Autor: Dr. Adamir Jerković

Milorad Dodik je odlučio ili će u svojoj partiji života biti pokojnik ili pukovnik. Ne treba imati iluzija da je on odustao i da neće ići do kraja u sukobu sa ostatkom Bosne i Hercegovine i svijeta. Dodik neće odustati od „bucanja“ Bosne i Hercegovine, o čemu je je davno sačinio plan sa Draganom Čovićem. Po mišljenju velikodržavnih glavešina u Beogradu i Zagrebu, i njihovih izvođača radova u zemlji, nestanak BiH približava se tako svom kraju. Ali, kao da ti udruženi razbijači ne računaju na kritičnu masu stanovništva koja ne može dozvoliti raspad jedne suverene zemlje stare hiljadu godina, kao što nije dozvolila da bude poražena u agresiji na nju od strane srbijanske a potom i hrvatske armade. Komentar prof. dr. Adamira Jerkovića, koji je objavljen u dnevnom listu „Oslobođenje“ prenosimo u cjelosti.

PROF. DR. ADAMIR JERKOVIĆ: Dodik neće odustati od „bucanja“ Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu se ne naredi

Bosna i Hercegovina je čini se ponovo ostala sama i pored zaklinjanja svijeta da se više ne smije ponoviti tragedija i da bošnjački narod koji je bio žrtva posljednje agresije koju su poveli predvodnici jugoslovenskog rata Milošević i Tuđman, ne smije biti izložen toj vrsti terora. Agresivne nasrtaje dugo već na svojoj koži osjećaju njeni stanovnici. Zapravo, od završetka rata kada su udruženi agresori, koji se međusobno ne vole a u BiH imaju zajednički cilj - da je rasture, morali privremeno podviti rep. Nažalost, oni se nikada nisu odrekli politike razbijanja Bosne i Hercegovine, a vjerovatno će borba za opastanak dugo godina još biti sastavni dio života njenih građana. Od samog početka raspada Jugoslavije BiH stoji sama na vjetrometini rata. Nakon Daytona koji je donio kakav - takav mir, ovoj zemlji koja je suočena sa izdajom slijeva i desna, pokušava se oduzeti njen suverenitet i teritorijalni integritet.

