Autor: Omer Šarkić

Privođenje Slobodana Pekovića iz Plužina zbog osnovane sumnje da je počinio ratni zločin u BiH U Foči i širem području oko nje sprovođenja je masovna kampanja u kojoj su silovane hiljade žena. Tako su vikend ratnici, radeći pet radnih dana u nedjelji u svojoj firmi, najčešće kao obični i pristojni građani, vikendima „privređivali“ – pljačkajući i gaseći svoje najniže seksualne porive – silovanjima. Ko misli da su to radili iz patriotizma i da takvi ljudi ne bi isto radili „svojima“ kada bi znali da će biti zakonski nedodirljivi, u dubokoj je zabludi. Da li je osumnjačeni Slobodan Peković jedan iz plejade vikend ratnika, ostaje nam da nagađamo, dok tužiteljka Vukčević najzad ne objelodani koji mu se ratni zločin stavlja na teret. (Foto: Pobjeda / Dobrilo Malidžan)

OMER ŠARKIĆ: Odnos bivše ali i aktuelne vlasti prema deportaciji BiH izbjeglica, najvećem ratnom zločinu u novijoj istoriji Crne Gore, najbolje pokazuje koliko smo spremni da se suočimo sa tom prošlošću. Za preko 80 uhapšenih izbjeglica koji su isporučeni tada paravojnim formacijama Republike Srpske i koji su uglavnom pobijeni, niko nikad nije odgovarao. Za taj zločin je nesumnjivo odgovorna ondašnja vlast na čelu sa Đukanovićem (Milom) i Bulatovićem (Momirom) i normalno je što Đukanoviću i bivšoj vlasti nije bilo u interesu da se zločin rasvjetli, a počinioci i komandno odgovorni procesuiraju i kazne. Nije normalno da nova vlast i predsjednik Skupštine Bečić odbiju inicijativu da se na godišnjici deportacije proglasi Dan sjećanja, i da niko od visokih funkcionera nove Vlade ne bude na obelježavanju godišnjice deportacije u Herceg Novom, a da samo par dana nakon toga premijer Krivokapić, potpredsjednik vlade Abazović i drugi ministri polažu vijence povodom ubistva Duška Jovanovića, posjećuju porodicu, dajući izjave kako će sve uraditi da se nađu i kazne njegove ubice i nalogodavci.

Mediji su prije neki dan prenijeli šturu, potpuno nezapaženu informaciju, da su pripadnici Specijalnog policijskog odjeljenja uhapsili izvjesnog Slobodana Pekovića iz Plužina zbog osnovane sumnje da je počinio ratni zločin u BiH. Peković je, bar široj javnosti, potpuno nepoznata osoba, a specijalna tužiteljka Vukčević nije saopštila o kakvom zločinu se radi.

Od rata u BiH je prošlo skoro 30 godina. Crna Gora je kao dio SRJ aktivno učestvovala u njemu, politički, vojno i propagandno bezrezervno podržavajući bosanske Srbe. Poslije završteka rata, i promjene politike, ponijela se kao Austrija u Drugom svjetskom ratu. Za sve je okrivila Srbiju, a mi nijesamo ni luk jeli, ni luk mirisali. Shodno političkom zaokretu, međunarodna zajednica je dozvolila da se Crna Gora tako ponese i izvuče od odgovornosti za agresiju, rat i ratne zločina koje je počinila država i njeni građani. Ipak, traženo je da se procisiraju bar neki, veći ratni zločini i zločinci, što „normalno“ nije učinjeno. Obrnuto, neki od istaknutih zapovjednika paravojnih formacija, za koje postoje jasni dokazi, čak video snimci sa ratišta, postali su miljenici vlasti, strah i trepet lokalnih zajednica, što je uobičajno za zločince poslije završetka rata. Uglavnom to onda budu kontroverzni biznismeni, zelenaši, vlasnici sportskih klubova, posrednici u prostituciji… – zlo zajednice od kojih se građani plaše.

