Safet Isović (1936 -2007)

Na dan 2. septembra 2007. godine na bolji svijet je preselio prvi tenor bosanskohercegovačke sevdalinke.

Svojim osebujnim glasom, naprosto je, poput vještog majstora platna, oslikavao svaku svoju interpretaciju. U kojoj je samo rijetko senzibilno uho, prepoznavalo onaj “posebni damar”. Bio je i do danas ostao prvi tenor bosanskohercegovačke sevdalinke sposoban da “izvlači” najfinije muzičke trilere tamo gdje ih samo rijetki interpretatori sevdalinki mogu ”izvući“ na tako sofisticiran način. Teško je rahmetli Safeta Isovića porediti sa nekim svjetskim pjevačkim zvijezdama, kao što su to ponekad u svojim rijetkim natpisima o njemu pokušavali učiniti pojedini novinari pa i njegove kolege sa estradne scene. Bio je pjevač kojemu su se divili i oni koji ga nisu voljeli. A biti u toj kategoriji “da te mrze a da ti se dive” privilegija je ipak samo odabranih. Rođen kraj hladne Neretve. U svojim nenadmašnim interpretacijama sevdalinki, ašikovao je od Mostara do Saraj’va. Pjesmom je ljubio svaku snašu i curicu, pa i udovicu. Jahao je konje, prekrivene zelenim dolamama. Prikradao se djevojačkim pendžerima u akšame rane. Slušao kucanje saza u kasnim jacijskim sahatima. Volio je Esmu majkinu, bio opčinjen zanosnom Hankom. Pjevao je o svim bosanskim malim i velikim čaršijama, plahovitim bosanskim rijekama, kršnim momcima i prelijepim djevojkama. Pjevao je Sajo o Bosni i ponosnoj, i poharanoj, i nepokorenoj… ”Donosio” je generacijama koje dolaze, u amanet, priču o Husein kapetanu Gradaščeviću i braći Morića, bošnjačkim plemićima ustanicima protiv tuđinske vlasti. Kroz njegove vrhunske interpretacije, na krilima sevdaha, putovali smo kroz vrijeme. Ono vrijeme koje se sigurno ponoviti neće. I svaki put otkrivali smo jednog novog Safeta Isovića. Velikog borca do posljednjeg daha. Borac za pravu vrijednost bosanske muzičke tradicije. Sajo se nije plašio eksperimentisanja sevdalinkom. Pristajao je i na nove muzičke aranžmane oslonjene na bosansku muzičku tradiciju, u kojima se očigledno prepoznavao utjecaj pop, džez pa i soul muzike. Nije skrivao da je se divi izvedbama Mahalije Džekson, i da onako za svoju dušu često pjevuši šlagere i starogradske pjesme. Uvijek je uspijevao iznova da nam dokaže kolika je ljepota sevdalinke bila ona nova odnosno komponirana, ili izvorna. Tražio je smisao i poruku svake kompozicije, uporno iznova dokazujući da je sevdah poput energije neuništiv, čak i kada mijenja oblik pa i formu – ostaje lijep i “liježe” u uho svakog plemenitog čovjeka. U njegovim interpretacija su i ”poravne” sevdalinke, postajale prava mala remek djela. U estradnim krugovima važio je kao veliki šarmer koji je mnogima bio uzor. Na žalost kao to obično i biva, Isovića su cijenili u nekim drugim sredinama mnogo više nego u onoj iz koje je potekao. Taj trend se nastavio i danas.

Na nosačima zvuka ostalo je u vremenu zapisano jedno neponovljivo vrijeme kada su Safet Isović i ostali poznati bosanskohercegovački doajeni sevdaha, bili uzor mnogim kasnijim generacijama estradnih umjetnika. Tako će i poznati umjetnik na harmonici Ljubiša Pavković, koji je godinama pratio rahmetli Safeta i radio aranžmane njegovih sevdalinki, izjaviti sljedeće: "Neće se ni za narednih 300 godina roditi pjevač poput Safeta Isovića”.