AZIZ HUREM: Izgleda ni Europljani ni Ameri ne havizaju da ih ovi bosanski destruktori lažu. Ponašaju se kao da je Bogom dano da ti destruktori imaju bijele figure – pa eto da vidimo kakav i koji će potez povući pa ćemo mi onda vidjeti šta ćemo i kako ćemo. Kao da to već nije viđeno još prije trideset godina. Oni su tako kontaminirali „srpskohrvatski“ teren da tamo više malo ko šta vidi a čuje samo ono šta glavnom baji i njegovoj sviti ide u prilog. Ono šta će narod da vidi i da gleda odlučuje se u Laktašima.

Kada je Albert Ajnštajn dobio Nobelovu nagradu uslijedile su čestitke i izrazi poštovanja sa svih strana. Poštanski sandučić je bio prepun i pretrpan. Ali jedno pismo sa čestitkom se razlikovalo od svih ostalih. Pismo je poslala jedna mlada ali već slavna glumica – što bi rekli lijepa k'o glumica. Istina je da je već bila u to vrijeme diva sa vrha liste kada su u pitanju ženske čari.

U pismu pored čestitke je stajalo: dragi Albert, ja Vas već dugo pratim i divim se vašem naučnom radu, vi ste u svom fahu najprvi čovjek na svijetu i dugo još ćete to ostati. Nadmašili ste sve do sada poznate fizičare i matematičare.

Ja ..... .... , sam u svom fahu zasjenila sve pozorišne i filmske dive. Mojoj ljepoti i talentu se dive svi koji su me vidjeli i čuli za mene. Za mnom trče filmski i pozorišni reditelji, glumci i svi drugi od stasa i glasa me proganjaju ali ja bježim od njih. Ja hoću pored sebe da imam pametnog i slavnog Alberta. Šta kažete da ja u naš brak koji vam nudim investiram svoju ljepotu a vi svoju pamet?

Ajnštajn nije povjerovao svojim očima. Odnosno dobro i jasno je razumio šta mu ta slavna glumica nudi ali nije pao na njenu ljepotu. On je više vjerovao svojim ušima jer je čuo kakve gafove i gluposti je pravila i pravi ova ljepotica – pa joj je kratko odgovorio: A šta kažete vi, ljepotice, da u taj brak ja investiram svoju ljepotu a vi svoju pamet? Kako bi to bio i lijep i pametan brak? Naravno prepiske su okončane i glumica se više nikada nije javila. Poznato je da je Ajnštajn bio rastom mali i blaže rečeno da je bio manje lijep.

Devedesete godine prošlog vijeka uoči izbora čuh od više mojih komšinica da će neke glasati za Ganića, a neke opet za Silajdžića. Neke čak su otvoreno govorile da im se sviđa ovaj ili onaj. Ali nisam ni od jedne čuo da joj se sviđa Alija. Alija im k'o biva nije dovoljno lijep ni mlad.
Haman da se više ne gleda pamet. Nikog više ne interesuje šta je unutra. Svi su sve više kao mala djeca zaokupljeni pakovanjem. Važno nam je da je mlad i lijep, da je zgodan, da mu je frizura i odijelo u trendu i takav je već privukao skoro sav nježniji pol a to je pola od ukupnog broja glasača. Dok je jedan dobar broj i muških glasača sklon tome da mu je njegov politički idol našminkan i da lijepo izgleda.

U jednoj alpskoj zemlji prije par godina je jedan mladi političar se popeo na vrh političke piramide, dobio glasove i uzeo vlast u ruke. Za njim i uz njega se odmah prislon'o drugi iz druge rivalske partije isto tako mlad. Obojica su mladi, zgodni i lijepi, lijepo se oblače, šišaju po zadnjoj modi i prate trendove. Ali i jedan i drugi su bez škole, rezultata svakako nemaju jer su mladi, političkog iskustva još manje, ... Sreća, jednog skidoše brzo zbog nekih afera a i drugom se sada evo već potkliznulo i na staklenim je nogama. Dakle, to njihovo „ništavilo“ je upakovano u skupu ambalažu na šta su birači/ce pale. Pa još ako i kada se posluže onom najprofitabilnijom parolom: oni nas ugrožavaju, oni su naši neprijatelji itd. onda za glasove nema krize. A narod k'o narod, samo mu probudi emocije i odmah će svi za tobom. Takve osjetljive, senzibilne, emotivne i razdražljive može malo vještiji političar povesti i odvesti gdje god želi. Može ih odvesti i lijevo i desno, u rat ili mir, u radne akcije i uspjehe ali bogami i u javašluk i nerad, može u njima probuditi i ljubav ali i mržnju. Ne, on će samo da stavi akcenat na ono šta je njemu potrebno u datom trenutku.
Na žalost svaki od ovih lijepih mladih i zgodnih izaberu da lično svoj narod vode u propast. Izaberu da ga drže u za rat pripravnom stanju. U onima koji su ga izabrali bude i razvijaju mržnju a onda oni drugi rade isto to. A šta bi drugo?

Dakle nemamo kriterije, ne znamo šta valja a šta nije dobro. Ne znamo čak ni ko je pošten a ko lopov. Ne znamo razlučiti istinu od laži. Ovim trikovima zavađanja „mi smo sve a oni su ništa“ se služi naša bosanska vlastela ali i vlastela u susjednim državama pa protiv Bosne djeluju orkestrirano.

Izgleda ni Europljani ni Ameri ne havizaju da ih ovi bosanski destruktori lažu. Ponašaju se kao da je Bogom dano da ti destruktori imaju bijele figure – pa eto da vidimo kakav i koji će potez povući pa ćemo mi onda vidjeti šta ćemo i kako ćemo. Kao da to već nije viđeno još prije trideset godina. Oni su tako kontaminirali „srpskohrvatski“ teren da tamo više malo ko šta vidi a čuje samo ono šta glavnom baji i njegovoj sviti ide u prilog. Ono šta će narod da vidi i da gleda odlučuje se u Laktašima.

Na žalost, vrlo malo je onih naroda koji su se mirnim putem iščupali iz kandži autokrata. Autokratima i diktatorima najviše odgovara zarobljen narod, ne pismen, ne prosvijećen, odgovara im da taj narod drže permanentno u strahu, i neizvesnosti. Da bi se održali na poziciji, ti beskrupulozni moćnici moraju uvijek tražiti i proizvoditi vanjskog ili unutrašnjeg neprijatelja, itd --- na suprot sebe i svoje malobrojne klike koji imaju ne ograničene slobode.

Diktature i autokratije su uglavnom svojstvene ne pismenim i ne prosvijećenim narodima. I ti vladari svjesno drže takvo stanje u svojim rukama u svojim državama, ne ulažu i ne investiraju u školstvo u industriju, zdravstvo, saobraćajnice, kulturu, sport. Ali zato za vojske i oružje uvijek nađu dovoljno para. Svjesni su da bi svaki pomak ka slobodi i prosvijećenosti njihovih podanika sužavao njihov prostor i poluge moći. Samo tim modelom i na taj način su se održali najsuroviji režimi i najbrutalniji diktatori. I danas je to tako od Sjeverne Koreje do Eresa.