Još jedan u svjetskoj literaturi nenadmašan književni poduhvat genijalne spisateljice Sanele Halković. Njen glavni protagonist Emir koji se je uputio ka svetom brdu - Al Aksa -, je postao veliki heroj modernog doba



Priča o Sanelinom malom junaku Emiru, koji je imao hrabrosti da izvan svojeg dječijeg porodičnog univerzuma proviri i upozna strahote stradanja Palestinaca u Gazi, s pravom zaslužuje da se nađe na svim ključnim listama bestselera u svijetu, kao jedan od najsjajanijih književnih hitova koji sa svojim fascinantno privlačnim efektom može plijeniti pažnju mladih i odraslih čitatelja. A osim toga, priča zaista impresionira svojim izuzetno bogatim i visokim didaktičkim potencijalom.
Šta zapravo vezuje irskog pisaca John Boyna, jednog od najvećih književnih stvaralaca današnjice i Sanelu Halković fascinantnu sandžačku književnu umjetnicu? - Dio bliskosti ovih knjizevnih velikana proizlazi možda i iz nekih sličnosti u njihovoj biografiji. Oboje su rođeni 1971. godine. Ali ne samo to. Još veću podršku njihovoj sličnosti pronalazim lično u tome, da su oboje izvanredni romansijeri i nenadmašni kreatori raznih fantastičnih kratkih priča. Ali mi se je od svega više dojmila posebno jedna zapanjajuća bliskost ova dva nenadmašna virtouza književne riječi. Skoro je identična i jedina tema u svjetskoj književnoj umjetnosti na kojoj su jedino i samo ova dva grandiozna umjetnika inspirativno radili: Tema koju je John Boyne, kroz roman, "The Boy in the Striped Pyjamas" ili u prijevodu na njemačkom "Der Junge im gestreiften Pyjama", (na bosanskom: Dječak u prugastoj pidžami) kojeg sam ja još 2007. u jednoj od gradskih biblioteka u Bremenu pročitao u jednom dahu, (John Boyn) objelodanio svjetskoj kulturnoj javnosti, a naša Sanela Halković kroz senzacionalnu priču, "Tuga u sivim pantalonama". I roman John Boyna i priča Sanele Halković su zaista vrh vrhova svjetske književnosti, te su oboje s pravom već za života katapultirali u sfere književne besmrtnosti, a tema romana John Boyna i priče Sanele Halković su takvi književni pothvati koji s pravom pripadaju cjelovitoj literaturi o holokaustu i aparthejdu.
- Radnja romana "Dječak u prugastoj pidžami" autora Johna Boynea je smještena u "Auschwitz", nacističkom logoru za Jevreje, dok se je radnja priče "Tuga u sivim pantalonama", (auf deutsch - Traurigkeit in grauen Hosen -), autorice Sanele Halković, bar po zamisli njenog malog neustrašivog junaka Emira trebala odvijati u Palestini u Gazi, takozvanom "izraelskom aparthejdu", riječ, koju mnogi danas nemaju hrabrosti izgovoriti. Tema i jednog i drugog autora je potresna priča o čovječanstvu, smještena na mjesto gdje jedva da je bilo ili još uvijek da ima i trunke čovječanstva.
Roman "Dječak u prugastoj pidžami" - pisca Johna Boynea je 2007. godine u Njemačkoj mjesecima stajao na Spiegelovoj listi bestselera. Prodan je u preko devet miliona exemplara, preveden na pedeset svjetskih jezika; 2007. je u Budimpešti po romanu u kooprodukciji Miramax snimljen i film. I na poslijetku svega, začuđujuće je da se je jedna takva književna veličina u svojem svjetskom bestseleru koji broji 206 strana, nespretno spleo i naivno upao u klopku, te da mu se s pravom može spočitavati prikrivanje i falsifikovanje historijske stvarnosti. Šta više, kada sam pomno pratio svaku scenu romana, stekao sam dojam, da se čak, prije bih rekao nesvjesno i nenamjerno od strane autora, radi o opskurno historijskom predstavljanju činjenica o Holokaustu i stvaranje lažne ekvivalentnosti između žrtava i počinilaca zločina. Ono što nije pošlo za rukom na daleko čuvenom irskom umjetniku John Boyneu, koji se nije baš naročito snašao u kreiranju scena njegovog romana i to na punih 206 strana, na maestralan način je taj problem riješila naša Sanela Halković književni genije i nenadmašan mađioničar riječi, u njenoj kratkoj priči - Tuga u sivim pantalonama -, koja čak da nema više od 10 strana.