Od svih ratnih zločina koji su naši građani napravili za vrijeme trajanja ratova devedesetih, procesuirani su i osuđeni izvjesni Nebojša Ranisavljević, puki izvršilac zločina u Štrbcima, četvorica učesnika zlostavljanje u logoru Morinj, i to bi uglavnom bilo to. Komandno odgovorni, podstrekači zločina i ratni huškači – među kojima su se posebno istakli neki novinari, ostali su pošteđeni. Neki su čak postali poslanici, a neki i diplomatski predstavnici. Javna tajna i tabu tema, koju svi iz starijih generacija znaju, je da su sa područja Nikšića i sjevera Crne Gore u ratu učestvovali ne mali broj tzv. vikend ratnika, koji su najčešće u dane vikenda „operisali“ po Bosni, najviše na području Foče, gdje se njihova „borba“ svodila uglavnom na paljenje kuća civilnog stanovništva, pljačku imovine i silovanje. U Foči i širem području oko nje sprovođenja je masovna kampanja u kojoj su silovane hiljade žena. Tako su vikend ratnici, radeći pet radnih dana u nedjelji u svojoj firmi, najčešće kao obični i pristojni građani, vikendima „privređivali“ – pljačkajući i gaseći svoje najniže seksualne porive – silovanjima. Ko misli da su to radili iz patriotizma i da takvi ljudi ne bi isto radili „svojima“ kada bi znali da će biti zakonski nedodirljivi, u dubokoj je zabludi. Da li je osumnjačeni Slobodan Peković jedan iz plejade vikend ratnika, ostaje nam da nagađamo, dok tužiteljka Vukčević najzad ne objelodani koji mu se ratni zločin stavlja na teret.

Suočavanje sa prošlošću i kažnjavanje ratnih zločinaca nam je potrebna zbog ozdravljenja nas samih, suočavanja sa samim sobom, a ne zbog obaveza koje nam je na tu temu nametnula Evropska unija. Zločinci su najveći teret i opasnost upravo za društvu iz kojeg su. Potpuno je shvatljivo zašto je prošla vlast, kao sukrivac, tu temu gurala pod tepih. Neshvatljivo zašto je novoj vlasti, koja je obećala čak i lustraciju, ta tema neprijatna.

Odnos bivše ali i aktuelne vlasti prema deportaciji BiH izbjeglica, najvećem ratnom zločinu u novijoj istoriji Crne Gore, najbolje pokazuje koliko smo spremni da se suočimo sa tom prošlošću. Za preko 80 uhapšenih izbjeglica koji su isporučeni tada paravojnim formacijama Republike Srpske i koji su uglavnom pobijeni, niko nikad nije odgovarao. Za taj zločin je nesumnjivo odgovorna ondašnja vlast na čelu sa Đukanovićem (Milom) i Bulatovićem (Momirom) i normalno je što Đukanoviću i bivšoj vlasti nije bilo u interesu da se zločin rasvjetli, a počinioci i komandno odgovorni procesuiraju i kazne. Nije normalno da nova vlast i predsjednik Skupštine Bečić odbiju inicijativu da se na godišnjici deportacije proglasi Dan sjećanja, i da niko od visokih funkcionera nove Vlade ne bude na obelježavanju godišnjice deportacije u Herceg Novom, a da samo par dana nakon toga premijer Krivokapić, potpredsjednik vlade Abazović i drugi ministri polažu vijence povodom ubistva Duška Jovanovića, posjećuju porodicu, dajući izjave kako će sve uraditi da se nađu i kazne njegove ubice i nalogodavci.

Da ne bude zabune, svakako da treba sve uraditi da se nađu i procesuiraju ubice Duška Jovanovića, ali ispada da su ovih, najmanje 80 deportovanih i ubijenih, nesretnih izbjeglica, apsolutno nebitne.

Suočavanje sa prošlošću i kažnjavanje ratnih zločinaca nam je potrebna zbog ozdravljenja nas samih, suočavanja sa samim sobom, a ne zbog obaveza koje nam je na tu temu nametnula Evropska unija. Zločinci su najveći teret i opasnost upravo za društvu iz kojeg su.

Potpuno je shvatljivo zašto je prošla vlast, kao sukrivac, tu temu gurala pod tepih. Neshvatljivo zašto je novoj vlasti, koja je obećala čak i lustraciju, ta tema neprijatna.

Nije valjda da je aktuelna vlast na ideološkim pozicijama bivše u vremenu kada su se ti ratni zločini događali, te da se plaše reakcije svojih glasača ako toj temi ozbiljno pristupe i porade na procesuiranju ratnih zločina?

Plašim se da je upravo to razlog! (pcnen.com)