Bošnjaci i minder politika,
Hrvati i produktivna moderna propaganda
Nagledali smo se raznih pokušaja Beograda i Zagreba koji kontinuirano zagovaraju nestanak BiH. Poslije agresije uslijedio je rat drugim sredstvima, a sada se i otvoreno čuju ratne trube. Pokušaji ponovljenog ustanovljavanja ukinutih tvorevima čuju se svako malo. Sjetimo se da je nakon proglašenja tzv. „Hrvatske samouprave“ a pod direktnim uplivom HDZ BiH, smijenjen u martu 2001. direktnim djelovanjem međunarodne zajednice član Predsjedništva BiH Ante Jelavić zbog „donošenja političkih odluka sa ciljem stvaranja hrvatske federalne jedinice kojom je ugroženo ustavno uređenje FBiH i BiH“. Hrvati su tada bili javno ušutkani, ali kasnije sa opadanjem moći OHR-a ponovo su počeli da traže svoja „ugrožena prava“. U svemu tome, stalno su imali naglašenu podršku službenog Zagreba i srpskog člana Predsjedništva BiH, koji je radio na istom zadatku destabilizacije, i to od samog početka svog djelovanja, uz direktnu podršku Beograda, a sada i zvanične Moskve. Nakon što je hrvatski predsjednik Zoran Milanović nediplomatski ponudio Bosancima (čitaj Bošnjacima) najprije sapun da bi BiH postala građanska država pa tek onda parfem i nakon toga njegovo zalaganje da se hrvatski vojnici pošalju u BiH što je izazvalo zgraženja u MORH-u, bjelodano je isplivala duboka ksenofobična mržnja hrvatskog predsjednika i inih političara „lijepe naše“, kojima se itekako dopao ovaj predsjednikov performans. Ipak, krajnje uvredljive riječi Zorana Milanovića na račun svog najvažnijeg susjeda nisu mogle obrisati kvalifikaciju haškog tribunala o udruženom zločinačkom poduhvatu vrha hrvatske države na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom. U razgradnji BiH, ipak, prvo pojavno mjesto pripada Miloradu Dodiku, ali stvarni ideolog krize u BiH je Dragan Čović koji zamajava većinu države blokadom federalnih institucija i apsurdnim traženjem HDZ-a da predstavnici Hrvata za Dom naroda federalnog parlamenta budu birani iz 4 kantona u kojima oni imaju vlast. Pri tom ima značajnu medijsku podršku bivših čelnika HDZ-a i zvanično ugašene Herceg Bosne. Kada čitate komentare Rajića, generala Grabovca Titana i drugih, a bez stvarnih znanja o suštini problema, mogli biste lahko podleći njihovom uticaju. A to i jeste njihova strategija – stalna priča o ugroženosti najmalobrojnijeg a konstitutivnog naroda, pri čemu se služe modernom superiornom i upornom propagandom, daleko ozbiljnijom od bošnjačke, koje zapravo i nema. Hrvati, ali i Dodikovi Srbi, su razvili snažnu politiku lobiranja u svijetu, počev od evropskog parlamenta, američkog kongresa i javnog života. Orijentacija SDA na priču iz pozadine, neproduktivno „minderanje“, bez oslonca na lobiste i prijatelje u svijetu dovela je između ostalog do ovakve situacije. Ali da se vratimo Hrvatima. Šta je zapravo cilj hrvatskih insistiranja na promjenama Izbornog zakona? Prevashodno da sami odlučuje o izboru federalne vlade, ali i da imaju dovoljan broj ruku za ulaganje veta, uvijek siguran u izbor (sebe) u Predsjedništvo BiH, drugim riječima čuvanje isključivo svog političkog uticaja. Mišljenju austrijskog eksperta Ustavnog prava Josepha Marka nije, međutim, povoljno za bh. Hrvate, jer on smatra da ovakvi zahtjevi nemaju pravne osnove. Radi se u stvari o rasističko-šovinističkoj, i u krajnioj liniji ksenofobičnoj poziciji HDZ-a, koji već godinama i sistematski pokušavaju ubijediti evropsku javnost kako su Hrvati u BiH potpuno diskrimirani, a zapravo je riječ o nacionalističkoj agitaciji za izborno preuređenje pri čemu se ne biraju sredstva kao što je blokada izbornog procesa u Federaciji BiH, gdje uprkos održanim izborima 2018. još uvijek i pored odlaska tri ministra „vlada“ stara Vlada. Nedavni boravak američko-evropske delegacije predvođene Palmerom i Eichhorstovom dao je neočekivanu, neizravnu „skrivenu“ podršku HDZ-u, ali rješenja u bh. galimatijasu ni na vidiku. Ovo samo potvrđuju tezu o snažnom propagandnom djelovanju Hrvata i na američke zvaničnike, a prije svih Palmera, koji je prije dolaska u BiH „svratio“ u Zagreb na čašicu razgovora.

