Rijetko putujem autobusom. Tek onda kada sam primoran, iz raznoraznih razloga, da koristim to prijevozno sredstvo. Utjeha mi je bila ta da ću se nagledati prelijepih pejzaža i upoznati neke nove ljude. Put dalek, preko 1200 kilometara, od Düsseldorfa (Njemačka) do Bosanske Kostajnice. Zapazio sam ga odmah. Bila je to Zračna luka u Kölnu. Prvo stajalište, tek da se ukrcaju putnici. Uvlačio je snažno i brzo. pomalo nervozno, dim od cigarete, kao da mu je to posljednja. A onda je ugasio na pola i pohitao u autobus. Pratio sam njegov svaki izlazak za pauzu. Čim bi vozač najavio stajanje, uglavnom po desetak minuta, odmah se laćao za džep od adidas-trenirke u kojoj je bio upaljač i paklo s cigaretama. Odvajao se od grupe, valjda da ne smeta drugima dim. Fiksiram ga i zaključujem, intuicija, divno je ovo biće, sazdan od dobrote, vedrine i plemenitosti. Pogodio sam, bolje od Vange. Jedino sam profulao godine. Sakupio 82, a po mome barem 10 godina manje. Tek kada smo dobrano poodmakli prema jugu Njemačke, prišao sam mu pooprezno, već taktički uhodano kada sam sklapao prve riječi i prvo pitanje. Išlo je glatko. Mudro je zborio. Vagao svaku riječ. U poslu nadasve vrijedan bio. Radio, što ono kažu „od jutra do sutra“. I veliku penziju zaradio. Tek nešto malo manje od 4.000 konvertibilnih maraka.


Inače, životna staza Mehmeda Tufeka iz Tomine (općina Sanski Most) slična je mnogim naših ljudi-gastarbajtera, koji su trbuhom za kruhom krenuli u bijeli svijet. U Austriji se obreo davne 1966., kuburio dvije godine i bolovao za zavičajem, pa se vratio u svoje idilično selo. No, potreba i želja za boljim životom „natjerali“ su ga da ponovo krene u pečalbu. Godine 1969. dolazi u Njemačku, mjesto Gummersbach kod Kölna, gdje se nalazi i sada. Ovaj gradić nazivaju i Lipov-grad zbog poznatih mirisnih lipa u glavnoj gradskoj ulici, kao i Malim Parizom, zbog očuvane arhitektonske i kulturološke infrastrukture iz prošlosti. Taj dobri, blagi i vrijedni insan radio je i gradio, stvarao za sebe i suprugu i njihovo četvero djece. U šali kaže da ima više kuća nego evlada. U Tomini tri, Rovinju jedna i u Kölnu jedna. Najstariji sin Omer (60) s familijom živi u Rovinju (Hrvatska) i bavi se turističko-ugostiteljskom djelatnošću. Nezir (56) je u Tomini, a kćerka Ekrema (50) u Hammu (Njemačka), dok je najmlađi Sanel (44) jedan od rukovodilaca trgovačke tvrtke Rewe u Kölnu. Gotovo idilično i skladno živi ova obitelj Tufek, mada ih dijele veliko prostranstvo i udaljenost. Mehmed tvrdi „babina je još uvijek posljednja“ i to je tajna uspjeha, tvrdi ovo divno ljudsko stvorenje. Porodičnu skladnost kod Mehmeda prije četiri godine poremetio je gubitak supruge. Od kako se preselila na Ahiret shvatio je, iako je i prije to znao, da je ovodunjalučki život prolazan i da ništa sa sobom neće ponijeti kada dođe vrijeme da otputuje za suprugom na onaj, kažu, vječni i bolji svijet. Na ovom dunjaluku ostati će iza njega samo njegova djela. A On ih već ima za pamćenje. Najveći je donator u selu, za puteve i vodu halalio je blizu 50 hiljada maraka. Učestvovao je i kaže da će biti tako do kraja života, u svim hajr-akcijama.

Na kraju mog putovanja Mehmedu Tufeku, s toplom i mehkom dušom, poželio sam da mu dragi Allah dž.š. podari hairli dane, snagu i nafaku, a ponajprije zdravlje i dug život!