I ako po prirodi nisam baš hiperboličan, ali je u stvarnosti tako, da kada je u pitanju neko književno djelo, onda je tu sklonost ka hiperboličnim konotacijama skoro nemoguće izbjeći, obzirom da i sam jezik u svojoj sadržini nosi prirodni korijen za hiperboličko izražavanje. U ostalom i pohvalna retorika bilo koga ili čega je i u običnom životu postala svakodnevni stilski rekvizit. Kao kada za sofrom smišljamo kompliment za jelo koje smo upravo uživali mnogo je vjerovatnije da ćemo nakon zahvale Bogu sa jednim "elhamdullilah" kazati da je jelo bilo izvrsno, savršeno ili odlično. - Isto tako nakon što sam sa užitkom pročitao roman "Dječak u prugastoj piždami" - pisca Johna Boynea i priču "Tuga u sivim pantalonama" književnice Sanele Halković, mogao sam samo zaključiti i smjelo reći, da su književna ostvarenja ova dva umjetnika, veličanstvena, senzacionalna i neponovljiva. Ali prije nego što vam otkrijem jednu posebnu senzacionalnost, književni spektakl: Kako je autorica Sanela Halković u svojoj priči "Tuga u sivim pantalonama", održala pravu lekciju na daleko čuvenom i svjetski priznatom piscu Johnu Boyneu, o tome, kako se pravi tema romana, kako se gradi glavni junak i kakva se umjetnička vizija o njemu stvara, osvrnuću se ukratko na nenadmašno majstorstvo, umijeće oblikovanja i pravljenja kratkih priča Sanele Halković, u kojima je ona dokazala sav svoj raskošni spisateljski talent.
Kada otvorite internet i zaronite u more online portala, tragajući za književnim biserima, pred očima će vam iskrsnuti fascinantne kratke priče pripovjedačice i romansijerke Sanele Halković: "OD SABAHA DO PONOĆI" - "BOGATI I ONI DRUGI" - "JEDAN DAN PO BESPUĆU" - "GLAD" - "KRUG" - "KOME UČI TENDŽE" - "ŽIVOT JEDNOG ZUMBULA" - "KASETNE SPASA I SMRTI" i mnoge druge, koje će u vama pobuditi silne emocije i koje vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnim. - Nakon što sam sa neopisivim oduševljenjem pročitao i proanalizirao ponaosob svaku od navedenih i drugih priča autorice Sanele Halković, s pravom sam se čudio, kako one nisu već sastavni dio knjižnog fonda svih biblioteka u Sandžaku. Po realističnosti i vjernosti psihološkog slikanja, po izrazitosti slika, po bogatstvu i živosti jezika Sanela je apsolutni majstor kratke priče. Njen neobičan način pripovijedanja je u sandžačkoj književnosti nešto novo, te je time umnogome nadišla okvire tradicionalnog pojma kratke priče što ju je s pravom i odredilo kao nenadmašnu minijaturistkinju.
Ako je tačno da se kao i u svakoj umjetnosti osobine kratke priče mijenjaju ovisno o piscu, a inače sam i sam veliki ljubitelj kratkog pripovijedanja, te sam s toga pratio razvoj i metamorfozu kratke priče kroz povijest, onda s pravom smijem ustvrditi da je Sanela Halković jedan od najorginalnijih stvaralaca ovoga književnog žanra, i to sve od Gogolja do David Foster Wallaca. Na svu sreću, da to nije samo moje zapažanje, već se mogu sresti brojni pohvalni komentari na Saneline priče, gdje njen svojstven stil porede sa stilom pripovijedanja Ernesta Hemingweja. - Smatram da bi bilo nepravedno aleji slavnih pisaca, kao što su, Turgenjev, Čehov, Džojs, Babelj, Ketrin Mensfild, Hemingvej, Kafka, Borhes, Beket, Kortasar, Apdajk, Singer, Makjuan, Bernhard, Karver, Antonija Bajat, Balard, Lidija Dejvis, Fredrik Backman, Martinez, Alis Manro, ne pridodati još ime sandžačke književnice Sanele Halković.
