisustvovao vjenčanju koje je najprije obavljeno u džamiji u Istambulu a potom u crkvi u Njemačkoj.

Drugi isti ovakav slučaj je u Austriji – gdje je jedan drugi Kohl, bivši predsjednik jedne najveće političke partije isto tako ima snahu odnosno nevjestu Turkunju muslimanku Nazan djev. Eckes čiji sin nosi ime iz starog arapskog jezika.

Kritičari mogu kazati da su to brakovi iz interesa. Možda i jesu, ali da pogrešno ne budem shvaćen, na neki način primjer suživota i tolerancije.

Podizanje bedema i zidova između vjera, naroda, kultura i rasa će nas samo dalje i dublje razdvajati i udaljavati a to su dobrani preduslovi za sukobe i svađe.