ČOVIĆ - DODIK: Prijateljstvo na račun vlastite države

Tito: BiH ne može pripadati ni ovom ni onom,
već narodima koji je od davnina nastanjuju
Interesi Čovića se podudaraju sa političkim ciljevima njegovih saveznika Dodika, Vučića i interesima Moskve, kojoj on vješto podilazi saglašavajući se sa Dodikovom politikom i pozivajući je na snažnije angažiranje u BiH. Dodik, Vučić i Čović su svakako pragmatski saveznici. Ne treba zaboraviti da je prilikom jedne izborne kampanje u Srbiji kada je novac prikupljan za potrebe stranke SNS među njegovim darovateljima se našao i Dragan Čović, što se dade pročitati u beogradskoj Politici. Dodik radi robusnije od Čovića na raspadu BiH. Nastavljen je njihov udruženi poduhvat za koji su ranije procesuirani njihovi prethodnici kojima je cilj nestanak države Bosne i Hercegovine. Ne treba imati iluzija da će se Dodik zaustaviti sa svojom protivustavnom aktivnošću. Možda će se primiriti, ali srpsko-srbijansko vođstvo, koje se stalno poziva na Dayton i na dogovor konstitutivnih naroda i dva entiteta, nastavit će aktivno da radi na eutaniziranju Bosne, arbitiranju za svoju korist u Crnoj Gori i nestanku slobodnog Kosova. Dodik će ići sve dotle dok međunarodna zajednica ne pokaže (ako pokaže) zube, i odvrati ovog uzurpatora od očiglednih namjera. Vidi se to po njegovim prethodnim nastupima. Išao je malo po malo, davao izjave da će učiniti i uraditi nešto pri čemu je mjerio reakcije svijeta, ali i domaćih političara. Opća ocjena je bila - to Dodik samo prijeti i mašta, ali od svega toga nema ništa. Istina je da u svemu ovome ima i trgovine. Ali, stanje u zemlji je veoma napeto i ako dođe do otimanja nadležnosti BiH, dakle oružanih snaga, SIPA-e, OSA-e, Suda, Tužilaštva, Uprave za indirektno oporezivanje, jednom riječju istrajavanjem na „otcjepljenju“, niko više ne može biti siguran za opću situaciju u Bosni i Hercegovini, ali i u cijelom regionu. Moguće je da u sadašnjoj situaciji postoji i trgovina, ali ne treba biti toliko siguran da je u pitanju samo to. Dodik je svjestan da je ova situacija za njega krajnje opasna i čini se da se neće dvoumiti, on će nastaviti zadatim kursom(makar i deklarativno) koji je projeciran u Beogradu i ovjeren u Moskvi. On to mora, jer zna ako bi sada odustao da bi mogao biti razapet na izbornom križu 2022. godine, kao nekad Slobodan Milošević, koji je poražen zato što nije završio srpski ratni projekt. Dodik će vjerovatno ići na stvaranje vojske, pa makar u prvo vrijeme kroz deklaracije ili zakone RS koji treba da stupe na snagu nekada (tačnije nikada). Kako će završti ovaj „cirkus“ na koji po svemu sudeći više nisu spremni u međunarodnoj zajednici, sada je neizvjesno. Ne preduzme li neke korake u pravcu obuzdavanja Dodika i kamarile oko njega, situacija bi se mogla oteti kontroli, a šta to znači to ne treba objašnjavati nikome, jer smo to sve prošli i poznato nam je iz nedavne prošlosti koje se nismo uspjeli osloboditi. Sve upućuje da će se „pobuna“ smiriti. Ali, prvi korak je vojno učvršćivanja međunarodnih snaga u Brčkom, jer je ovo područje na kojem je prekinuta RS izuzetno značajno. Na unutrašnjem planu potrebno je da hitno dejstvo tužilaštva s obzirom da se radi o teškom krivičnom djelu koje je počinio predsjednik Dodik prema ustanovnom poretku, ali i zbog uzbunjvanja javnosti. Ustavni sud BiH treba što prije da se izjasni o inicijativama za pokretanje procedure utvrđivanja privremene nesposobnosti Milorada Dodika za vršenje funkcije člana Predsjedništva BiH. U normalnim državama, ovakav političar bi završio ili u zatvoru ili bio udaljen iz vlasti zbog nesposobnosti vršenja svoje dužnosti. Koliko je ovo pitanje bilo uvijek važno svjedoče Titove riječi uoči zasjedanja ZAVNOBIH-a novembra 1943. kada se razmatrala sudbina Bosne i Hercegovine. Prihvatajući gledanje Pokrajinskog komiteta da BiH treba biti kao ravnopravna federalna jedinica: „pa da nije bilo Bosanaca mi ne bi sjedili ovdje. Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna federalna jedinica najmanje onoliko koliko su to Srbija i Hrvatska. I drugo, Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to Srbi i Hrvati u BiH”. Jasno prepoznajući snove frustiranog Beograda i nikada zadovoljnog Zagreba, Tito je godinu dana prije svoje smrti izrekao misao o državno-pravnom statusu BiH: “Bosna i Hercegovina ne može pripadati ni ovom ni onom, već narodima koji je od davnina nastanjuju. Uostalom, to njima nije niko pokloni već su to sami izborili u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali”. Pokazala se dalekovidost jugoslovenskog predsjednika, kojem su se tada i Dodik i Čović divili i stajali čvrsto iza ove poruke, da bi je kasnije porekli na najprimitivniji način kao „prevodnici“ svojih naroda.

---

Napomena: Autor je bio savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića.