Sve osobine koje čovjeka ne čine čovjekom, ovaj uglađeni monstrum, pripisivao je pripadnicima islama, Bošnjacima, starosjediocima ovih prostora. Za njega je Bosna odvratna zemlja smrada i loja, lijenih, podlih i neradnih ljudi. Na tom istom fonu su pisana kasnije i nedjela potpisana Mešom Selimovićem. Dehumaniziranjem većinskog naroda ovih prostora, prije svega optužbom da su konvertiti imena „poturice“ koje su, navodno, činile strahovite zločine nad tada nepostojećim narodom „Srbima“, Andrić generiše ogromnu želju za osvetom kod propagandom zavedenih ljudi pravoslavne (ne)vjere, a stid i ničim zaslužen osjećaj krivice kod muslimanskog življa. Njegovo pisanje je pandan mržnjom zadojenom učenju SPC spram drugog i drugačijeg.

SEAD ZUBANOVIĆ: Ivo Andrić je skrivao ogromnu bol i mržnju u sebi iz razloga što je odrastao kao vanbračno dijete, bez biološkog oca koji je bio oženjen, i nije htio da ga prizna. Zbog toga je u igri sa vršnjacima nazivan kopiletom. Rođen tokom majčinog bijega iz Sarajeva u Travnik, a kasnije bezuspješno sakriven kod tetke u Višegradu, zapamtio je reovne uvrede djece koja su znala da mu je otac Bošnjak, tadašnji musliman, a majka katolkinja.

Kada bi se pravila rang lista spodoba koji su nanijeli najveće zlo našoj domovini, bez ikakve sumnje, prvo mjesto bi neprikosnoveno osvojio književnik Ivo Andrić! Ovaj dobitnik Nobelove nagrade, nadmašio je austrijskog vojskovođu, francuskog pedera i palikuću, Aleksandra Savojskog, koji je svojevremeno doslovno u pepeo pretvorio šeher Sarajevo i haman pola Bosne. Nadmašio je i Omera pašu Latasa, konvertitu Mihajla, Miću Nikolića, krvoloka koji je u potpunosti istrijebio bošnjačku aristokratiju pobivši sve viđenije ljude tog vremena i tako trajno obezglavio naš narod! Kako je ovaj pisac, osobenjak i manijakalni islamofob uspio da pretekne tu dvojicu po ogromnom zlu upamćenih, nazovi ljudi? On nije imao ni vlast ni vojsku ni oružje. Čemu onda duguje svoju aktuelnost tolike godine u zlu koje mu se pripisuje? Zar pisana riječ ima toliku težinu? Šta to piše u njegovim pripovijetkama i romanima pa ga je Evropa nagradila najvećim književnim priznanjem? Šta mu je bila inspiracija da je njegovo pisanje puno crnila, često seksualno mazohistički perverzno i što je najgore, prepuno majstorski upakovane mržnje spram Bosne i njenog domicilnog naroda?

Ivo Andrić je skrivao ogromnu bol i mržnju u sebi iz razloga što je odrastao kao vanbračno dijete, bez biološkog oca koji je bio oženjen, i nije htio da ga prizna. Zbog toga je u igri sa vršnjacima nazivan kopiletom. Rođen tokom majčinog bijega iz Sarajeva u Travnik, a kasnije bezuspješno sakriven kod tetke u Višegradu, zapamtio je reovne uvrede djece koja su znala da mu je otac Bošnjak, tadašnji musliman, a majka katolkinja. U svakodnevnoj dječijoj igri, borbi „Turaka i hajduka,“ on nije imao mjesta ni na jednoj strani. Zbog toga, kako sam reče, proplakao mnoge noći. Njegova želja da se osveti onom čovjeku koji je kriv za njegov usud prenijela se na cijeli bošnjački muslimanski narod. Kompleks koji je tada stekao, pratio ga je čitav život. Nikada se nije ženio i nije imao potomaka, seksualno je uznemiravao i proganjao supruge svojih prijatelja, samovao, izbjegavao veća društva i diskusije koje su i počinjale ličiti na raspravu. Ukratko, živio je život osobenjaka. Tek u šezdeset i osmoj godini, po smrti njenog muža, vjenčao je svoju posljednju ljubavnicu. U navodnu kuću svoga rođenja u Travniku, nikada, ama baš nikada, nije ušao.

Ovog dokazanog masona i ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj, čuvali su, u njegovom stanu, fašistički vojnici u okupiranom Beogradu 1944/45. godinu dok je pisao roman „Na Drini Ćuprija“ koji je nagrađen tek 1963. godine. Neupitni fašista, po završetku rata, ostaje prisutan i u politici Titove Jugoslavije, što je apsurdno. Nikome nije bilo jasno kako se on uspio ponovo vratiti u diplomaciju.

Evropa, od svog postanka, vapi za idejom koju bi mogla suprostaviti islamu. I dan danas, svaki pisac koji blati tu vjeru kao i Osmansko višestoljetno carstvo, ima poseban tretman, pogotovo ako potiče sa prostora gdje se ono rasprostiralo. Ivo Andrić, Salman Rušdi, Orhan Pamuk i njima slična piskarala su perjanice tog programa. Laž, kao osnov njihovog pisanja nije nikada bila upitna. Nikada se argumentovano nije razgovaralo o istinitosti navodnih činjenica u tim književnim bljuvotinjama. Andrić doslovno izmišlja nekakve Srbe u Bosni prije kraja devetnaestoga vijeka. Ogavno je lagao prepisujući iz novina istinite tragične događaje gdje je imena žrtava, muslimana, mudžahida, zamjenjivao ortodoksno pravoslavnim, takozvanim srpskim imenima. Sve osobine koje čovjeka ne čine čovjekom, ovaj uglađeni monstrum, pripisivao je pripadnicima islama, Bošnjacima, starosjediocima ovih prostora. Za njega je Bosna odvratna zemlja smrada i loja, lijenih, podlih i neradnih ljudi. Na tom istom fonu su pisana kasnije i nedjela potpisana Mešom Selimovićem. Dehumaniziranjem većinskog naroda ovih prostora, prije svega optužbom da su konvertiti imena „poturice“ koje su, navodno, činile strahovite zločine nad tada nepostojećim narodom „Srbima“, Andrić generiše ogromnu želju za osvetom kod propagandom zavedenih ljudi pravoslavne (ne)vjere, a stid i ničim zaslužen osjećaj krivice kod muslimanskog življa. Njegovo pisanje je pandan mržnjom zadojenom učenju SPC spram drugog i drugačijeg. Na istom fonu je oduvijek velikosrpska politika poduprta takozvanom akademskom zajednicom SANU-a! Na takav način se teorija i praksa uništavanja i osvajanja i otimanja tuđeg životnog prostora u potpunosti podudarila sa evropskim konstantnim silnicama zla, uništavanja monoteizma. U taj period strednjevjekovnog evropskog mraka, od svih naših historičara, jedini je imao hrabrosti argumentovano da uđe uvaženi profesor Fikret Hafizović. Zaključci do kojih je on došao u potpunosti objašnjavaju istraživačku poeziju pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara preuzetu prvenstveno sa epitafa kamenih stećaka, bošnjačkih nadgrobnih spomenika, koja je Mehmedaliju koštala života jer se nije uklapala u velikosrpsku matricu višeslojne okupacije Bosne. Eto, šta je obrazloženje za Nobelovu nagradu dodjeljenu Ivi Andriću koji je na takav način još uvijek prisutan u obaveznoj lektiri. Normalnom čovjeku bi trebao biti dovoljan samo naslov pripovijetke „Prokleta avlija“ da postane svjestan kakva ličnost stoji iza njega kao autor. Ogromno zlo je da svaka generacija ortodoksa u Bosni i Srbiji biva inficirana virusom patološke mržnje i želje da se stalno sveti za svoje, navodno, ponižene, obespravljenje i ubijene pretke. Eto, što je Andrić opasniji od Savojskog i Latasa. Njegove laži proizašle iz kompleksa lične inferiornosti zatrovale su i pomutile vrela istine i ubrzale stvaranje četnika koji se danas umnožavaju kao na fabričkoj traci. Ova krvožedna stvorenja, koljači i silovatelji, postaju svakodnevnica na koju se pokušava prisiliti da se navikne javnost. Čak je došlo i do njihovog pravnog izjednačavanja, u Srbiji, sa učesnicima NOB-a u Drugom svjetskom ratu!

Juratović Josip, zastupnik SPD stranke u njemačkom Bundestagu, gostujući u televizijskoj emisiji 10. 9. 2021. godine, povodom imenovanja Kristijana Šmita za Visokog zastupnika u državi Bosni i Hercegovini, reče da su njih dvojica veliki prijatelji koji se druže i često razmjenjuju mišljenje. Ništa u tom njegovom gostovanju nije bilo loše osim zadnje rečenice, kada reče, da stanje u našoj državi može shvatiti samo onaj ko pažljivo iščita Andrića! To znači da je gospodin Šmit studiozno izanalizirao Andrićeve bljuvotinje kao vrlo važnu literaturu potrebnu da on formira svoj stav. Ako je tako, a jeste, teško nama!

Voditeljica i njen gost u studiju, gostovanje gospodina Juratovića je išlo linkom, ostadoše nijemi. Nijemi isto onako kako su nijemi bosanski akademici, bili i ostali uvijek kada treba reagovati i zaštititi interes države koja ih uredno plaća za njihovu intelektualnu pasivnost.