Sanela Halković je izvanredan majstor savremene kratke priče. Istinski umjetnik, i slobodno se može kazati začetnik savemene sandžačke kratke priče, koja je prevazišla tradicionalne okvire. Njeno fino iznijansirano pripovjedanje karakterišu jasnoća i psihološki realizam. Njeno nenadmašno umijeće je pisati kratko ali talentovano i da cijeli ljudski život može da smjesti na jednu stranicu. Njene priče, koje često nemaju više od 10 do 15 stranica, ona ispunjava sa više života nego drugi na 800 strana. Osoba, za koju se s pravom može kazati, da u literaturi stvara izuzetna djela na idealan način. Forma kratkih priča je obilježje njenoga stvaralaštva, kojoj se ona predala i to kako je primjetno čini sa velikom vještinom.
- Sanela svojim pričama ne želi da politizuje već da pokrene emotivno. Evo ću to dokazati poređenjem njene priče - Tuga u sivim pantalonama - sa romanom „Dječak u prugastoj pidžami” irskog autora John Boyna.

TUGA U SIVIM PANTALONAMA - (Traurigkeit in grauen Hosen), poređenje sa romanom - Dječak u prugastoj pidžami - autora John Boyna - (Vergleich mit dem Roman - Der Junge im gestreiften Pyjama - vom Autor John Boyna).

- "Emir sam. Samo po imenu, bez titule, moći i mudrosti koju bi vladar morao imati. Majka me, od milja, ponekad zovne i Paša, ali i to je samo nadimak. Nekadar sam po snazi i godinama, a od imena i nadimka nemam puno fajde." - (Tuga u sivim pantalonama - Sanela Halković) -
Sam početak priče, koji je naznačen monologom, koji se vodi unutar svijesti književnog lika je veličanstven. Osoben po stilu, jeziku i tehnici oblikovanja, može se steći dojam, da se radi o izvanrednom filozofskom romanu. Ali bez obzira i ako se ne radi o romanu, priča Sanele Halković - Tuga u sivim pantalonama - po svim kvalitetima spada u sam vrh modernističko asocijativno-monoloških proznih ostvarenja. Radi se o sjajnoj pripovjedačkoj tehnici kojom autorica svoju poziciju pripovjedača prepušta književnom djelu.
Ispovijest, odnosno monolog, Sanelinog protagoniste, dječaka, osnovca, Emira i jest u stilu filozofije apsurda, kada dolazi do porazne spoznaje i kada je konačno shvatio, da je on samo zrnce pijeska u nesagledivoj pustinji, sitan i nevažan u svijetu, gdje "gladijatorska pravila određuju naše živote." - Ovo je psiholološka priča oblikovana kao ispovijest malog junaka Emira koji, na kraju svodi bilans svojih neuspjelih putešestvija.
A sve je počelo, kada je jedne večeri na TV vijestima "vidio tu sliku krvi i plača" - "Ja sam jedan savim običan dječak, osnovac. I nikad ranije nisam osjetio želju da budem moćan i snažan, onaj koji odlučuje i naređuje. Oduvijek znam da moje ime znači „vladar“. Poznajem toliko dječaka i odraslih ljudi koji se tako zovu, a sasvim su obični, baš kao i ja. I sve je bilo u redu, emir ili ne, stvarni ili samo po imenu, bilo mi je svejedno. Imao sam sve što sam mislio da želim. Patike najke, sintisajzer i kompjuter, najnovije video igrice, skije, i glanc nove rolere sa gumenim točkovima, koje nisam još ni probao jer je snijeg bio okovao cijelu Sjenicu, pa sam morao čekati proljeće, ali sam ih zato čuvao pored svog kreveta i čistio ih brižljivo svakog dana, zamišljajući kako ću juriti ulicama i biti važan pred drugarima.
Sve je, eto, bilo tako normalno i dobro. Iz takvog, sasvim zadovoljavajućeg položaja za osnovca, trgao sam se jedne večeri, kada sam, čini mi se, odjedanput, preko noći i odrastao. Te večeri sam prvi put poželio snagu i moć jednog emira ili paše. Tek kada sam na TV vijestima vidio tu sliku krvi i plača, i malih, sivih, upišanih pantalona.
Dječak u sivim pantalonama, mokrim oko tura, stoji nepomičan na ulici, oko njega ljudi, žene, leže na zemlji, kako ko se zatekao, na leđima ili na boku, raširenih ruku, nogu, zabačenih glava, krvave poderane odjeće. Umazani svojom krvlju i krvlju onih oko sebe. Mirni i nepomični, mrtvi. On, onako mokar i sam stoji pognute glave, kao zift, crne, razbarušene kose, gledajući u njih. Bespomoćan i nijem. Šokiran sam tim prizorom. Slutim da je to njegova porodica, sestre i braća, možda majka, otac…
I to je to. Na vijestima je to kraj slike. Dalje govore o tome kako nema dovoljno gasa, ili nešto slično.
Gledam majku, mirna je. Šuti, razmišlja.
– Opet je rat u Gazi – priča sa babom, kao usput, – i kad će se već jednom dole riješiti taj sukob?, – kaže.
– Gdje je ta Gaza?, – pitam ja. – I zašto je tamo rat?" (Tuga u sivim pantalonama - Sanela Halković) -
Tako je mali Emir, po prvi put u svojem životu provirio izvan svojeg porodičnog univerzuma i preko TV ekrana ugledao slike krvi i plača: Palestinu u kojoj su proteklih 72 godine izraelske vlasti u potpunosti uništile ukupno 675 palestinskih naselja, ubijene su hiljade Palestinaca, a mnogi palestinski gradovi su postali jevrejski. U tom procesu je vršeno i sistemsko uništavanje svih elemenata kulturne i tradicijske baštine Palestinaca. Te su ga slike užasa proganjale danonoćno. "ali dječak u sivim pantalonama nema više nikoga. Uh, kako me muči krivica, i napravda, i moja sopstvena nemoć." govorio je sebi mali Emir, svjestan, da je svijet potpuno ravnodušan na patnje Palestinaca.
Analizirao sam sa najvećom pažnjom ovu neobičnu priču Sanele Halković i neponovljivu u modernoj povijesti ovog književnog žanra. Do u tančine sam proučio njenu dikciju i kompoziciju, a i sam kao strastveni ljubitelj ovog žanra, pročitao sam na stotine kratkih priča od stotine autora, i nijesam vidio da iko stvara tako na fascinantan način, tematske sklopove priče, kao Sanela. Osim toga priča - Tuga u sivim pantalonama - je jedinstven primjer u ovoj vrsti proznog stvaralaštva, u kojem je autorica napravila fantastičnu kombinaciju tematsko - mitskih sklopova. Tema priče je realistična do srži, ali ujedno ima i nadasve jaku mitsku pozadinu, čega možda genijalni autori nijesu ni svjesni prilikom kreiranja svojih djela, tako da je i Sanelina priča možda nesvjesno, našla svoje gnijezdo, obitavalište u mitskom sklopu.
Evo ću moje ubjeđenje da priča ima najmitskiju pozadinu od svih drugih priča koje su mi poznate što se tiče ove vrste proznog stvaralaštva, rasvijetliti kroz sledeći prikaz tematskog sklopa. - Mali Emir je neumorno tragao, kako pomoći i spasiti dječaka u sivim pantalonama. Pretraživao je sve njemu poznate adrese, internet strane, kontaktirao je mnoge redakcije, ali je bilo sve uzalud. Zato je i došao do spoznaje, da mu titule, paša i emira, ne vrijede ništa, obzirom da i njegovo ime u prijevodu znači vladar, aludirajući time, na hibristične arapske Emire, Šeike, koji su ravnodušni na patnje Palestinaca i koji sklapaju prijateljstvo sa zločinačkim izraelskim režimom. A i da niko u svijetu ne pokazuje veći stepen liderstva u štićenju palestinskih prava.
Možda je razmišljo je: "Doći će trenutak u kojem živimo, gdje Palestinci u Jerusalemu, ali i na Zapadnoj obali i u Gazi, izlaze na ulice da se suprotstave izraelskoj okupaciji, dovesti do promjene. Ali kako! - Treba nam više od riječi, trebaju nam djela. Trebaju nam ljudi koji su spremni za prevrat i koji će se pridružiti, da ospore status quo i pomognu da se proizvede promjena u njihovim zajednicama i drugdje. Ali ko to može uraditi! Niko." - Možda je nakon jezivih scena iz Gaze, molio Boga riječima: “Bože, kako možeš dopustiti takvo nešto? Poduzmi nešto!” - Pomozi dječaku u sivim pantalonama" - Vjerovatno je Emir odnekuda čuo jasan glas: ”Ja sam već nešto učinio – stvorio sam tebe!" - Nakon toga dvoumjljenja nije bilo. Vjerovatno je u tom trenutku rekao sebi: "Da, ja sam taj, pozvan da spasim dječaka u sivim pantalonama." - I najzad je skovao plan: "Spakovao sam samo nekoliko sendviča, flašu vode, ponio svoju skromnu ušteđevinu od četrdeset eura i još tačno šesto šezdeset dinara, rečnik engleskog jezika i glanc nove rolere, koje ću poklonoti prijetelju. Proučio sam kartu svijeta, i bio siguran da ću iz Istanbula već naći način da odem dalje prema Gazi." - Tuga u sivim pantalonama - Sanela Halković) -
Sada zapravo dolazimo do izvanrednog mitskog sklopa priče ujedno i njene mitske pozadine, takvog literarnog majstorstva, kakvo još niko nije dosegao u povijesti kratke priče, izuzev Sanele Halković. S jedne strane imamo malog Emira, od Boga poslani sveti junak zaštitnik, dok na drugoj strani u Palestini svetoj zemlji gdje je i sveti hram - Al - Aksa - vladaju haos, disharmonija, okupacija, narod masovno gine. Fantastična relacija: Od Boga pozvani sveti junak i sveto mjesto, el-Harem eš-Šerif, Plemenito svetište, mjesto, sa kojeg je Muhammed Alejhiselam putovao kroz nebeske sfere. Tamo gdje preovladavaju sile tame i zla očekuje se dolazak maloga junaka Emira, koji će pronaći svojeg druga, dječaka u sivim pantalonama, spasiti ga i nakon toga uspostaviti pravdu i harmoniju.
- Emir nema vremena za oklijevanje. Dijele ga samo trenutci od polaska ka svetom mjestu, dječak u sivim pantalonama ne smije više patiti, kao ni njegovi sunarodnici Palestinci: "Stvorila se između mene i dječaka u sivim pantalonama, neka čudna veza, prisnost i gotovo nježnost. Kako je to čudno, to da sam ja znao sve o njemu, sve mi je slika govorila. Osjećao sam njegov strah, gotovo opipavao njegov užas i bespomoćnost. Volio sam da mislim kako i on želi da sretne mene i kako samo mene čeka…" - Tuga u sivim pantalonama - Sanela Halković.
- U romanu "Dječak u prugastoj pidžami" autora Johna Boynea, imamo interesantan lik malog devetogodišnjeg dječaka Bruna, koji je razvio prisno prijateljstvo sa dječakom u prugastoj pidžami, Šmuelom jevrejom, koji se je nalazio u Aušvicu, tamo gdje se je oslikavala najmračnija strana ljudske civilizacije. Zar nas književno djelo Johna Boynea i Sanele Halković ne suočavaju sa najvećim paradoksom savremene civilizacije. Bruno je pronašao prijatelja malog jevrejina Šmuela koji je kao i njegovi sunarodnici bio žrtva holokausta, a Emir je u mislima, na daljinu stvorio prisno prijateljstvo sa dječakom u sivim pantalonama, koji kao i svi drugi Palestinci živi u svojevrsnom aparthejdu, stvorenom od strane režima, koji je proistekao i ovaplodio se u ljudsko zlo i to baš iz njedara Šmuelovih sunarodnika Jevreja. Kako je to moguće! - Neću polemisati taj problem, kao što nije bio taj cilj ni samoj autorici Saneli, čija je sama priča umjetnost “par excellence”, i zaista što se tiče književnog stvaralaštva, slobodno mogu kazati, da je Sanela književnica sa snagom filozofa.
- Cilj mi je prikazati u daljem osvrtu, kako se John Boyn u svojem romanu obzirom na sve hvalospjeve, koje je pobrao od svjetske kulturne javnosti, nije baš pokazao kao kreativan i moćan pisac, kao što je Sanela, koja je u kreaciji njenih likova dodjeljujući im pri tom dražesnu umjetničku viziju, zaista nedostižna.
Po romanu, "Dječak u prugastoj pidžami", Bruno je devetogodišnji dječak koji je odrastao u Trećem rajhu kao sin SS oficira. Jednog dana njegovom ocu je naređeno da iz Berlina pređe u "Aus-Wisch" (u engleskom originalu "Out-With", u stvari koncentracioni logor Auschwitz) gdje je trebao nadgledati istrebljenje tamošnjih Židova. Brunu je dosadno na ovom pustom mjestu i on vidi mnoge ljude u prugastim pidžamama s druge strane ograda koje se protežu točno iza vrta kuće u kojoj je on stanovao. Sprijatelji se s dječakom po imenu Šmuel, koji je na sebi imao prugastu pidžamu i koji živi iza ograde, gdje se je Bruno sastajao sa njim svako popodne.
Bruno je mogao vidjeti zatvorenike sa svog prozora, a da nije razumio što se tamo zapravo događa. Zamišlja da ljudi s druge strane ograde vode zabavan život i zavidi djeci na navodnim igračima. Na upite ocu o tome šta su ljudi u prugastim odijelima kratko se odgovara, uz izjavu da oni zapravo nisu stvarni ljudi. Pa čak i kad Bruno počne svakodnevno da se sastaje sa Šmuelom kod ograde, njegove oči se ne otvaraju za stravične događaje u njegovom neposrednom okruženju.
Međutim ja bih roman John Boynea mogao okarakterisati ni kao stvarnu laž ni kao bajku, već šta više kao profanaciju. U Auschwitzu nije bilo devetogodišnje djece - nacisti su odmah ubijali sve koji nisu mogli raditi. Priznajem da basna i nemora nužno biti činjenična, ali roman suviše banalizira uslove unutar i izvan nacističkog kampa i promovira mit da oni koji nisu bili direktno uključeni u procese ne bi znali ništa o tome, tako da bi oni koji čitaju knjigu mogli steći dojam da logori "nisu tako loši" ako bi dječak mogao imati tajno prijateljstvo sa jevrejskim zatvorenikom svojih godina, a da nije shvaćao stalno prisustvo smrti.
Svakodnevni razgovori sa Šmuelom za Bruna postaju eliksir života. Između dječaka se razvija osjetljivo, duboko prijateljstvo. Dvojica dečaka ne shvataju šta je stvarna priroda kampa: Bruno misli da su prugaste uniforme koje Šmuel, Pavel i drugi zarobljenici nose pidžame, neki oblik igre s prerušavanjem, a Šmuel vjeruje da su njegovi deda i baka umrli od bolesti tokom putovanja ka kampu. Bruno počinje da se viđa sa Šmuelom redovno, donoseći mu krišom hranu i igrajući mice sa njim. Međutim, budući da Šmuel daje samo naslutiti što se događa u kampu, Bruno uspijeva ostati netaknut užasom iza ograde. Bruno nije obraćao pažnju - ni kad je vidio da je Šmuel sve tanji i mršaviji i činilo mu se da umire od gladi, ni kad je jevrejski liječnik, koji je radio kao konobar porodice komandanta, nestao nakon što je slučajno prolio vino. U romanu se nikad ne spominje rat, što su to Jevreji, dječji protagonist ne zna. Tekst nikada ne koristi brutalne izraze, strašni događaji uvijek se samo nagovještavaju ili ne prepričavaju do kraja, uvijek dosljedno vezani za ton glasa i horizont iskustva devetogodišnjeg Brune. Ali ako namjerno roman skriva događaje, s pravom se pitamo u jednom trenutku. Može li dijete zaista biti toliko naivno? - Svako ko pročita roman s ciljem da realno prikaže priču, sigurno neće uspjeti. Ne bez razloga knjiga ima podnaslov "basna". Ovdje se ne radi o povijesno zamislivom predstavljanju Holokausta, jer previše naivan svjetonazor glavnog junaka zabranjuje takvo čitanje. - U romanu imamo naraciju čiji likovi imaju neke bajkovite osobine. Ili je u Trećem rajhu zaista bilo tako naivne djece poput Brune? Je li glavni junak možda žrtva svoje socijalizacije i autoritarnog odgoja? Ili podsvjesno skriva okrutne događaje kako bi preživio?
Jednog dana Brunova majka odlučuje se sa djecom vratiti u Berlin. U isto vrijeme, Šmuel kaže da više ne može pronaći oca. Posljednjeg Brunovog dana u Aušvicu Šmuel donosi Bruni par prugastih pidžama, a nakon što je svoju zamijenio za zatvoreničku odjeću, Bruno se uvuče ispod ograde kako bi pomogao Šmuelu da pronađe oca. Uplašen uvjetima u logoru, uskoro se želi vratiti na drugu stranu ograde, ali iznenada Bruna i Šmuela i ostale logoraše vojnici šalju po kiši u skladišta za koja se pretpostavlja da su plinske komore. Za Brunu, Šmuela i ostale Jevreje to je smrt.
Roman se završava krikom Brunove majke Else, koja pada na koljena u očaju i doziva Bruna i prikazom zatvorenih vrata gasne komore u kojoj vlada tišina, što indicira da su svi — uključujući Bruna i Šmuela — umrli. - Roman priča o "Dječaku u prugastoj pidžami" je ne tako realistična i sadrži mnoge nemoguće stvari, jer djeca su ubijana čim su došla u Aušvic i nije bilo moguće da kontaktiraju sa ljudima. Osim toga roman može imati značajne, problematične uticaje na način na koji mladi ljudi pokušavaju da shvate ovu kompleksnu prošlost. Moglo bi mu se još prigovoriti, stvaranje lažne ekvivalentnosti između žrtava i počinilaca zločina. Na primjer, na kraju romana je prikazan, očaj Brunove porodice, čime se čitalac primorava da osjeća simpatiju prema počiniocima Holokausta.
Ali u čemu nije uspio John Boyne sa svojim protagonistom dječakom Brunom, Sanela Halković je maestralno iskreirala svaku scenu, svaki tematski sklop sa njenim jedinim i glavnim junakom Emirom, koristeći u svojoj priči fenomenalan i osoben način kompozicije i sklapanja zbivanja ili "sustav događanja" kako bi to Aristotel nazvao.
Dok je John Boyn iscrpio svu svoju moć u teškom i za njega nedostižnom umijeću tvorbe logične priče, Sanela Halković, koja je inače suvereni vladar umijeća stvaranja kratke priče, svoje vlastite kompozicijske šeme, je taj problem riješila na najelegantniji način u čemu zapravo i prebiva njena originalnost i jedinstvenost kao autora.
Dok dječak Bruno u romanu "Dječak u prugastoj pidžami" nije bio svjestan strahota koje su se odvijale u paklu Aušvica, dotle za dječaka Emira, to nije bila tabu tema, te je uživo preko TV ekrana gledao besomučne patnje Palestinaca i dječaka u sivim pantalonama i bio užasnut takvim scenama. Sanela je podstakla svojeg junaka na akciju: Emir je poduzeo sve što je imao u svojoj dječijoj mašti, planirao je i pripremio se je za put, kojim bi stigao u Gazu, gdje bi našao svojeg prijatelja u sivim pantalonama, poklonio mu nove rolere i naposletku ga i spasio. Kakva fenomenalna umjetnička vizija o dječaku Emiru, koju nam prezentuje Sanela. Samo ova navedena scena je dovoljna, da inspiriše milione tinejdžera širom svijeta, i da ih podstakne na empatiju prema potlačenima a ujedno u njima izazove i prezir prema nepravdi i arogantnim moćnicima.
Emir je već pošao prema Gazi. Ali i ovu scenu je Sanela Halković briljantno kreirala. Nije dato velikim junacima, pogotovu ne fascinantnom književnom liku, kao što je Emir, da njegovo putošestvije protekne kao i svakog običnog smrtnika. U ovoj sceni priče dolazi do fantastičnog poklapanja tematskog sklopa sa mitskim: gdje se doima nevjerovatno dubok mitski motiv. Emir, kao junak za svoje godine, sa nadljudskim poduhvatima, mora ostati tajanstven, nevidljiv sve dok ne stigne do cilja. Zato se je neprimjetno upakovao u jednoj putničkoj torbi i tako neprimjetan ostao za sve putnike, autobusa koji je saobraćao za Istanbul. Ovakav spektakularan mitski sklop, nećemo naći u nijednoj kratkoj priči savremenog proznog literarnog stvaranja, ali ćemo ga pronaći u antičko - grčkoj književnosti, gdje često veliki i sveti junaci, se izdvajaju iz svijeta živih, strpaju u tajnovite podzemne lavirinte, te se napokon pojave na tajanstven način, da bi izvršili svoj sveti zadatak. Priče o Ahileju nam dovoljno govore.
Autorica nije tek onako odabrala Istanbul, kao usputnu stanicu za svojeg protagonistu Emira. On će kročiti nogom, na tlo jednog od najmagičijih gradova svijeta, a da ga niko nije vidio. Emir je magični, sveti Sanelin junak, koji je stigao u nekadašnju prijestolnicu triju velikih carstava - Rimskog, Bizantskog i Osmanskog. Bio je opčinjen prerelijepim prizorom zalaska Sunca u gradu na Bosforu, sjajem i njegovom raskošnošću. Šarenolikim i haotičnim Grand Bazarom, iz čijeg lavirinta se je jedva snašao naći izlaz.
Zapravo i tu počinje prava drama, kada je Emir primijetio da mu je neko od saputnika ukrao roler, kojeg je trebao pokloniti dječaku u sivim pantalonama. Priča dovodi do momenta, kada nastaje filmska potraga za ukradenim rolerima. Koje on na kraju pronalazi. Ali tek dolazi do zabune: Emir ne može dokazati da su njegovi roleri, jer je u autobusu bio skriven i niko ga od saputnika nije vidio. To će dovesti do toga, da pobudi sumnju policijskih inspektora, te će se uz pomoć prevodioca, cijela stvar rasvijetliti, o čemu će biti obaviješteni njegovi roditelji u Sjenici, koji će ubrzo doći po njega.
Autorica je mogla svakako duljiti ovu priču i svojem junaku prokrčiti put do Gaze, gdje bi se i on kao i njegov prijatelj u sivim pantalonama našao u izraelskom aparthejdu, te bi možda završio tragično, kao što je Bruno sa jevrejskim dječakom Šmuelom okončao u gasnoj komori. Ali autorici, to nije bio cilj ove priče. Sam Emir u svojem monologu kaže: "Ne znam šta se teže spustilo na moju dušu. To što sam se ponio tako djetinjasto i bio uhvaćen na smiješan, gotovo sraman način, ili to što su se ovi ljudi tako bezdušno ophodili prema meni, ne želeći ni da me saslušaju. Kakav je to ponor bio za mene! A tek pomisao na to, da je ovdje kraj mojoj avanturi, i što mi je jasno da neću naći dječaka u sivim pantalonama."
- Što se tiče poimanja palestinskog pitanja, sam kraj priče odslikava autoričin očaj koji je dostigao kulminaciju u njenoj duši i kada polako blijede njen entuzijazam i nada u nastojanju da se nađe izlaz i put do rješenja vječitog palestinskog problema, što će to Sanela filozofski kazati, kroz monolog njenog junaka Emira: "Sve je propalo. Ispao sam budala. Shvatih kako u stvari pojedinac ništa ne može da promijeni. Ono što smo u školi učili o civilizaciji, u stvari je laž. U svijetu, gladijatorska pravila određuju naše živote. Zakon jačeg je jedini zakon kome se svi prije ili kasnije povinuju. A priča o međunarodnim organizacijama, koje uređuju odnose među narodima, u stvari je samo tanak sloj laka, i ako ga zagrebeš, hrđa je jedino što ostaje. Mnoge iluzije koje sam do tada gajio, čvrsto vjerujući u njih, raspršile su se ko morska pjena. Sudbina dječaka u sivim pantalonama mogla bi snaći mene ili tebe. Svijet bi i tada bio zauzet nečim drugim, i naša tuga ne bi nikog dotakla!" - Tuga u sivim pantalonama - Sanela Halković)
Sve žanrove kratkih priča, od srednjovjekovnih pripovjedača pa sve do legendarne Alis Manro, dobitnice Nobelove nagrade za njene zbirke kratkih priča, sam pročitao: Ali priča "Tuga u sivim pantalonama" autorice Sanele Halković, je najkompleksnija, najfascinantnija, najveličanstvenija, od svih koje sam do sada pročitao.